Prijeteća ustavna kriza

Povezani članci

• Što muči Europu?
• Islamski teolog Mouhanad Khorchide: „Muhamed islam ne bi prepoznao“
• Grčka do četvrtka mora ponuditi novi prijedlog dogovora s kreditorima
• Novi sporazum o prenosu podataka EU-SAD ‘na čekanju’
• WHO: U Jemenu raste broj umrlih od kolere
• Predavanje Nj.E. Mangala Samaraweera: Demokracija, pomirenje i razvoj – vizija nove Šri Lanke

Povod sukoba posljednjih tjedana: Zamjena liberalne sutkinje Ruth Bader Ginsburg nakon njene smrti sa Amy Coney Barrett. – Foto: DPA

Za vrijeme Trumpovog mandata stalno se diskutovalo o krizi političkog sistema. Ona sada stvarno predstoji – u slučaju pobjede Joe Bidena.

Piše:  Eric Posner – 29.10.2020.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Od izbora Donalda Trumpa 2016. pravni stručnjaci kao ja bombardovani su od novinara, koji pitaju da li  SAD stoje pred „ustavnom krizom“ ili se čak u njoj već nalaze. Većina ovih pitanja odnosi se na to da predsjednik stalno krši pravila. Primjeri za to su njegovo miješanje u istragu posebnog istražitelja Roberta Muellera o ruskim izbornim manipulacijama, njegovi verbalni napadi na novinare i sudije kao i njegovi pokušaji da pokrene istrage protiv političkih protivnika.

Prava ustavna kriza u smislu tačke zaokreta, koja bi mogla voditi do kolapsa ili promjena sistema, nije se još dogodila. Ali jedna takva kriza je sada sve vjerovatnija. Ja ne govorim o izborima (iako i oni mogu izazvati ustavnu krizu ako rezultat bude tijesan ili u slučaju koji nije vjerovatan da Trump odbije da preda svoj mandat). Umjesto toga mislim na krizu koja bi mogla nastupiti čak i ako Trump izgubi. Razlog za to bio bi konflikt koji postoji tokom cijele američke istorije: naime onaj između sudova i demokratskog sistema, kome narod daje njegovu moć.

U američkoj istoriji bile su do sada dvije ustavne krize. U obje je to bio konflikt između Vrhovnog suda na jednoj strani i izabranih političara, koji su imali na svojoj strani javno mnijenje, na drugoj strani. Prva kriza započela je ozloglašenim slučajem Dred Scott protiv Sandforda 1857. godine. Pritom je Vrhovni sud zastupao mišljenje da Afroamerikanci nisu građani SAD i da je Misuri kompromis iz 1820 – koji je jednom formulom za podjelu oblasti između država gdje su se držali robovi i slobodnih država spriječio građanski rat – protivan ustavu.

Ova odluka suda pokrenula je napetost između sjevera i juga i konačno doprinijela građanskom ratu – djelomično time da je blokirala mogući kompromis. Ustavna kriza koja je iz toga proizašla preživjela je građanski rat za više od jedne decenije, pošto je sud i dalje potkopavao zakone i ustavne odredbe o zaštiti oslobođenih robova i Kongres se osvetio time da je oduzeo nadležnost sudu. Konačno konflikt je razriješen time da je doduše potvrđeno ukidanje ropstva i ujedinjenje država ali je na jugu propisan sistem aparthejda.

Od osamdesetih godina konzervativne odluke suda su stalno ograničavale mogućnosti države da reguliše gospodarstvo.

Druga kriza bila je 1930 – ih godina kada je Vrhovni sud blokirao zakon za New Deal, koji je trebao popraviti teško gospodarsko stanje nakon Velike depresije. 1937. predsjednik Franklin D. Roosevelt predložio je nakon nadmoćne izborne pobjede zakon kojim bi se sud proširio sa pravnicima prijateljskim ka New Dealu. Iako zakon nije prošao sud je popustio i odustao od otpora gospodarskoj regulaciji.

Sa aspekta povećane političke volatilnosti današnjeg vremena ne možemo tačno reći koju formu će uzeti slijedeća ustavna kriza ali grubi obrisi postaju sve jasniji: Kao kod dosadašnjih odmjeravanja snaga Vrhovni sud je sačuvao svoja prava ali je izgubio borbu za javno mnijenje. Od osamdesetih godina konzervativne odluke suda su stalno ograničavale mogućnosti države da reguliše gospodarstvo. Osim toga oni su uveli pravo na osobno držanje oružja, ojačali religiozna prava, ukinuli ograničenja finansiranja izbornih kampanja, smanjili zaštitu manjina i oslabili pravo na pobačaj.

Odgovarajuće tomu sud je od 1980 – ih kritikovan od ljevice ali dvije stvari su dovele do toga da je ljutnja posljednjih godina proključala: Prvo je Affordable Care Act (program zdravstvenog osiguranja Obamacare), najveće progresivno dostignuće posljednjih 20 godina, dovedeno u značajnu opasnost. Zakon je 2012. samo tijesno potvrđen od Vrhovnog suda a otada je kroz niz pravnih napada na nižim sudovima oštećen. Ako Vrhovni sud stavi još više prepreka pred Obamacare na kocki ne stoji samo ovaj projekt nego i budućnost svih ostalih progresivnih zakona.

Kao drugo demokrati ne vjeruju više u to da se republikanci, što se tiče imenovanja sudaca, drže pravila pošto je Grand Old Party promjenila svoje mišljenje o imenovanju kandidata za Vrhovni sud. Još 2016. većina republikanaca u Senatu je odbila, navodno zbog tada predstojećih izbora, da prihvati saslušanje Obaminog kandidata za sudiju Merricka Garlanda. Nasuprot tomu sada je republikanska većina u Senatu provela saslušanje Trumpove kandidatkinje Amy Coney Barrett u hitnom postupku – manje od mjesec dana pred slijedeć izbore. Ova prevara i peh kod vremena otvorenih mjesta na Vrhovnom sudu mogle bi tamo dovesti do konzervativne većine koja najmanje za naredne četiri godine može blokirati zakone demokrata – a vjerovatno i duže nakon toga.

Roosevelt je tada sa svojim planom za proširenje suda doživio težak poraz.

Povezanost desno orijentisanog Vrhovnog suda sa očitim gubljenjem povjerenja republikanaca ohrabrila je demokrate da se bore svim sredstvima. Mnogi ljevičari hoće da se Trumpov protivnik Joe Biden, ako bude izabran, obaveže da će sud proširiti („packing the court“). To bi značilo da se poveća broj mjesta – vjerovatno sa devet na trinaest. Time bi se mogla imenovati četiri dalja suca da bi se ostvarila većina sedam prema šest za liberalnu agendu.

Ovaj prijedlog teško da bi mogao biti ozbiljniji. Roosevelt je tada sa svojim planom za proširenje suda doživio težak poraz, koji je njegovom predsjedavanju zadao trajne političke štete. Povećati broj sudija i postaviti tamo svoje ljude je radikalna taktika, koja je posebno omiljena među despotima. A Vrhovni sud je u javnosti još uvijek relativno omiljen. Uprkos tomu Biden se, uprkos svojim umjerenim instinktima, nije mogao distancirati od ove ideje – bez sumnje iz straha od očkivanog protivljenja lijevog krila demokratske partije.

Ali Biden neće dobiti problem sa ljevicom nego sa sudom. Konačno on se u izbornoj kampanji sve više koncentrisao na obećanje da će poboljšati zdravstvenu zaštitu i odlučnije reagovati na pandemiju – dva područja na kojima su konzervativni suci pružali značajan otpor. Dakle ako Biden dobije izbore i većinu u oba doma – koja mu treba za proširenje suda – on stoji pred dilemom: Ako želi proširiti sud ide na riziko da izgubi podršku umjerenih demokrata, da produbi političku polarizaciju i da ošteti ugled suda u javnosti. Međutim ako to ne uradi mogao bi ostati politički nedjelotvoran.

Čak je i Roosevelt oklijevao da da zakon označi kao plan za proširenje suda. Umjesto toga on je tvrdio da stareće sudije državne nadležnosti moraju biti dopunjene sa mlađom trupom. Biden, koji nije ni približno tako omiljen kao što je bio Roosevelt, nema bolje mogućnosti, nego da se nada da će konzervativni suci pokazati dobru volju i umanjiti svoje odbijanje popularnog zakonodavstva i vlade.

Predsjednik suda John Roberts već je pokazao da je to moguće. Ali sa imenovanjem Barrett za sutkinju Vrhovnog suda mogao bi se Roberts opet naći u manjini. I ako bi se Barrett priključila cilju ostala četiri konzervativna trvdolinijaša, da pobijaju volju demokratski izabrane vlade, moglo bi trajati godinama da se smiri iz toga nastala ustavna kriza.

Eric Posner je profesor pravnih nauka na Chicago Law School univerzitetu. Autor je mnogobrojnih stručnih članaka i knjiga, među njima najnovija sa naslovom “The Demagogue’s Playbook: The Battle for American Democracy from the Founders to Trump”. 

ipg-journal.de