BOSNA ŠAPTOM ODSELI

Izdvajamo

• I sam svjedočim posljednjih mjeseci kako se čitave familije odlučuju na odlazak, čine to i srednjovječni ljudi, mnogi od njih su dobro materijalno situirani, ali kako godinama ovdje nema pomaka nisu spremni provesti ostatak života čekajući konačni dogovor nacionalnih vođa. Tako se o odlasku iz BiH ne razmišlja više samo zbog ekonomskih razloga, već i zbog toga što se ne cijeni stručnost i profesionalno iskustvo, što sve ovo već dugo traje, što su politička podobnost i rodbinska veza jedini validan argument, što se često prijeti novim ratom i zvecka oružjem, što je sve složenija i političko-sigurnosna situacija na Balkanu. Osnovni razlog odlaska ljudi je nedostatak pravne države i mišljenje da u zemlji vlada opšta nesigurnost.

Povezani članci

• Mr. Amela Isanović: ROMAN ”GRAD U CVATU MAGNOLIJE” NIJE RATNA PRIČA, VEĆ PRIČA O UMJETNOSTI I ŽIVOTU
• Bošnjačko razaranje Bosne
• Esad Bajtal: Razvaljuju nam kuću etno-gavranovi
• Zastrašujuća poruka žrtvama fašizma: Kolinda odala počast ratnom zločincu Slobodanu Praljku
• Dušanko, dušo tuži nas: Dušanka M: Tužićemo organizatore demonstracija i vlasnike portala!
• GLUPOST AROGANCIJE ILI AROGANCIJA GLUPOSTI

Bosna i Hercegovina je talac etničkih politika koje su proizašle iz rata i koje i danas ne odustaju od političkih pozicija koje su dovele do egzodusa. Pri tome tranzicija je protekla u simbiozi kriminala i politike, što je za posljedicu ostavilo koruptivno ponašanje kao model životnog uspjeha koji je na površinu izbacio ljude, odnosno stranke pune umreženih nitkova vođenih svojim vlastitim interesima.

Prema posljednjem izvještaju Svjetske banke pod nazivom “Migracije i odljev mozgova u Evropi i centralnoj Aziji”, objavljenom sredinom oktobra prošle godine, Bosnu i Hercegovinu je do sada (uključujući i ratni period) napustila gotovo polovica stanovništva, odnosno 49,5 posto. U toj polovici koji su otišli od rata ili da potraže životnu sreću i egzistencijalnu sigurnost nalazi se i veliki broj mojih prijatelja i familije. Morao bih obići pola planete ako želim da vidim neke od njih. Iz rata nosim kao trajne emocionalne ožiljke svaki rastanak, pamtim sva mjesta, ulice i zgrade gdje sam ispratio neke od svojih najboljih jarana u zlokobnoj tišini pauze granatiranja Sarajeva. Svaki moj sugrađanin mogao bi satima opisivati jedan od brojnih rastanaka kojima su određeni naši životi, ali za ovakva iskustva u kontekstu ukupnih ratnih prilika, stradanja i žrtava bilo bi pretjerano reći da su traumatična. Međutim, to dosta definira i formira čovjeka, pa i danas radi tog iskustva imam stalni osjećaj izgubljenog vremena koje uvijek kreće ispočetka. Bila je to naša generacijska sudbina, našli smo se ni krivi ni dužni na mjestu gdje se povlači linija etničkog fronta sa ciljem da te naprave manjinom u rođenom gradu i na sopstvenoj kućnoj adresi. To je balkanska priča bez dugog kontinuiteta mira, u kojem nismo mogli da razvijemo društvo i standarde jer kod nas svaka generacija pamti jedan ili dva rata. Stalno se vraćamo na početak, stalno iznova počinjemo, gubimo ljudske i materijalne resurse. Mnogi gradovi i sela su nakon sistemskog etničkog protjerivanja postali prostor diskriminacije etničke manjine, gdje nije ugodno imati nepodobno ime koje para uši i onemogućava posao ili brani djetetu pravo na jezik. I tako su mnogi bili primorani na unutrašnju migraciju kako bi došli među “svoje” i shvatili da “naši” i nisu baš naši. Mnogo toga se promijenilo, unutrašnja migracija ljudi iz ruralnih područja u gradove, iz malih gradove u velike i glavne gradove Balkana izmijenila je strukturu stanovništva gradova koji su postali sela današnjice.

Posebno se to dramatično odrazilo na multietničku BiH, na život u dejtonskim entitetima i gradovima gdje vam komšija bio on Bošnjak, Hrvat ili Srbin treba biti pognute glave kako bi lakše preživio što je nepodnošljivo opterećenje za svako razumno ljudsko biće. Ljudi se traže po sličnim iskustvima i istim interesima, vole sport i planinarenje, gledaju iste filmove, čitaju slične knjige ili slušaju istu muziku. Bile su to sfere u kojima smo nalazili ljude koji su nam postali prijatelji, prije nego što je postalo najvažnije koje si vjere i nacije.

Etničko ustrojstvo BiH učinilo je mnoge strancima u vlastitom domu sa spremnim koferom koji stoji pokraj vrata da bi se po završetku školovanja žargonski rečeno što prije “ispalili” vani. Tako su maturanti Srednje medicinske škole u Tuzli poslali jasnu poruku bh. društvu nakon što su završili školovanje. “Zovite Angelu, završili smo”, bilo je ispisano bijelim slovima na zelenim majicama mladića i djevojaka koji se priključuju pravom postratnom egzodusu sunarodnjaka koji napuštaju BiH i odlaze u inostranstvo u potrazi za boljim životom. Ova poruka je najvidljiviji poraz postratne politike, sunovrat društva jer, ako je budućnost na mladima, onda za BiH bez mladih nema ni budućnosti. Procjenjuje se da u ovoj državi ima oko 700.000 osoba starosti do 30 godina, te da bi više od polovine njih, da im se ukaže prilika, odmah napustilo ovu državu. S druge strane, oko 67 % mladih je nezaposleno, što znači da od tri mlade osobe jedna radi, a dvije traže posao. No, ne radi se uvijek o motivu i želji za boljom zaradom i poslom. Mladi ljudi žele više živjeti u zanimljivim gradovima, megapolisima kojim im nude mnogo više od njihovih dosadnih ”sela”. Migracije još nisu postale dio ozbiljne javne debate našeg društva. Moramo pothitno kreirati ozbiljne sociološke studije i sve moguće statistike kako bi se pravilno shvatio ovaj fenomen koji postaje pitanje opstanka države i naroda. Siguran sam da bi takva studija pokazala kako se neki mladi ljudi ne osjećaju ugodno u konzervativnim zajednicama i zašto bi živjeli u netolerantnoj sredini kada se mogu preseliti u Berlin?

I sam svjedočim posljednjih mjeseci kako se čitave familije odlučuju na odlazak, čine to i sredovječni ljudi, mnogi od njih su dobro materijalno situirani, ali kako godinama ovdje nema pomaka nisu spremni provesti ostatak života čekajući konačni dogovor nacionalnih vođa. Tako se o odlasku iz BiH ne razmišlja više samo zbog ekonomskih razloga, već i zbog toga što se ne cijeni stručnost i profesionalno iskustvo, što sve ovo već dugo traje, što su politička podobnost i rodbinska veza jedini validan argument, što se često prijeti novim ratom i zvecka oružjem, što je sve složenija i političko-sigurnosna situacija na Balkanu. Osnovni razlog odlaska ljudi je nedostatak pravne države i mišljenje da u zemlji vlada opšta nesigurnost.

Bosna i Hercegovina je talac etničkih politika koje su proizašle iz rata i koje i danas ne odustaju od političkih pozicija koje su dovele do egzodusa. Pri tome tranzicija je protekla u simbiozi kriminala i politike, što je za posljedicu ostavilo koruptivno ponašanje kao model životnog uspjeha koji je na površinu izbacio ljude, odnosno stranke pune umreženih nitkova vođenih svojim vlastitim interesima. I ako nešto ovo naše društvo karakterizira, onda je to posvemašnja odsutnost kod svih za javno dobro i za opće interese. Relevantna mjerenja stanja i razvoja u društvu i državi, pokazuju da smo na dnu evropskih ljestvica. S druge strane, po negativnim trendovima (korupciji, emigraciji, zagađenju) smo na vrhu svjetskih lista. To je jedan začarani krug iz kojeg decenijama ne možemo izaći. Sve je povezano. Narušavanje demokratije i društvo nejednakih šansi, uz nezaposlenost, siromaštvo, loš zdravstveni i obrazovni sistem, jeste život većine građana i građanki koji se više ne može podnijeti.

Čak i države EU središnje i jugoistočne Evrope pokušavaju uloviti korak sa Zapadom, no 30-40 godina su u zaostatku. Uspjeh je moguć samo ako vrijeme stane u Zapadnim državama, ali vrijeme se neće zaustaviti, pa je onda jasno koliko je tek BiH poput drugih balkanskih zemalja daleko iza kvaliteta dobrog i dostojanstvenog života.

Da li je realno očekivati veliki društveni „potres“ koji može doći samo na način demokratskih izbora- koji će razbuditi sve one koji uporno biraju istu političku elitu i radi čega sa svojim potomstvom komuniciraju preko skype? Ako ne bude buđenja, oštrog zaokreta koji bi zaustavio masovni odlazak mladih, stručnjaka, čitavih porodica, bićemo sve siromašniji u svakom pogledu, jer nismo pružili otpor. Ova zemlja nikada nije “šaptom pala” niti poetski, niti historijski, ali će šaptom odseliti.