U neizvjesnosti

Izdvajamo

• Sve značajne revizionističke sile hoće da promijene međunarodni poredak, jer to zahtijeva njihova unutrašnja politika puna sporova, ali ni jedna od ovih sila nema ubjedljivu viziju iz čega bi se ove promjene trebale sastojati. Ravnoteža snaga koja se brzo mijenja ne bi dugoročno također mogla biti osnova za stabilan poredak. Umjesto toga velike sile će se vjerovatno provlačiti od jedne do druge krize. Njihovo nezadovoljstvo međunarodnim poretkom i zajedništvom će u međuvremenu i dalje rasti – bez pravca i cilja.

Povezani članci

• Sve je počelo u Šeik Džari
• SAD protiv Sjeverne Koreje: Da li će se prijetnje obistiniti?
• Potvrđeno: Julija Timošenko izašla iz zatvora
• Progon u dobroj vjeri
• Mediji: Turska epizoda produžava sirijski rat
• Populisti protiv izborne volje

Foto: DPA – Ako ravnoteža sila ispadne iz balansa mogao bi se svijet okretati u sasvim drugom pravcu.

Velike sile nemaju interesa za održavanje trenutnog međunarodnog poretka – opasan trenutak za svijet.

Piše: Shivshankar Menon – ipg-journal.de  12.08.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Nema više nikakvog čvrstog poretka i svijet se samostalno pokreće. Posljednji put se međunarodni poredak dogovorio o jednoj koordiniranoj reakciji na jedan transnacionalni izazov na londonskom samitu G20 u aprilu 2009. godine. Tada su šefovi država i vlada bili aktivni da bi nakon finansijskog sloma 2008. ujedinjenim snagama spriječili novu svjetsku ekonomsku krizu i stabilizovali globalni bankarski sistem. Kako je međunarodna zajednica otada reagovala na klimatske promjene, sve veću dužničku krizu u zemljama u razvoju i pandemiju korone može se naprotiv označiti samo kao jadno.

Razlog za ovaj neuspjeh je očit: Sve manje zemalja osjeća se obaveznim prema dosadašnjem međunarodnom poretku – čak i one koje su taj poredak uspostavljale. Nakon Drugog svjetskog rata SAD su bile vodeća sila dva svjetska poretka. Prvi je bio kejnzijanski oblikovan i nije se posebno interesovao za to kako države u bipolarnom svijetu Hladnog rata regulišu svoje unutrašnje nadležnosti. Tako je bilo moguće da u 1950-im, 1960-im i 1970-im godinama socijalistička Indija dobije najviše pomoći od Svjetske banke.

Nakon Hladnog rata ovaj poredak je zamijenjen jednim neoliberalnim koji u sada unipolarnom svijetu ne ističe nacionalni suverenitet i granice zemalja, ako tako ne mora biti. Oba poretka imaju zahtijev da se bude „otvoren, baziran na pravilima i slobodoljubiv“ i da se poštuju vrijednosti demokratije, takozvanih slobodnih tržišta, ljudskih prava i pravne države. U stvarnosti oni su se temeljili na dominaciji i imperativima vojne, političke i ekonomske moći SAD. U vremenu nakon raspada SSSR većina sila – i Kina u usponu – podržavale su dugo vremena ovaj od SAD uvedeni poredak.

Posljednjih godina, međutim, sve je više znakova da je ovaj aranžman stvar prošlosti. Brojne velike sile ponašaju se sve više „revizionistički“, slijede na štetu međunarodnog poretka svoje vlastite ciljeve i trude se da sami mijenjaju poredak. Često se ovaj revizionizam pokazuje u formi teritorijalnih sporova, posebno u indopacifičkom prostoru – samo pomisliti na odnos pun napetosti Kine sa svojim susjedima Indijom, Japanom, Vijetnamom i drugim zemljama u pomorskoj Aziji. Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu je kršenje međunarodnih standarda i dalje opraštanje od svake nade da bi Rusija mogla naći konformnu ulogu u poretku koji SAD vodi u Evropi.

Revizionizam je međutim primjetan i u djelovanju mnogih drugih moćnih zemalja: U rastućoj skepsi oko slobodne trgovine u SAD isto kao i u naoružavanju nekada pacifističkog Japana i ponovnom naoružanju Njemačke. Mnoge zemlje su sa svijetom koga vide nezadovoljne i žele ga promijeniti u svoju vlastitu korist. Ovaj razvoj mogao bi voditi tome da ubuduće geopolitički bude više sporova i da se svjetske gospodarske perspektive pogoršaju. Pitanje, kako uspješno djelovati u svijetu koga oblikuju revizionističke sile, biće možda odlučujući izazov slijedećih godina.

Mnoge zemlje su sa svijetom koga vide nezadovoljne i žele ga promijeniti u svoju vlastitu korist.

Velike sile sumnjaju u poredak temeljen na pravilima a mnoge slabije zemlje sve više gube povjerenje u zakonitost i pravičnost međunarodnog poretka. To posebno važi za zemlje Globalnog juga. One doživljavaju da UN i Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija kao i G20 ništa ne preduzimaju protiv njihovih problema u razvoju i – još hitnije – protiv njihove dužničke krize koja se kroz pandemiju korone i strmi rast cijena energije i životnih namirnica uslijed rata u Ukrajini dodatno pooštrava. Prema MMF u međuvremenu su 53 zemlje ugrožene teškom dužničkom krizom.

Uz ovaj ekonomski neuspjeh kao otežavajuće dolazi to da velike sile u ovom stoljeću preduzimaju u rekordnoj mjeri invazije, intervencije i pokušaje promjene režima i skriveno se mješaju u zbivanja u drugim zemljama. Ruska invazija u Ukrajini je najnoviji i najeklatantniji primjer za takvu povredu nacionalnog suvereniteta ali i mnoge zapadne zemlje su bile krive jer su slično postupale. Sve to vodi k tomu da se mnoge zemlje u razvoju osjećaju još nesigurnije i sumnjaju u međunarodni poredak.

Povjerenje u temelje dosadašnjeg svjetskog poretka je poljuljano. Prije su ekonomske sankcije ili vojne intervencije protiv određenih zemalja davana Savjetu bezbjednosti UN ili drugim multilateralnim tijelima na saglasnost. Danas djelotvornost paketa sankcija ili vojnih intervencija stoji i pada sa moći SAD i Zapada. Podijeljeni odnosi velikih sila smanjuju postepeno djelotvornost međunarodnih institucija. Pošto one djelovanju moćnih ne mogu nametnuti poštovanje međunarodnog prava ove institucije sve više gube svoju osnovu legitimiteta. Dugo uspostavljeni standardi počinju se urušavati, što dokazuje, na primjer, sve veća vjerojatnost nuklearnog širenja u sjeveroistočnoj Aziji i japansko vodstvo koje razmišlja o nabavi nuklearnih podmornica i postavljanju američkog nuklearnog oružja u regiji.

U međunarodne odnose uvlači se jedna vrsta anarhije, ne u doslovnom smislu nego u smislu da više nema centralnog organizacionog principa i hegemona. Nema sile koja samostalno može diktirati uslove današnjeg svjetskog poretka a velike sile ne mogu se dogovoriti o jasno definisanom katalogu principa i standarda. Kada tako puno zemlja idu vlastitim putem teško je postaviti zajednička pravila saobraćanja.

Kina i Rusija dovode u pitanje, verbalno i kroz svoje djelovanje, temeljne postavke liberalnog poretka Zapada, prije svega kada se radi o univerzalnim ljudskim pravima i obavezama država. Oni koriste načelo državno suvereniteta kao izgovor da mogu postupati po svome nahođenju i nastoje u područjima kao sajber prostor i nove tehnologije da uspostave vlastita pravila. Međutim, do sada one nisu razvile alternativni model sa dovoljno privlačne snage za druge zemlje. Njihovo ophođenje sa njihovim susjedima – u Ukrajini, u Južnokineskom moru, u Istočnokineskom moru i na granici između Indije i Kine – budi utisak da se oni bez obzira na standarde i institucije oslanjaju na vojnu i ekonomsku moć (hard power).

Kada tako puno zemlja idu vlastitim putem teško je postaviti zajednička pravila saobraćanja.

Uprkos tome današnja svjetska situacija ne može se opisati kao novi Hladni rat u kome jedan prema drugom stoje dva bloka – naprimjer „slobodni svijet“ i svijet „autokratija“. Doduše transatlanski savez se prezentira ojačan a Kina i Rusija izgledaju u svojoj antipatiji prema Zapadu ujedinjeni ali o novom Hladnom ratu ne može biti govora. I neke demokratske države pokazuju se sve više autokratskim. Reakcije svijeta na rat u Ukrajini i sankcije Zapada protiv Rusije pokazuju da mimo transatlanske alijanse nema jedinstvenog bloka.

Međusobna gospodarska ovisnost Kine i SAD nije uporediva sa situacijom iz Hladnog rata jer su tada glavni rivali bila dva pola između kojih su ležali svjetovi. Usto dolazi da su suparnici u Hladnom ratu, SAD i SSSR stajali za ideološki ili – ili. Međutim za snagu privlačenja koju su socijalizam i komunizam u 1950-im i 1960-im godinama imali za zemlje u razvoju, danas nadaleko nema nikakvog ekvivalenta na vidiku. Kina ne nudi ideološke ili sistemske alternative nego privlači druge zemlje sa finansijskim i tehnološkim obećanjima i infrastrukturnim projektima ali ne sa principima.

Umjesto toga, geopolitika postaje sve više fragmentirana i sve više gubi koheziju. Svijet revizionista je svijet u kojem svaka zemlja ide vlastitim putem. Globalizovano svjetsko gospodarstvo se raspada u regionalne trgovinske blokove, koji se u područjima kao napredne tehnologije i finansije djelomično otpajaju od drugih. Moćne zemlje se sve ogorčenije bore za ekonomsku i političku prevlast. Svijet je time sve jače ugrožen.

Države se moraju učiti nositi se sa ovim svijetom koji se nalazi u nedostatku poretka i kojim upravljaju revizionističke sile. One se moraju pripremiti na neizvjenu budućnost. Neke vide rješenje u tome okrenuti se sebi. Ovaj put su proteklih godina izabrale Kina, Indija, SAD i druge države. One postavljaju u ovoj ili onoj formi autarhiju u prvi plan: Kina sa svojim razvojnim modelom “dualnog krvotoka”, Biden sa agendom Build Back Better i Indija sa od premijera Narendra Modija propagiranom atmanirbharta (samostalnost). Međutim, države ne žele postati samo gospodarski neovisnije nego i vojno sigurniji. Sve velike sile zato teže da ojačaju svoju odbrambenu sposobnost i prošire nuklearne kapacitete. Uprkos gospodarskom opterećenju kroz pandemiju korone globalni izdaci za odbranu su 2021. prvi puta prekoračili marku od 2 biliona dolara.

Svijet revizionista je svijet u kojem svaka zemlja ide vlastitim putem.

Dalji odgovor na svijet određen revizionizmom je stvaranja ad hoc koalicija. U proteklih deset godina nastao je čitav niz plurilateralnih i multilateralnih udruživanja – od Kvadrilateralne sigurnosne kooperacije (Quad) i BRICS partnerstva (sa Brazilom, Rusijom, Indijom, Kinom i Južnom Afrikom) preko Šangajske organizacije za suradnju (SOZ) do grupe „I2U2“ u kojoj su se udružili Indija, Izrael, Ujedinjeni Arapski Emirati i SAD. Svaki problem očigledno donosi novi akronim. Ove tvorevine su korisne i služe konkretnim ciljevima. One mogu doprinijeti da se intenziviraju određeni bilateralni odnosi ali nemaju ništa zajedničko sa čvrstim alijansama i krutim blokovima Hladnog rata.

Mnoge srednje i manje sile neizbježno će se kretati po ivici grebena i moraće pažljivo balansirati svoje odnose sa većim silama. Reakcija Udruženja država jugoistočne Azije (ASEAN) na sve veći rivalitet između SAD i Kine i uža povezanost Izraela sa sunitskim monarhijama na Zalivu kroz Abraham dogovor su primjeri za ovaj razvoj. Nakon ruskog ulaska u Ukrajinu mnoge afričke, azijske i latinoameričke zemlje, uprkos njihovim tjesnim vezama sa Zapadom, odbile su pridružiti se sankcijama protiv Rusije. Ovo balansiranje i igranje na sigurno vodiće k tomu da će se sve više tražiti lokalna rješenja za lokalne probleme – bilo u formi regionalnih gospodarskih i trgovinskih ugovora ili lokalno dogovorenih rješenja za političke sporove.

Međutim, samo sa lokalnim djelovanjem ne mogu se savladati veliki globalni problemi. Primjer toga su dužnička i gospodarska kriza Šri Lanke. Ostrvska država je upućena na pomoć svojih susjeda na subkontinentu. Samo Indija je stavila na raspolaganje životne namirnice, pogonska goriva i kredite u obimu od 3,8 milijardi dolara. Na reprogramiranje dugova od velikih inostranih kreditora, kojima među ostalima pripadaju Kina i Zapad, Šri Lanka zasad čeka uzaludno. Već godinama bogate zemlje su gluhe na zahtijeve za otpis dugova ili reprogramiranje za zemlje u razvoju koje su na ivici bankrota. Šri Lanka neće vjerovatno ostati jedina zemlja koja će pod teretom kolabirati. U svijetu revizionista, koji stoji u nedostatku poretka, ne pokreću se velika pitanja našega vremena – neravnomjeran razvoj, klimatske promjene i pandemije.

U ovim vremenima kada se stari poredak raspada a novi je još uvijek u porođajnim bolovima u prednosti su one države koje razumiju ravnotežu snaga i imaju koncept za kooperativni poredak budućnosti koji služi dobrobiti svih. Nažalost, kapaciteti niza velikih sila su smanjeni, a njihovi šefovi država i vlada u mnogim su slučajevima malo zainteresirani za vanjsku politiku, upravljanje krizama ili rješavanje prekograničnih problema – i to u vrijeme kada krize postaju sve veće. vjerojatnije i opasnije zbog širenja revizionizma.

Sve značajne revizionističke sile hoće da promijene međunarodni poredak, jer to zahtijeva njihova unutrašnja politika puna sporova, ali ni jedna od ovih sila nema ubjedljivu viziju iz čega bi se ove promjene trebale sastojati. Ravnoteža snaga koja se brzo mijenja ne bi dugoročno također mogla biti osnova za stabilan poredak. Umjesto toga velike sile će se vjerovatno provlačiti od jedne do druge krize. Njihovo nezadovoljstvo međunarodnim poretkom i zajedništvom će u međuvremenu i dalje rasti – bez pravca i cilja.

Shivshankar Menon je bio nacionalni savjetnik za bezbjednost Republike Indije, indijski ambasador u Kini i Izraelu kao i visoki komesar u Pakistanu i Šri Lanki. Trenutno je predsjednik Savjetodavnog odbora Instituta za kineske studije u New Delhiju i gostujući profesor na Sveučilištu Ashoka.

ipg-journal.de