Inkluzivna kultura sjećanja, temelj nezavisnog novinarstva

Autor/ica 👤Vahida Arnautović 13.7.2020. u 11:21

Povezani članci

Novinarstvo kao profesija od izuzetne je važnosti za jedan narod, njegov opstanak i ispisivanje budućnosti, kao što su to jezik i historija. Jer pravo javnosti da zna istinu oduvijek je bila i ostat će prvobitna uloga novinarstva i ujedno njegova moć. Često se naziva i ‘četvrta vlast’ jer je ovo jedina profesija koja postavlja pitanja, sve druge i svi drugi moraju da daju odgovore na njih. Zbog toga je važno novinarima omogućiti slobodu izražavanja, ne cenzurisati ih na bilo koji način te omogućiti stepen nezavisnosti kako bi se ova profesija mogla razvijati, a novinari časno i odgovorno raditi svoj posao. Pravo novinarstvo je istraživačko novinarstvo. Novinari su dužni konstantno se obrazovati kako bi bili dobri i kvalitetni analitičari. Prilikom odabira i pisanja tema kao što je kultura sjećanja, novinar mora posjedovati mentalnu čvrstinu, znanje o predmetu kojeg obrađuje te pozitivnu dozu ‘bezobrazluka’.

Kultura sjećanja tema je koja bi trebala zauzimati zavidno mjesto u televizijskim izvještavanjima, novinarskim člancima i istraživačkim pričama. Tema je o kojoj bi trebalo redovno da se prisjećaju oni koji su je preživjeli te da edukuju mladi naraštaj, budućnost jedne zemlje, jer historija gubi vrijednost ako nema ko da je prenosi i osvještava o njoj. Zbog toga je pamćenje uveliko važno za čovjeka, njegov razvoj i identitet. Holokaust na Jevreje koji se desio prije 80 godina, globalna je i aktuelna tema i to predstavlja odgovornu kulturu sjećanja. Kada bi svijest naroda u Bosni i Hercegovini, o ratu i Srebrenici, bila jednaka svijesti na 11. juli svake godine, mogli bismo se pohvaliti odgovornošću prema historiji i zavidnom razinom pamćenja ali…zajednica u BiH kratkog je sjećanja i kratkog ‘daha’. Sjetimo se onda kada ugledamo bijele tabute, velike i male. Sjetimo se kada čujemo plač majke za svojim prerano izgubljenim sinovima, krik supruge što ni ove godine neće ukopati svoga muža jer tijelo još uvijek nije pronađeno. Sjetimo se tada patnje našeg naroda, naših očeva i majki, i zapitamo se šta navodi ljude na mržnju i nasilje. A šta je sa sjećanjem tokom cijele godine? Koliko Bošnjaka ode posjetiti Srebrenicu mimo 11. jula, koliko stavi bijelu traku i kad nije 31. maj ili ode u Prijedor proučiti Fatihu i pomoliti se, svako na svoj način? To neka bude pitanje za svakog pojedinca i podsjetnik na našu nemarnost. Citirat ću izjavu prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića: “U ratu nam je naneseno ogromno zlo i nepravda. Ko može nek oprosti, ko ne može nije ni dužan. Zaboraviti niko ne smije jer se zaboravljeni genocid ponavlja.” (Zetra, oktobar 2002. godine)

Srebrenica je istina, genocid je dokazana činjenica. Sve žrtve svijeta treba prigrliti, sve zločince odbaciti. Oprost donosi duševni mir, ali zaborav vodi u propast, nestanak.

Zbog ovakvih i sličnih razloga javlja se potreba za umijećem učenja čuvanja od zaborava, za institucionalnom edukacijom, potreba za deklaracijama i konvencijama. Istaknuti njemački sociolog Jan Assman kaže da kultura sjećanja počiva uglavnom na oblicima odnosa prema prošlosti te da “prošlost nastaje tek kad se uspostavi odnos prema njoj”. Stoga, mi novinari kroz svoje tekstove i analize moramo doprinijeti odgovornoj kulturi sjećanja. Novinar ne treba razmišljati da li će se njegov tekst svidjeti nekoj organizaciji, ideologiji već kroz svoje priče treba tražiti istinu. Potrebno je pronaći načine za razvijanje kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini, kroz promicanje prava na istinu ili kroz promicanje nastave historije utemeljene na činjenicama kako bi se omogućilo mladima da uče o prošlosti utemeljenoj na dokazima.

Pitanje koje treba postaviti sebi svaka individua je: “Šta ja mogu učiniti da doprinesem odgovornoj kulturi sjećanja?”