Slobodan put za ksenofobiju

Povezani članci

• Vodstvo eurozone nepopravljivo manjkavo
• Afrička unija: Između 400.000 i 700.000 afričkih migranata u Libiji
• Nove žrtve brodoloma u Egejskom moru
• BOSANSKA POŠTA – MOST SA DOMOVINOM
• Christiane Amanpour šokirala izraelsku ministricu: Zašto bombardujete bolnice u Gazi?
• Da li je Njemačka posljednja šansa za Evropu

Foto: DPA

Johnson koristi Brexit za svoju kulturalnu borbu sa EU kao vanjskim i migrantima kao unutrašnjem neprijateljima. Laburisti nemaju ništa da bi se suprotstavili.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Dva miliona ljudi doživjeli su to uživo a najmanje 6 miliona vidjelo je to na „socijalnim medijima“ kada je nedavno jedna gledateljica u političkoj emisiji BBC Question Time u najgledanije vrijeme pustila tiradu punu mržnje i laži protiv useljavanja: „Mi bismo trebali naše granice kompletno zatvoriti“, rekla je ona. „U zemlju nam masovno dolaze ljudi koji ne znaju engleski. […] U National Health Service je sve u najrazličitijim jezicima. […] Ko ovdje dođe avionom dobije sve besplatno, može ovdje rađati djecu […]“.

Nijedna od tvrdnji nije bila zasnovana na činjenicama i niko nije bio iznenađen kada je u toku dvadeset i četiri sata postalo jasno da je ta žena aktivan pristalica ultra desničarskih aktivista „Tommy Robinson“. Učesnici u diskusiji u TV emisiji pokušali su da pobiju njene izjave međutim ovaj trenutak u britanskoj politici teško će se zaboraviti.

Ovaj događaj pokazuje da tri tjedna nakon šovinističke pijanke u Brexit noći 31. januara ksenofobna desnica Velike Britanije još izdaleka nije zadovoljna. Iako kandidatkinje i kandidat za nasljednika vođe laburista garantuju biračima koji su prijateljski prema Brexitu da je „svađa okončana“, ona se nastavlja.

Britanska vlada namjerava da izbjegne standarde za životne namirnice, pravila tržišta rada i finansijske regule EU i odbija zahtjev za zajedničkim normama.

Narodnjacima engleskih desničara ne radi se samo o tome da napuste EU: Oni hoće da izbrišu sve tragove multietničkog globalizovanog društva Velike Britanije. Prošlog tjedna vlada Borisa Johnsona je pokazala da želi dalje potpirivati mržnju na utvrđene ciljeve iz Brexit debate. U govoru u Briselu britanski šef pregovarač za Brexit David Frost upozorio je EU da je Velika Britanija spremna da istupi iz trgovinskih pregovora ako se do kraja prelaznog perioda 31. decembra ne postigne trgovinski dogovor prema uzoru Kanade.

Britanska vlada namjerava da izbjegne standarde za životne namirnice, pravila tržišta rada i finansijske regule EU i odbija zahtjev za zajedničkim normama jer Velika Britanija, kako je to Frost formulisao, hoće da odbrani svoj „suverenitet“. Ako oni kroz trgovinski dogovor ne dobiju propusnicu za vlastite standarde oni će ih uprkos tome uvesti. Frost je odmah odbio i cjelokupan temelj multilateralnog globalnog trgovinskog sistema, naime podijeljeni suverenitet kroz trgovinski dogovor za koji su nadležni zajednički sudovi. “Mi to vidimo potpuno drugačije”, upozorava on. “Za nas suverenost ima svoju vrijednost i ona nam dozvoljava da utvrdimo vlastita pravila u našu korist.”

Kada britanski diplomati sada predstave svoj koncept pregovaranja kod Evropske komisije oni će ovu poziciju vjerovatno ublažiti ali sigurno ne puno. To je ultimatum koji je uperen na rasističku ženu iz Question Time – i njoj slične u svih 27 država članica EU – kao i na komisiju.

Paralelno sa njenim potresom praćenim ulaskom u pregovore sa EU vlada je predstavila prijedlog za drakonski novi zakon o useljavanju. On bi trebao okončati cjelokupan princip slobode kretanja.

Već tjednima pitaju se politički posmatrači u Velikoj Britaniji: Kako će konzervativna partija, koja odbija državne intervencije i preraspodjele, sa svojim oskudnim budžetom ostvariti svoje obećanje gradovina pritisnutim siromaštvom u kojima je nekadašnje biračko tijelo laburista pomoglo Johnsonu u njegovoj pobjedi 12. decembra?

Pritom je to pogrešno pitanje. Frostov govor pokazuje da Johnson ovim gradovima umjesto toga želi pokloniti pooštravanje kulturalnog rata sa EU i njenim institucijama kao vanjskom i migrantima kao unutrašnjom opasnošću. Paralelno sa njenim potresom praćenim ulaskom u pregovore sa EU vlada je predstavila prijedlog za drakonski novi zakon o useljavanju, koji treba stupiti na snagu kada se završi prelazni period. Ne bi bila ukinuta samo sloboda kretanja osoba nego bi istovremeno bio okončan cjelokupan princip slobode kretanja, kakav je postojao od pristupa EU osam pretežno istočnoevropskih država 2004. godine.

Evropske građanke i građani koji žele dobiti vremenski ograničenu radnu vizu za Veliku Britaniju moraju dobro znati engleski i dokazati da imaju ponudu za posao sa godišnjom platom od preko 22 000 funti u jednoj visoko kvalificiranoj struci. Zakon cilja na to da spriječi doseljavanje nisko kvalifikovane radne snage, dakle ljudi koje u Velikoj Britaniji treba cjelokupno hotelijerstvo i starački domovi. Kada su predstavnici poslodavaca sa zaprepaštenjem reagovali na namjere zakona, ministar unutrašnjih poslova Priti Patel im je savjetovao da povećaju plate ili da investiraju u automatizaciju.

Ako konzervativci već demonstrativno i iz političkih razloga žele ukinuti slobodu kretanja mogli bi razviti i sistem bodova koji bi i dalje omogućio sadašnje migracione pokrete. Umjesto toga oni su stvorili, kako je to Theresa May kao ministrica unutrašnjih poslova nekada nazvala, „neprijateljsko okruženje“. Komisija i pojedine zemlje članice pokušaće na ovaj ili onaj način da to odvrate.

Ukoliko bi se laburisti, škotski nacionalisti i liberaldemokrati suprotstavili novom zakonu o useljavanju bili bi od strane vlade izloženi oštrim prigovorima.

U predizbornoj kampanji razgovarao sam sa radnicama i radnicima koji su pristaše fantazije da će buduća britanska vlada rumunske i poljske radnike uhapsiti i protjerati kao što hapsi osuđene trgovce drogom sa Jamajke. Patelsov prijedlog zakona pomjera izgled na letove sa protjeranima iz carstva ultradesne fantazije u realni svijet.

Skript za slijedećih deset mjeseci britanske politike može se već dobro predstaviti: Doći će do konfrontacije sa EU oko britanskog „suvereniteta“ a ukoliko bi se laburisti, škotski nacionalisti i liberaldemokrati suprotstavili novom zakonu o useljavanju bili bi od strane vlade izloženi oštrim prigovorima.

Nažalost laburistička partija, koja nakon izbornog poraza još liječi svoje rane, nije za ovu borbu dobro opremljena. Otkako je partija Jeremy Corbyna izgubila izbore lijevo krilo ne može da prihvati činjenicu da on nije mogao prići radničkoj klasi i krivicu za poraz podmeće Evropi prijateljskom krilu (i time indirektno oko 80 posto članova i birača koji odbijaju Brexit).

Umjesto da demonstriraju jedinstvo, dva od tri preostala kandidata za nasljednika Corbyna podmeću sada krivicu trećem: Lisa Nandy, poslanica iz nekadašnjeg rudarskog izbornog okruga i Rebecca Long-Bailey, prave sada protivnika Brexita i njihovu galionsku figuru Keira Starmera odgovornim za to da je partija izgubila starije, englesko – nacionalističko biračko tijelo. Starmer, koji bi mogao dobiti utrku za predsjedništvo partije, garantuje nasuprot tomu da je debata o Bexitu završena i da će se on u budućim razgovorima založiti za bliske odnose sa Evropom.

Za laburiste je sa aspekta Johnsonove antievropske propagande velika opasnost moralnog kolapsa.

Veliki dijelovi partije neće da prihvate da se debata o Brexitu polako pretvorila u debatu o suverenitetu i useljavanju. Johnson ne namjerava svojim tiradama da prisili Evropu na jedan dil nego kao već prije toga isporuči  casus belli za No Deal Brexit u decembru i laburiste i njihove saveznike diskvalifikuje kao kosmopolitičke autsajdere.

U atmosferi u kojoj dijelovi britanske ljevice očajnički pokušavaju da se profiliraju sa nacionalističkom gospodarskom politikom i „ponovo stupe u razgovor“ sa gradovima koje su laburisti izgubili, za laburiste je sa aspekta Johnsonove antievropske propagande velika opasnost moralnog kolapsa. Ustvari bilo bi jasno šta se treba raditi: Otpor britanskoj pregovaračkoj poziciji u Briselu, opozicija protiv zakona o useljavanju, solidarnost sa tri miliona građanki i građana iz EU koji već žive u Velikoj Britaniji.

Međutim, od tri kandidata za predsjedništvo laburista samo se Keir Starmer pridružio borbi za princip slobode kretanja. Ovaj princip se može sačuvati samo ako se planirani zakon o useljavanju tako izmjeni da građanke i građani iz EU dobiju dodatne bodove, zahtjev za znanjem jezika ukloni i zaposlenima iz EU, koji su već u zemlji, daju puna građanska prava i biračko pravo.

I poslednji je čas da britanska ljevica sebi razjasni šta joj se približava. Ja razumijem zašto političari to nerado izgovaraju, ali za neke od 900 000 birača laburista koji su prešli torijevcima rasizam je sasvim jasno igrao određenu ulogu. Sigurno da je i Corbynovo političko samoubistvo imalo svoj udio a sumnje u ultraradikalni gospodarski program partije doprinijele su porazu. Međutim Johnson je prvi konzervativni partijski šef nakon Margaret Thatcher, koji igra na kartu nostalgičnog rasizma britanskog kraljevstva.

Ili ćemo stupiti moralno i politički u borbu protiv toga ili ćemo to prihvatiti. U emisiji Question-Time ljevičarska azijska naučnica Ash Sarkar pokazala je uzorno ovu moralnu borbu kada se usprotivila rasističkoj ženi: “Činjenicama su vaši osjećaji svejedno.” Ona je branila i doseljavanje ne samo iz ekonomskih razloga: “Ovdje se radi o ljudskoj istoriji koja za sebe ima vrijednost i ne može se mjeriti bruto domaćim proizvodom.”

U sudaru njih dvije kristalizovao se kulturalni konflikt koji će se sigurno nastaviti. Britanska ljevica ne smije se pognuti nego se mora za ovaj konflikt naoružati.

ipg-journal.de