„Kultura“ protiv kulture sjećanja

Autor/ica 👤Adnan Bratić 12.11.2019. u 11:02

Povezani članci

Sa razvojem elektronike i proširenjem pop-kulture u sredini dvadesetog stoljeća naše ere, očekivano je bilo i to da će se to donekle i odraziti i u našim političkim, te svakodnevnim, životima. Elektronika i mediji su bili revolucionarni u sredini prošlog stoljeća, jer su predstavljali vrstu napretka u raznim državama od Zapada (SAD, UK, Savezna republika Njemačka… te čak i Vatikan, počevši od Drugog Vatikanskog Koncila) do Istoka (SSSR kao očigledan primjer), te kao sredstvo komunikacije sa društvima tih država, dok je pop-kultura ljudima, pogotovo pojedincima, koristila kao izraz personalnog mišljenja tih pojedinaca, ali i raznih povoda.

Nerijetko su se, doduše, ti mediji, te pop-kultura, zloupotrebljavali, te su godine zloupotrebe na njima ostavile ogroman ožiljak, odnosno ranu koja se samo djelomično zacijelila. Neko bi rekao i da nije uopće, jer danas vidimo posljedice iskorištavanja tih dijelova društva. Šta je god bilo medij, izvor istine o političkom, ekonomskom i socijalnom, te razonodnom stanju neke države, negdje je vječno markirano kao izvor laži (CNN u SAD-u, kao primjer „liberalne ljevičarske propagande“ među američkom desnicom), ili, šta je god izvor laži i predrasuda koje bi mogle imati katastrofalne posljedice je obilježeno kao izvor istine (Fox News iz SAD-a, omiljen među glasačkom bazom trenutačnog Predsjednika SAD-a, Trumpa, bez obzira na upitnost njihovog karaktera i sposobnosti kao medijski izvori). Isto tako, pop-kultura se toliko miješala sa politikom zadnjih nekoliko desetljeća da su je neki prozvali ljevičarskom propagandom, nešto šta prisiljavaju nad ljudima bez obzira na to da su i desničarski celebrities isto tako zaslužni za svoje fan baze, te da su, po nekim pitanja, čak i gori od bezbožnih ljevičara.

SAD je, nažalost, samo jedan primjer jedne države sa nesređenim medijskim i kulturnim stanjem, ali ni taj multikulturalni skup nepomirljivih mini-država, po mom iskrenom mišljenju, a i po mišljenju mnogih drugih ljudi po prostoru ex-Jugoslavije, nije ni blizu nesređenosti medijskog i kulturnog stanja već spomenutog ex-jugoslavenskog elektronsko-kulturalnog dijela društva. Istog dijela društva koji je istovremeno i dio vladajućih nacionalno-kriminalnih političkih opredjeljenja, propagirajući svaku moguću riječ, laž, obmanu, dogmu ili zabludu koju njihovi vođe izgovore. To karakteriše svaku državu na prostoru bivše Jugoslavije u manjim ili većim dozama, a najpogubnije je za društvo koje te informacije probavlja kao organsku hranu.

Ovakvo stanje očigledno nije prihvatljivo. Ali, to stanje, u kojem mediji prenose nacionalističku retoriku i nevažne stvari vezane za celebrities više nego išta šta bi bilo od važnosti ovom društvu, niti koje bi ujedinilo ovo društvo u raspadu, već oštećeno u zadnjim ratovima sa još svježim ranama iz kojih elita pije krv zadnja tri desetljeća, jeste nažalost naša svakodnevnica.

Med(ij) i mlijeko

Šta očekivati od države u kojoj mediji napadaju pojedince zbog mišljenja? Šta očekivati od ovog stanja, gdje su mediji doslovno stvoreni da minimiziraju zlo vlasti i njihovih šefova, te da se ulizuju i poklanjaju nacionalističkim i pseudo-religioznim organizacijama? Šta reći?

Neki bi rekli, „ništa, osim šutjeti“. I, naravno. Ova zla, ove dogme i laži, sve stvoreno za obmanu i podjelu društva na manje čopore i plemena, ne mogu biti komentarisana. Niko ne može komentarisati takvu bolest a da sam ne oboli od čitanja i citiranja takvih izjava.

Mediji, kao sredstvo prijenosa informacija o stanju društva, države i svijeta, bi trebali biti potpuno objektivni, bazirani na činjenicama i na njima se ne bi trebao odražavati nikakav utjecaj stranačkih, odnosno etno-religioznih organizacija. Doduše, u regiji, a pogotovo državi, gdje se ta pravila krše na svim stranama po: neslužbenoj podršci strankama i njihovim akterima (Večernji list i pitanje rezidencije Kardinala o kojem su stalno pisali, a niti jednom nisu obratili pažnju na doslovni napad na časne sestre u Banjoj Luci; stariji slučaj), objavama ni pod koju cijenu relevantnim za stanje države (Dnevni avaz i jedna starija objava o Bošnjacima kao višestoljetnim vladarima Osmanskog Carstva), te prosto nevjerovatnim lažima i nepoštovanjem individualaca i ostalih (Kurir i objava o Radomiru Janketiću te njegovom navodnom „završetku na toksikologiji“, izdat prije mjesec dana, koji je Janketić sam opovrgnuo), ništa od toga, očigledno, nije slučaj, a i nikada, bude li se ovako nastavilo, neće biti.

To nije ni najgori dio medijske malfunkcije na prostorima bivše Jugoslavije. To bi očigledno bio medijski doprinos propagandi njihovih zaslužnih vlasnika, vođa nacionalističkih stranaka te religijskih predstavnika. Kao primjer, za vrijeme konačne presude Karadžiću, zločincu osuđenom za genocid te etničko čišćenje u BiH za vrijeme rata, Dnevne vesti, medijski portal iz Srbije, je mišljenje bosanskohercegovačkog glumca Emira Hadžihafizbegovića o presudi stavio iza naslova „NIJE BIRAO REČI“, kao da je politički protivnik, Antikrist i kao da su svi njegovi istomišljenici neupućeni zbog toga što ne podržavaju zločinca. Kao i očekivano, taj komentar je dobio mnoštvo (negativnih) reakcija od Srba, iz BiH i Srbije. Opet, minimizirajući šansu pomirenja između te tri glavne etničke grupe u regiji. Opet, pljujući po žrtvama genocidnog projekta Republike Srpske, te i po svojoj etničkoj, odnosno religioznoj, grupi.

Kao nečasni spomen mogu staviti i tweet advokata Vladimira Đukanovića, u kojem on srpskom narodu želi da čestita „dan oslobođenja Srebrenice“. Ili, kada Amel Tuka, zbog svog uspjeha, zaslužuje naslovnicu Dnevnog avaza, a politička kriza u BiH ili obilježavanje zločina neke etničke grupe koja nije bošnjačka ne. I rijetko ko se žali na to. Isto tako se rijetko ko žali kada Alo! objavi nešto što bi ljudi htjeli zvati satirom – ali ne mogu, jer urednicima i njihovim čitateljima nije – kao što je bio slučaj kada su američkog glumca Keanua Reevesa nazvali Srbinom zbog toga što je u nekim fotografijama držao tri prsta.

O kritici opozicije te politike ostalih država (kao primjer dajem provokatorske komentare o Ramushu Haradinaju u Kuriru, gdje Premijer Kosova „šuti“ na albanskom jeziku), te njihovom predstavljanju kao „Realan pogled na svijet“ (podnaslov medijske stranice Novi horizonti, koji samo objavljuje članke nevezane za stvarni, svakodnevni život Bošnjaka), da i ne govorimo.

I, naravno, sve ima posljedicu. Sve to će se jednom akumulirati u neki novi besciljni, beskorisni protest neke etničke ili religiozne skupine. Sve pod isprikom za heroja, domovinu ili neku treću stvar koja im ne bi bila od ikakve koristi, ali koju će opet slijepo braniti; neki svojim, a neki tuđim životima.

Narodnjaci i narod

Naravno, lokalni mediji su samo propagandni alat vlasti regije u kojima se nalaze. Kao što je Hitler imao Der Stürmer, tako će i naši političari imati razne, neslužbene, medijske alate kojima će sve više i više pridobijati zbunjene mase ljudi.

Ali, nije samo politička elita zaslužna za pad države i malfunkciju naroda. Tu je kriv i narod kao cjelina, birajući takve. O narodu, ja, kao pojedinac, mogu pisati svašta. Ali, uvijek bih započeo o njegovim negativnim osobinama.

Tu se uključuje i pop-kultura, te kultura (odnosno, njen manjak) uopće. Post-jugoslavenski region je obilježen beskorisnim stenjanjem i likovanjem nad raznim, beznačajnim temama. Mnoge stvari, kao što su politički komentari glumaca i filmografa (već spomenuti Emir Hadžihafizbegović, te komentari Emira Kusturice), koncerti pop zvijezda u stadionima i noćnim klubovima, te trač-objave protiv tih istih su tema razgovora ovih društava. Ignoriranje dobrovoljnih akcija i prešućivanje raznih političkih stvari (osim ako u pitanju nije ugroženost njihovih dotičnih grupa) idu u ruku takvim tabloidnim razgovorima, ili, bolje reći, tračanju.

Dvoličnost i neupućenost isto tako igraju ulogu u padu naroda. Nedavno, na Facebooku su se pojavile objave o bojkotovanju srpskih i hrvatskih prodavnica i poslova, radi „jačanja bošnjačkih biznisa i bosansko-hercegovačke infrastrukture“; ukratko, te objave pozivaju na kupovinu proizvoda u isključivo bošnjačkim lancima, kao što su Bingo i Hifa (lanac benzinskih crpki). To je ekonomska varijanta priče o bojkotovanja Cece, udovice ratnog zločinca i vođe Srpske dobrovoljačke garde, Željka Ražnatovića Arkana. Opet, znajući tipičnog Bosanca, odnosno Hercegovca, većina, i to ogromna većina, tih osoba koje dijele takve statuse i objave, bi bili među prvima koji bi kupovali hranu u Konzumu ili po hrvatskim, odnosno srpskim, lokalima, te išli na koncerte Cece, opijajući se na istim koncertima, te bi poslije toga javno paradirali svoje službeno religijsko opredjeljenje (Islam) citatima protiv alkohola i objavama o masakrima i pokoljima na području RS i HRHB. Često punjeni nacionalističkom retorikom.

Ali, opet – šta očekivati od tih masa? Iste mase se metaforički opijaju uz stihove kao što su:

-„Ja sam rođen đe džamije nema, muslimane mrzim od malena!“ (Žare i Goci, pro-srpska muzička folk grupa)

-„Ostaviše i Isusa sama da ga Turci pogaze nogama“ (Raspjevane meraklije, odnosno Sateliti, pro-bošnjačka folk grupa, raspjevani i u meraku bazirajući pjesmu na napadu na Kravicu i ubijanje srpskih civila na pravoslavni Božić 1993.g.)

Ili poznati primjer iz Hrvatske, Čavoglave Marka Perkovića Thompsona, koji doslovno započinje tu pjesmu sa fašističkim pozdravom, „ZA DOM SPREMNI“ (te bošnjačka verzija te pjesme, koja neironično stavlja Sarajevo kao grad „HERCEG-BOSNE ponosne“)! Kopije jedna druge, uz izmjene vezane za religiju ili nacionalnost grupe koja preuzima tu pjesmu.

Šta očekivati? Tu gdje u pop-kulturi i raznim medijskim emisijama, te na televiziji, serije kao Lud, zbunjen, normalan i Bitange i princeze, jedine donekle i realno opisuju stanje na prostoru bivše Jugoslavije, čovjek ne može reći apsolutno ništa. Čak i filmovi, igrani filmovi, kao što su Ničija zemlja, Grbavica te Ljeto u zlatnoj dolini, te čitava kinematografija ove regije, koriste rat i politiku u tolikoj mjeri da se bilo šta šta nije bazirano na ratu ili politici (izuzev Srpskog filma u jednom aspektu) čini suvišnim.

Tako je i stanje ovdje. Ovdje mnogi prizivaju rat kao nešto čemu bi se smijali čim su u pitanju ubijanja, silovanja i mučenja drugih ljudi, a plakali bi kada bi neko spomenuo isto za njihovu grupu. Tračevi jesu tematika, uz komentare koje uključuju vulgarizme i derogatorne nazive za druge grupe kada im je prilika na vidiku.

Kultura sjećanja i (ne)kultura

Mi smo multikulturalno društvo. Uz svaku etno-religioznu kulturnu tradiciju, imamo i kulturu sjećanja. Kulturu sjećanja na žrtve zadnjih ratova. Kulturu sjećanja na svo zlo koje proizlazi iz fašizma i nacionalističke politike, njene retorike, te ostalih stvari koje nas opominju na to te mogućnost ponavljanja istog bude li se išta opet dogodilo.

Ali, rijetko koja osoba to njeguje. Rijetko ko će doći da oda počast drugim žrtvama. Od te većine koja bi trebala doći samo svojim, mnogi navodno i neće. Zauzeti su svojim poslovima ili zabavama. Naravno, neko ko je slavio rezultat hrvatske nogometne reprezentacije na prošlogodišnjem FIFA Svjetskom prvenstvu se zaderao „Nek’ se vriska čuje do majki Srebrenice!“. Zato su mnogi Bošnjaci napadali Hrvate kao jedan kolektiv, bez obzira na pojedince ili manje grupe koje se stide komentara pripadnika njihove etničke skupine.

Ili negiranje ratnih zločina, bili to zločini počinjeni od strane ARBiH, VRS ili HVO. Ili opravdavanje tih zločina. Mnogi bi rado opravdavali zločin u Grabovici, ali bi mrzili kada neko opravdava zločin u Ahmićima. Isto tako, mnogi bi opravdavali Dretelj i rušenje Starog mosta, ali bi mrzili kada bi drugi opravdavali logore u Bugojnu i progone Hrvata iz centralne Bosne.

Ubijanje nikada ne može biti opravdano. Kao ni silovanje. A pogotovo ne dobrovoljno pjevanje i plesanje po grobovima mrtvih. Nekada svojih, nekada tuđih.

Zato nam je potrebna kultura sjećanja. Već sam spomenuo zašto je potrebna: kao opomena na mogućnost zla ne bude li se desila ikakva akcija protiv toga. To nam je i prilika da oprostimo jednim drugima, da shvatimo ko smo mi, te da, laičkim terminom, „živimo kao ljudi“.

I, napokon:

Kako ću biti glumac

Kada govorim istinu?

Kako ću biti novinar

Kada prenosim važne stvari?

Kako ću biti pjevač

Kada pišem svoje pjesme?

Kako ću biti političar

Kada želim raditi za narod?

Kako da dišem

U zagađenom prostoru?

Kako da pijem