Želja za političkom besmrtnošću

Povezani članci

• SAD proširuju vojnu misiju u Ukrajini
• Izrael – nova stvarnost
• ISIL zaprijetio palestinskom Hamasu
• SAD spreman opskrbljivati Bjelorusiju naftom
• Prirodne katastrofe usmrtile 17.000 ljudi od početka pandemije
• Gotovo 40 poginulih u dva napada u Jemenu

Foto: DPA

Da li Putin, Xi, Erdogan ili Netanjahu – njihove aktelne odluke ostavljaju nasljedstvo koje se više ne može opozvati.

Piše: Branko Milanović  20.07.2020
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U najnovije vrijeme pokušavaju četiri značajna šefa država svojim – već donesenim ili predstojećim –  političkim odlukama osigurati vlastitu političku besmrtnost time što vežu ruke svojih nasljednika kroz neopozivost ovih odluka.

Pritom mislim na aneksiju Krima od strane ruskog predsjednika Vladimira Putina; ukidanje autonomije Hongkonga od strane njegovog kineskog kolege Xi Jingpina; odluku izraelskog premijera Benjamina Netanjahua da anektira dijelove okupiranog Zapadnog Jordana; i odluku turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da Aja Sofiju u Istanbulu pretvori u džamiju. Svi ovi ljudi su u dobi u kojoj moraju misliti na svoje političko naslijeđe: Erdogan (17 godina na vlasti), Putin (20 godina) i Xi (sedam godina) su stari između 66 i 67 godina; Netanjahu (14 godina na vlasti) je tri godine stariji.

Pritom bih htio početi sa posljednjim slučajem: pretvaranje muzeja (koji je prije toga 900 godina bio najveća hrišćanska crkva na svijetu) u džamiju. Ovom akcijom, koju je potvrdio Vrhovni sud Turske, opozvao je Erdogan skoro 90 godina staru odluku sekularnog turskog vođe Kemala Ataturka, da okonča religioznu borbu oko crkve odnosno džamije i da je pretvori u muzej.

Bez sumnje će Erdogan kroz „povratak“ Aja Sofije poboljšati svoj ugled među običnim islamskim biračima. Akciju će mnogi interpretirati tako da je Turska obnovila svoj nekadašnji status i ponos.

Erdogan je od svoga nastupa na vlast 2003. sistematski demontirao kemalističko naslijeđe. Na početku je to radio sa podrškom Zapada, time što je tvrdio, da discipliniranjem armije i njenim podređivanjem političkoj kontroli slijedi samo demokratske osnove. Međutim, nakon što je EU više puta odbila moguće članstvo Turske, Erdogan je promijenio težište – ne sasvim nerazumno – u tom pogledu da preuzme ulogu bliskoistočnog dirigenta. Van Turske igrao je sada na osmansku tradiciju i tursku pregovaračku moć a u zemlji je sve jače naglašavao islamske korijene i postavke svoje partije za ravnopravnost i razvoj (AK).

Bez sumnje Erdogan će, nakon nedavnog poniženja – gubitka većine za svoju partiju u Istanbulu – kroz „osvajanje“ Aja Sofije poboljšati svoj ugled među običnim islamskim biračima. Akciju će mnogi interpretirati kao da je Turska povratila nekadašnji status i ponos svjetske sile. Bez obzira ko će doći na Erdoganovo mjesto, čak iako pripada svjetovnoj i najmanje konfesionalno povezanoj partiji, biće mu izuzetno teško opozvati ovu odluku oko džamije. Ukoliko bi jedna takva partija došla na vlast morala bi rješavati druge i hitnije probleme. Ukoliko bi pokušala da opozove Erdoganovu akciju otvorila bi time nepotreban front na kome su vjerovatni gubici natproporcionalno veći nego mogući dobici. Dakle Erdogan je pobijedio – i moglo bi trajati sto godina dok bi se opozvala njegova odluka o džamiji.

Putinova aneksija ukrajinskog Krima 2014. godine bila je označena sličnim motivima, iako su pritom – sa aspekta očigledno mnogo većeg značaja – geopolitički i istorijski argumenti igrali još važniju ulogu. I ovdje nikakav naslijednik, kako god bio liberalan, neće biti u stanju da opozove ovu odluku – ne samo, jer bi to bilo nepopularno i odbijeno čak i na samom Krimu (i naravno u Rusiji), nego zato jer Rusija pati od dvije istorijske traume, na osnovu kojih političari ove zemlje ne mogu odustajati od državnih oblasti. Ove traume su imperijalni gubici iz 1917. i 1991. godine. Kod oba, ali posebno kod drugoga Rusija je svoje diplomatske karte katastrofalno loše odigrala.

Strah, koji proganja rusku elitu svih boja, sastoji se u tome da se Rusija, ako odustane od samo djelića svoje navodne teritorije, može raspasti isto kao Sovjetski savez 1991. i 1992. godine. Dakle vraćanje Krima može se isključiti – osim ako bi u Rusiji bila nova revolucija ili se zemlja raspala. Isto kao i Erdogan Putin je svome nasljedniku vezao ruke.

I ovdje se može očekivati autonomija (ili čak nezavisnost Hongkonga) samo tada ako se Kina ili raspadne ili se razvije u demokratiju ili postane opet vazalska država kao u 19. stoljeću. Nijedan od ovih razvoja nije predvidiv.

Netanjahuov plan aneksije slijedi istu logiku. Čim Zapadni Jordan, koji od dogovora iz Osla iz 1990. nominalno stoji pod kontrolom palestinskih ureda, bude preuzet nikada više neće biti vraćen. Izraelski naseljenici tamo bi se tome protivili. Izraelske partije – čak i one koje se postavljaju u principu protiv Netanjahua i preuzimanja – imale bi druge, važnije političke borbe. A osim toga – isto kao za vrijeme perioda okupacije nakon rata Izraela sa arapskim susjedima 1967. godine – vrijeme će se samo pobrinuti da aneksija postane trajna.

Čak iako bi neka druga izraelska vlada pokušala da iseljenike (pojam, koji je u principu suvišan) opet vrati nazad, bilo bi to, pošto će se njih sve više doseljavati tamo, sve skuplje i time u jednom trenutku nemoguće. Niko neće imati hrabrosti za to. Izraelsko – jevrejski karakter novih oblasti mogao bi doći u opasnost samo ako bi Izrael doživio enormni vojni poraz što se momentalno nezamislivo. Dakle i ovdje se jedan odlučan šef države pobrinuo da se njegov oeuvre (opus prim.prev.) – bez nacionalne katastrofe – ne može opozvati.

I Xiovo oduzimanje autonomije Hongkonga, koja je garantirana dogovorom sa velikom Britanijom 1997., spada u tu kategoriju. Na osnovu statusa Kine kao super sile ovo je još manje reverzibilno nego tri druge odluke. Jedna super sila ne može sebi dozvoliti da popusti željama drugih, manjih sila. Niko ne vjeruje da će Kina ubaciti u „rikverc“: Isto kao i Rusija i Kina ima loše iskustvo sa novijom istorijom. Ukoliko bi popustila kod problema koji je povezan sa kolonijalnim nasljeđem, to bi se bez sumnje posmatralo kao poniženje.

Da bi Kina na temama neovisnosti Tibeta ili ljudskim pravima za Ujgure popustila je već vrlo nevjerovatno ali mogući zaokret u Hongkongu bi bio još više ponižavajući i podsjetio bi zemlju na tamne dane „opijumskog rata“. I ovdje se može očekivati autonomija (ili čak nezavisnost Hongkonga) samo onda ako se Kina ili raspadne ili se razvije u demokratiju ili postane opet vazalska država kao u 19. stoljeću. Nijedan od ovih razvoja nije trenutno predvidiv. Time je dakle jedan autokratski šef države isključio svaku mogućnost promjene nakon kraja njegovog mandata.

Mnogima od nas izgledaju ove odluke kao akcije autokrata željnih moći koje „razumni“ političari mogu opozvati. Umjesto toga one će nas još dugo pratiti.

Možemo li iz toga nešto naučiti? Da, ako mislimo na komentar Otta von Bismarcka, da onda kada stvarno osjetimo vjetar istorije, odlučno djelovanje u istom pravcu vodi tomu da naša djela i naša politička besmrtnost postaju nepovratni. Mnogima od nas izgledaju ove odluke kao akcije autokrata željnih moći koje „razumni“ političari mogu opozvati. Umjesto toga one će nas još dugo pratiti.

Najbolja garancija za to da jedna politika ima trajnost je, pobrinuti se za to, da se ona može opozvati samo u slučaju potpunog nacionalnog poraza što se odnosi na tri od četiri ovdje nabrojana slučaja. Time politika ne postaje samo trajnija, jer su potpuni porazi rijetki, nego će se pobrinuti i za to da može preživjeti čak i u slučaju poraza: Generacija nakon tog poraza bi se sa divljenjem sjećala onog doba kada su vođe njihovih država – neovisno od saglasnosti ostatka svijeta – mogli donijeti hrabre odluke. Mjesto tih političara u Panteonu bi time bilo osigurano – čak i u nevjerovatnom slučaju katastrofe za njihovu državu.

ipg-journal.de