Dino Mustafić: Vučjak- lice bosanskog milosrđa

Izdvajamo

• U BiH se živi zajebano vrijeme, sa puno neizvjesnih pitanja i malo jasnih odgovora. Empatija i sram nisu zaštićeni političkim identitetom koji omogućuje ljudima da nastupaju skupa, nema organiziranog političkog djelovanja koje štiti vaše moralne vrijednosti, pa onda i ne preostaje ništa drugo osim osjećanja poprilične usamljenosti koji kada ne završi odlaskom iz zemlje sigurno postane dobrovoljni unutrašnji egzil, emigrant u sopstvenoj zemlji koji ne završava u Vučjaku!

Povezani članci

• Samo Reis i Chuck Norris nikad ne odmaraju
• Demanti na pisanje portala www.tacno.net od 23.12.2019.
• Zija Dizdarević: Hrvatska i BiH – specijalni rat
• Belma Žiga: Fenomen “Dvije škole pod jednim krovom” je kontekst socijalnog isključivanja
• Dino Mustafić: Za rasizam i razarujeće zlo i sami smo odgovorni
• Velike ideje i mali ljudi (Neđi – kojega znam, mada se nismo poznavali)

Imigranti su ljudi koji su pobjegli u Europu kako bi pobjegli od rata i nasilja trebali bi ovdje pronaći zaštitu i biti tretirani s poštovanjem, kao i svako drugo ljudsko biće, isto smo to zahtijevali prije dvije decenije od onih koji su primali “naše”, zaboravili smo kako je strašno i bolno susresti se sa predrasudama i zatvorenim vratima.

Piše: Dino Mustafić

Pripadam posljednjem naraštaju socijalizma koji je vaspitavan u kući i školi da je besramno zatvoriti oči pred ljudskom patnjom. Sa nama su u gimnaziji bili i učenici iz zemalja pogođenih ratom, glađu i siromaštvom kojoj je nesvrstana Jugoslavija pružala gostoprimstvo i materijalnu pomoć. Odrastati sedamdesetih i osamdesetih značilo je biti senzibiliziran na patnje gladne Afrike i te nam zemlje nisu bile daleke kada su bile pogođene prirodnim katastrofama. Sjećam se bezbroj školskih akcija dobrovoljnog davanja obuće i garderobe, skupljanja novčane pomoći djeci koja skapavaju od gladi u Somaliji ili Etiopiji. Njihove fotografije su se duboko urezale u našu svijest kao lekcija kako humanitarne krize nisu apstrakcija sa statistima u kadru, neki “uznemirujući sadržaj” već realni život kojeg moramo pogledati u oči. Naše majke i očevi nas nisu štitili od takvih prizora poput urednika u redakcijama diljem svijeta u septembru 2015. kada su imali dilemu da li objaviti slike Aylana Kurdija, trogodišnjeg sirijskog dječaka čije je truplo osvanulo nasukano na obali Egejskog mora. Sve se danas promijenilo, tako i majke i očevi, pa urednici nisu oklijevali jer će ta potresna fotografija nekoga uznemiriti, već što znaju da pokazivanje ljudske tragedije neće imati nikakve posljedice. Tako su i televizijske reportaže i fotografije iz nečovječnog prihvatnog kampa Vučjak u BiH ostavile ravnodušnim širi auditorijum i naše vlasti. Stigla su i međunarodna upozorenja da s obzirom na nadolazeću zimu, vlasti BiH ne smiju ugroziti ljudske živote, međutim, bojim se da će to ostati samo diplomatska nota. Inzistira se da prioritet bosanskih vlasti treba biti proširenje postojećih objekata kako bi se osigurali uslovi dostojni za život. Pored toga, vlasti BiH odmah trebaju identifikovati odgovarajuće alternativne objekte. Napominje se da je EU spremna pružiti značajnu pomoć za unapređenje tih lokacija. EU je od 2018. godine obezbjedila 34 miliona eura. Ova podrška uključuje osiguravanje skloništa, hrane, vode, sanitarija, odjeće, psiho-socijalne pomoći te pristupa obrazovanju i zdravstvenim uslugama u pet prijemnih centara.

U saopćenju se dodaje da sredstvima EU se također jača kapacitet za upravljanje migracijama kroz obezbjeđivanje neophodne opreme i pomoći policiji Unsko-sanskog kantona, Službi za poslove sa strancima, Graničnoj policiji BiH i Sektoru za azil.

„EU također pomaže vlastima Bosne i Hercegovine sa dobrovoljnim povratkom migranata u zemlje njihovog porijekla. EU će nastaviti pružati podršku za unapređenje kapaciteta vlasti u BiH kako bi se suočili sa izazovima migracija, ali također očekujemo od svih vlasti u zemlji da zajedno i u dobroj namjeri rade na iznalaženju načina za podjelu odgovornosti“, zaključili su strani izvjestitelji i posmatrači. Nema zvaničnog odgovora od strane nadležnih u BiH, sve se uglavnom svalilo kao “teret” na lokalne vlasti.

„Ovdje sam proveo dva dana i dvije noći. Vidio sam neke ljude ovdje kako spavaju vani na otvorenom. Nema toaleta, ni dovoljno hrane. Mnogo puta sam pokušao da pređem granicu ali svaki put me uhvatila hrvatska policija i tukla, oduzela mi novac i telefon. Sa ovog mjesta potrebno je oko tri sata da se pređe granica i uđe u teritoriju Hrvatske“, istakao je Muhamed Selman iz Pakistana.

Prema riječima Džamšada iz Pakistana koji je u Bihać došao prije nekoliko mjeseci, kamp na Vučjaku nema uslove za boravak ljudskih bića i onemogućen im je dolazak u grad što im posebno teško pada.

“Prije Bihaća boravio sam u kampu u Sarajevu. Došli smo u Bihać i boravili ispred BIRA-e, a onda su nas doveli ovdje gdje nema dovoljno hrane i zmije su svuda oko nas“, kazao je Džamšad u razgovoru sa novinarima na terenu.

Migranti koji trenutno borave u novom kampu na lokalitetu Vučjaka, kažu da im Međunarodna organizacija za migracije (IOM) ovdje ne pomaže, a neki bi se i vratili nazad u zemlju iz koje su došli uprkos što im tamo čekaju teški uslovi i ratno stanje.

„Policija nam je rekla da ne možemo nazad u Sarajevo i dovela nas ovdje kod granice. Želim da se vratim nazad u Grčku, a onda u Siriju, jer ne mogu da pređem granicu i odem u Europsku uniju za boljim životom“, tvrdi u izjavi za medije Sulejman iz Sirije.

Svjedoci i lokalni mještani sela Vučjak kažu da za sada nemaju problema s migrantima koji su miroljubivi i ne diraju ih. Ističu kako ovaj lokalitet nije dobar iz razloga što je tu nekada bilo odlagalište smeća i otpada koje je konzervirano i zatrpano u zemlju, ali uprkos tome nije zdravstveno sigurno.

Do jučer su mnogi žitelji BiH bili u sličnoj situaciji, prolazili su kroz izbjeglički pakao, često stigmatizirani i suočeni sa mnogim predrasudama, dobro su upoznali nova pravila Evrope, milosrđa i podjele stvarnosti, na bogate i siromašne, sretne i nesretne, dželate i žrtve. U tom novom i “evropskom” svijetu je moguće da snimateljica Petra Laslo udari nogom na granici sirijsko izbjegličko dijete, i to kao nagrađena autorica filma o mađarskim izbjeglicama iz 1956. Samo nepunu godinu dana poslije ovog incidenta, tadašnji predsjednik mađarske vlade uručio je državnu nagradu osjećajnoj autorici koja udara dijete i nije vidio moralno proturječje takve odluke već je na upit novinara o licemjerstvu sa uvjerenjem odgovorio: “Mađarske izbjeglice iz 1956. godine nisu isto što i današnji migranti”. To je i najčešći “argument” mnogih domaćih populista kojom se devalvira činjenica sopstvene historijske sudbine izbjegličkog naroda koji bi zbog toga trebao imati ponajviše razumijevanja u Evropi za sudbinu nesretnika sa Bliskog istoka. Ovoj mutaciji ljudske percepcije i realnosti svjedočimo svakodnevno u BiH čime je pitanje morala i ljudske humanosti postalo nebitno. U BiH ipak ima ljudi koji migrante i izbjeglice smatraju ljudima u nevolji, pa im na različite načine i pomažu da lakše prođu kroz putovanje njihovog života.

Ali sve su glasniji ksenofobi i desničari koji zastupaju narativ da su migranti dio “zavjere”, da su teroristi i opasnost po građane BiH i Evrope.

Nakon upozorenja iz UN-a da se kamp Vučjak zatvori i pronađe drugo rješenje za smještaj migranata, i da se potraži alternativno rješenje u Bosanskom Petrovcu i lokaciji Medeno polje, javili su se humani pojedinci koji su besplatno ponudili da se očiste hale farme krava i ovaca, i koriste kao smještaj za migrante. Međutim, lokalna vlast i stanovništvo se oštro protive takvim inicijativama.

Opštinsko vijeće donijelo je rezoluciju kojom se protivi ovakvom rješenju problema. Načelnik Petrovca upozorava da ukoliko bez njihovog pristanka krene preseljavanje migranta blokiraće se magistralni put M5.

“Mi smo svjesni da kao mala lokalna zajednica na to ne možemo odgovoriti, napravićemo samo probleme i tim ljudima i lokalnom stanovništvu i onda će doći do kompletnog kolapsa. U tom slučaju nama ne preostaje ništa nego da se mi onda selimo, a oni neka naseljavaju koga hoće i neka žive sa njima”, kategoričan je Dejan Prošić, načelnik Bosanskog Petrovca u svojoj ostrašćenoj i rasističkoj izjavi.

“Registrovani su migranti sa HIV/AIDS. Veliki broj je homoseksualaca. Epidemiološka situacija je alarmantna, razmjere svraba su velike, a ima i vašljivosti.” Ovim riječima je o situaciji vezanoj za boravak izbjeglica i migranata na prostoru Unsko-sanskog kantona pred Zastupničkim domom Parlamenta Federacije BiH govorila Nermina Ćemalović, članica SDP BiH tada na funkciji ministrice zdravstva u tom kantonu. Ministrica je dodala i da je Bihać “okupiran” migrantima, te da je među njima “oko 80 posto ekonomskih”. Na njen govor, koji sadrži elemente ksenofobije, homofobije, te evidentno može uticati na širenje straha i panike, nije bilo reakcije civilnog društva u BiH, a nisu reagovali ni članovi ovog tijela ili stranke iz koje dolazi na sramotu lijeve i građanske orijentacije. “Migranti i izbjeglice su kriminalni uljezi koje treba pohapsiti i držati u izolaciji dokle god ne požele da se vrate svojim kućama“, možete pročitati na internet portalu antimigrant.ba kao svojevrsnoj medijskoj platformi širenja i popularizacije antimigrantskog raspoloženja u BiH. “Migranti su pošast, silovatelji i špiljski ljudi.” Jedni su od mnogobrojnih komentara mržnje koje je lako naći na mnogobrojnim vijestima raznih portala vezane za temu migranata. Društvene mreže su ogledalo mržnje prema migrantima, tu je svojevrsna rasistička i islamofobna kompeticija ko će grdnije i uvredljivije napisati komentar o tim nesretnim ljudima. “Bijeli” putnici sjede u prednjem, a “obojeni” u zadnjem dijelu autobusa. Ovaj rasizam na djelu nije priča iz prošlog stoljeća koja je došla sa juga SAD-a ili u Južne Afrike, nego se desila na liniji Transturist Tuzla koji je sve migrante prisilio da se pomjere na zadnja sjedišta. Na pitanje jednog savjesnog čovjeka koji je ostao šokiran ovim postupkom: zašto, vozač je odgovorio da ako sjede naprijed, miješaju se sa “putnicima”, iako su ljudi platili uredno, skupa sa ženama i bebama. Na dodatno insistiranje kondukter je precizno odgovorio da “treba sad da uđe profesorica koja je radila 8 sati, i jel’ treba da sjedi s njima?”

Otkud u jednom autobusu toliko okrutnih ljudi, ko su ti bezdušni trolovi po društvenim mrežama koji umnožavaju glasove vojske bezobzirnih ljudi oko nas. Imigranti su ljudi koji su pobjegli u Europu kako bi pobjegli od rata i nasilja trebali bi ovdje pronaći zaštitu i biti tretirani s poštovanjem, kao i svako drugo ljudsko biće, isto smo to zahtijevali prije dvije decenije od onih koji su primali “naše”, zaboravili smo kako je strašno i bolno susresti se sa predrasudama i zatvorenim vratima.

U BiH se živi zajebano vrijeme, sa puno neizvjesnih pitanja i malo jasnih odgovora. Empatija i sram nisu zaštićeni političkim identitetom koji omogućuje ljudima da nastupaju skupa, nema organiziranog političkog djelovanja koje štiti vaše moralne vrijednosti, pa onda i ne preostaje ništa drugo osim osjećanja poprilične usamljenosti koji kada ne završi odlaskom iz zemlje sigurno postane dobrovoljni unutrašnji egzil, emigrant u sopstvenoj zemlji koji ne završava u Vučjaku!