Nema brzog kraja

Povezani članci

• Grčka u iščekivanju najtoplijeg vikenda u posljednjih 50 godina
• Angela Merkel: “Naravno da smo večno odgovorni za zločine nacional-socijalizma”
• Novi šef CIA-e, za razliku od Trumpa, žestoko kritizirao Rusiju
• Irska odlučuje o pravu na abortus
• Britanci 23. lipnja glasaju žele li ostati u EU ili izaći
• Nakon četiri godine Kina i Japan razgovaraju na visokom nivou

Zašto se trebamo pripremiti na dugi rat između Rusije i Ukrajine.

Piše: Nickolay Kapitonenko

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

Foto: DPA

Kad je rusko rukovodstvo u planiranju njihove invazije u Ukrajinu računalo sa brzom „specijalnom operacijom“ loše je kalkulisalo. Moderni ratovi su uopšte dugotrajni. Uništenje jedne države u 21. stoljeću je težak poduhvat a u asimetričnim konfliktima i slabiji strane nemaju loše šanse da izbore bar remi. Također nije vrlo vjerovatno da Ukrajina izvojuje brzu pobjedu – prije svega ako se pomisli da ishod rata kod kojega bi se ponovo uspostavile međunarodno priznate granice Ukrajine, ne bi morao automatski značiti kraj rata. Od početka velikog napada konflikt je postajao sve komplikovaniji i nepregledniji. U međuvremenu ne radi se više samo u suprotnostima između Rusije i Ukrajine nego i o perspektivama velikih sila i budućem svjetskom poretku. Ne bi bilo prvi puta da jači izgubi rat protiv slabijeg ali ako u jednom konfliktu pobjeđuje slabost tada to često nije u formi brzog Happy Enda.

Da aktuelni rat već tako dugo traje i vjerovano će se još više odužiti ima više razloga. Kao prvo u ovom konfliktu nema prostora za moguće kompromise. Svaka strana je ubjeđena da je nastavak rata bolja opcija nego pregovori. U teoriji konflikti ove vrste važe kao „nezreli“: U svome subjektivnom shvatanju konfliktne strane vjeruju da će ih nastavak rata još uvijek manje koštati nego bilo kakvo kompromisno rješenje. Obje strane vjeruju da mogućnost odlučujuće pobjede na bojnom polju još nije iscrpljena. Pritom ulogu igra mnogo faktora: Strane u sukobu gaje ogromno nepovjerenje jedna prema drugoj, napravile su gorko istorijsko iskustvo, polaze od apsolutnog Worst-Case scenarija i pune svaku informacionu prazninu sa maksimalno pesimističkim špekulacijama. Posledice: Čak i u ratu, u kome bi približavanje pozicija bilo moguće, ako obje strane plaćaju visoku cijenu ne mogu nastati prostori za kompromis. A oni su temeljna pretpostavka za svako rješenje konflikta. Konflikt je tako „nezreo“ da čak nastojanja posrednika nemaju smisla.

Strane u konfliktu su u toku rata političku cijenu za svaki zamislivi ustupak znatno podigle u visinu.

Kao drugo strane u konfliktu su u toku rata političku cijenu za svaki zamislivi ustupak znatno podigle u visinu. Rusija je čak promijenila svoj ustav da bi prisvojila četiri djelomično okupirane ukrajinske oblasti. Ukrajinska vlada je u toku rata povećala svoj napor i trenutno smatra neprihvatljivim svaki rezultat kod koga nije obezbjeđeno da dobije nazad kontrolu nad cjelokupnom ukrajinskom teritorijom, da predstavnici ruske vlade budu pozvani na odgovornost i da Rusija plati ratnu odštetu. Usto dolazi da su kako u Ukrajini tako i u Rusiji kriteriji za pobjedu u određenoj mjeri difuzni i mogu se lako mijenjati čim kroz ratna događanja emocije rastu i povećava se radikalizam. Za mnoge ljude u Ukrajini pobjeda je samo onda pobjeda ako se Rusija rasparča i/ili nuklearno razoruža.

Da je politička cijena za ustupke u međuvremenu tako porasla ne ostaje bez posledica: Jednom utvrđena stanovišta se učvršćuju i ko samo najavi napore za kompromise bude izolovan. Konflikt sve više postaje normalnost. Šira javnost se navikava na ratnu svakodnevnicu. Ona uči kako živjeti u datim odnosima i uspostavlja novi koordinatni sistem političko – moralnih vrijednosti – i u tom koordinatnom sistemu političari koji govore o tome da postoje djelomična rješenja i da bi se konflikt mogao ograničiti ili zamrznuti i da je to moguće i bez potpune pobjede Ukrajine moraju računati minimalno sa koncem karijere.

Rat je pokazao da sigurnosnopolitički svjetski poredak nije napravljen za vječnost.

Kao treće ovaj rat je pokazao sa sigurnosnopolitički svjetski poredak nije napravljen za vjećnost i i da se odnosi snaga vrlo različito procjenjuju. Rusija je, kako je u međuvremenu postalo jasno, znatno precjenila svoje mogućnosti i u današnjem svjetu jedva više može zahtijevati status velesile. Međutim i Zapad nije ostvario ono što je htio ostvariti: Uprkos cjelokupnom diplomatskom i političkom pritisku i svim sankcijama nije mogao rat niti odvratiti niti zaustaviti. Ako se jačina jednog aktera mjeri prema tome da li je u poziciji da konfliktnu situaciju riješi u svoju korist onda su kako Rusija tako i EU i SAD u ovom ratu dosada dali slabu sliku.

Dok god je nemoguće okončati rat zainteresovane strane ( čiji krug se sve više proširujetako tako da rat između Rusije i Ukrajine mutira u pravu globalnu sigurnosnu krizu) a također i ukrajinsko i rusko stanovništvo će se navikavati na realnost rata i pokušati da se snađu – dakle da minimalizuju rizika i tamo, gdje je moguće, dobiju nadmoć. Strategija, koja podržava Ukrajinu sa isporukama oružja i finansijskom pomoći umjesto sigurnosnim garancijama ili čak direktnim učešćem u ratu, pokazuje egzemplarno ovu vrstu ovladavanja situacijom. Pošto SAD, Kina, EU i njene najveće države članice različito vrijednuju nijanse ovoga rata i opasnost koju on za njih predstavlja u igri su konkurirajući pristupi i politički koncepti. Ovaj rat dobija globalnu dimenziju kod koje se radi o budućem svjetskom poretku.

Rat između Rusije i Ukrajine je u međuvremenu dio veoma širokog konflikta u kome na kocki stoje interesi većine velikih država.

Borba za budući svjetski poredak – to znači: Rat ne pokazuje samo trenutne odnose snaga i pomjera ih nego odlučuje i o budućim „pravilima igre“. Moguće je da se rat između Rusije i Ukrajine pokaže kao karika u cijelom lancu konflikata koja nosi sa sobom globalno pomjeranje snaga koje je pokrenuto slabljenjem američke vodeće uloge i usponom Kine. Ovaj razvoj je već neko vrijeme tema ali tek proteklih godina Kina je u odlučujućim izvorima snage smanjila zaostatak za SAD, počela graditi globalnu mrežu alijansi i formulisala mentalne osnove za vlastiti projekat svjetskog poretka.

Tako gledano rat između Rusije i Ukrajine je u međuvremenu dio veoma širokog konflikta u kome na kocki stoje interesi većine velikih država. Međutim to istovremeno znači da je i okončanje rata moguće samo u okvirima temeljitijih sporazuma sa kojima bi se mogli izbalansirati ovi interesi. Ako imamo posla sa stvarnom promjenom hegemonije prelazna faza će biti više pod uticajem destabilizacije nego rješenje postojećih konflikata. Kakva je sudbina krojena ratu između Rusije i Ukrajine i kako će se on završiti možda će ovisiti od toga u kojem pravcu će se odvijati drugi konflikti i kako će završiti borba oko buduće međunarodne sigurnosne arhitekture  – i ovi konflikti će se odvijati u glavnim gradovima najjačih država.

Sve to otvara sasvim druge perspektive i daje malo nade da bi se rat mogao brzo završiti, da bi ratni zločinci mogli biti kažnjeni i Ukrajina pod zaštitom članstva u NATO ili direktnih sigurnosnih garancija brzo obnovljena. Prelazna faza u kojoj se ponovo pregovara o svjetskom poretku i  globalna proturječja dolaze do vrhunca može se prilično odužiti. Polazeći od toga da je cijena koja se plaća u aktuelnom ratu tako visoka proturiječnosti i rivaliteti će se različito izražavati i odvijati se u raznim područjima. SAD, Kina i EU zapleteni su u kompliciranu mrežu međusobne ovisnosti i rivalstva te su upučeni jedni na druge. Istovremeno oni se trude da međusobnom ovisnošću tako upravljaju da dobiju više nego drugi. Za njih rat između Rusije i Ukrajine može služiti kao pomoć u orijentaciji koja im kaže kako bi trebali mjeriti svoje potencijale snage – i to je pomoć u orijentaciji koje bi se oni teško mogli odreći i nerado prepustiti svojim konkurentima. I to može uticati na produženje rata.

Još nikada za EU nije bila tako akutna opasnost da izgubi svoj globalni uticaj.

Ako bi se svijet trebao kretati razantno ka novoj postavci bipolarnog poretka u kojoj bi Zapad i nezapadni svijet, Globalni sjever i Globalni jug, autokratije i demokratije ili jednostavno SAD i Kina stojali jedno nasuprot drugom tada bi linije razdvajanja bili oštrije povučene i geopolitičke komponente rivaliteta bi bile odlučujuće. Sa takvim razvojem stvari rasla bi vjerovatnoća da na teritoriji Ukrajine nastane nova verzija „koreanskog“ ili „njemačkog“ scenarija iz vremena Hladog rata. Odlučivanje o budućnosti svjetskog poretka je u toku ali niti Ukrajina niti Rusija nemaju punu kontrolu nad tim kakav razvoj će imati rat između njih.

Za Evropu je u ovoj teškoj ukupnoj situaciji odlučujuće da razvije vlastitu viziju sigurnosnog poretka i da ispravno definiše vlastite strategijske interese. Još nikada za EU nije bila tako akutna opasnost da izgubi svoj globalni uticaj. Uz pomoć lekcije koju je u velikoj žurbi naučila iz ruske invazije EU može vjerovatno svoj potencijal snage tako postaviti da odgovara novoj eri nestabilnosti ali time nije sve učinjeno. Evropa mora naći temeljan odgovor na izazove pred koje je postavljena kroz pooštreni rivalitet između SAD i Kine. Mora se razviti dugoročna politika prema Kini u koju moraju spadati i držanje EU prema ratu između Rusije i Ukrajine i njeni interesi u tom ratu. Evropa mora kalkulisati sigurnosna rizika i osim toga utvrditi koju sigurnosnopolitičku cijenu će morati platiti ako se ovaj rat produži na neodređeno vrijeme – i Evropa mora iznaći u kojoj formi će najbolje postaviti svoje odnose sa Ukrajinom i kako najbolje može dijeliti sigurnosna rizika sa Ukrajinom.

Dr. Nickolay Kapitonenko je vanredni profesor na Institutu za međunarodne odnose Nacionalnog univerziteta Taras Ševčenko u Kijevu i direktor Centra za studije međunarodnih odnosa.

ipg-journal.de