Nema razloga za radost zbog nečijeg zla

Povezani članci

• Četiri osumnjičena za ubistvo Moisea ubijena, a dva uhapšena
• Poseban put Turske
• Hajrudin Somun: Pretjerana reakcija na proteste u Istanbulu
• Brzim vozom u bankrot
• Slovenija i EU
• EU uvela sankcije Turskoj zbog gasa

Foto: DPA

Nakon ostavke Borisa Johnsona preostaje duboko ranjena Velika Britanija. Mogu li profitirati laburisti? Michèle Auga izvještava iz Londona.

Intervju vodio: Alexander Isele – ipg-journal.de

Velika Britanija ima iza sebe dramatične dane. Boris Johnson se nakon bezbrojnih skandala povukao kao predsjednik torijevaca, Međutim želi za sada ostati u mandatu kao premijer, dok partija ne izabere nasljednika. Kako se Johnson mogao tako dugo održati?

Odbijanje Borisa Johnsona da pogleda u oči činjenicama, nije bilo iznenađujuće ni za koga. Međutim, bilo je zanimljivo kako je Konzervativna partija na to reagovala. Konačno oni su ga postavili na tron i dugo vremena obožavali zbog Brexita. Partija mora sebi postaviti niz pitanja: Zašto vlada nije podnijela ostavku kao cjelina? Zašto se poslanici dugo vremena nisu izjašnjavali u javnosti nego iza zatvorenih vrata? Jesu li interna partijska pravila za izglasavanje nepovjerenja još aktuelna? Dramatični sati do njegovog priznanja daju povod sumnji: Kriza u Velikoj Britaniji nije kriza Borisa Johnsona. To je strukturna kriza u kojoj je postalo jasno da su godine Johnsona dopustile dalje erodiranje demokratskog sistema u korist navodno uspješnih populističkih koncepata. Mnoge usporedbe sa Trumpom ne dolaze bez osnove. I to je možda odlučujuće pitanje: Sa kakvim ranama se ostavlja demokratski sistem nakon ovoga izleta u populističko podneblje?

Upravo zbog toga politički posmatrači upozoravaju na radost zbog tuđe štete. Usred rata u Evropi i jedne od najvećih socijalnih kriza u zemlji tu vlada partija koja je do srži podijeljena. Ona se nije bojala postaviti premijera koji očigledno nije bio fit for office (dorastao toj funkciji). Koncept Brexita po svaku cijenu doveo ih je u poziciju da na čelo jedne od vodećih država G7 i NATO postave populistu jačine Borisa Johnsona. „He was the wrong man for the job“ (On je bio pogrešan čovjek za taj posao), čuje se sada iz vlastitih redova. Brexit je on isporučio, to je njegova zaostavština. Ali vjerovatno će biti samo pitanje vremena dok u britanskoj javnosti ne započne objektivno orijentisana debata o ovom „postignuću“ i cijeni koja je za to plaćena.

„Get Brexit done“ bio je izborni slogan Johnsona. Kako izgleda njegov bilans?

Johnson ostavlja politički i socijalno duboko podijeljenu zemlju, čije jedinstvo i dalje visi na fitilju Brexitovog eksploziva. Prvi puta izgleda kao da irsko ponovno ujedinjenje nije isključeno a vlada Nicole Sturgeon u Škotskoj ide sa ratnim pokličem za nezavisnost od izborne pobjede do izborne pobjede. Od svih država G7 jedino postbrexitova Velika Britanija ima nakon korone rast nula. Inflacija leži kod 10 posto. Iako dramatičan nedostatak stručne radne snage i jako rastuće cijene energije sve više prave prognoze nesigurnim, bruto domaći proizvod će se, prema britanskom statističkom uredu, dugoročno smanjiti za oko 4 posto. Britanski izvoz u EU je već opao za 41 posto a uvoz za 29 posto. Nejednakost primanja u Velikoj Britaniji se nakon Brexita još pogoršala i jedna je od najvećih u Evropi. I umjesto da se, kao što je obećano u izbornoj kampanji, smanje porezi oni su 1. aprila socijalno veoma neuravnoteženo preko višeg socijanog doprinosa povećani za sve. Ovaj povećani porez važi ovdje u zemlji kao najveće prekršeno Brexit obećanja. Već sada je neizbježan razvoj da će nakon 2023. više od 1 milion odraslih živjeti u velikom siromaštvu. Bilans Brexita je dakle više nego mršav.

Kako sada dalje?

Za 14 dana politički London ide u ljetnu pauzu. Za ova dva tjedna Konzervativna partija mora nominirati nasljednika koji onda na kongresu Torijevske stranke početkom oktobra može biti potvrđen. Jedna mala grupa koja se stalno smanjuje, 200 000 članova Konzervativne partije tada će odlučiti ko će voditi zemlju kroz ova teška vremena. Johnsonova intencija je da dotada ostane u tehničkom mandatu. Nakon defacto kolapsa vlade i preko 50 ostavki upitno je da li se jedna takva tehnička vlada i dalje može voditi. Zbog toga je zamisliv i prelazni premijer. Sljedeći dani će i o tome odlučiti. Novi vođa moraće do slijedećih izbora za Donji dom 2023. ili 2024. sjediniti različita krila. Utvrditi vrijeme za izbore biće va bank igra za torijevce. Prema anketama oni bi na izborima izgubili vladajuću većinu.

I laburisti ne bi, prema anketama, imao vlastitu većinu. Zašto partija ne može profitirati od haosa oko Johnsona?

Unutrašnje raspoloženje u partiji je daleko od svake euforije, baš naprotiv. Kako iznad Keira Starmera tako i iznad njegove zamjenice Angele Rayner visi Damoklov mač jedne prijave da su prekršili pravila korone u aprilu 2021. za vrijeme radne sjednice u Durhamu. Oboje su, drugačije nego Johnson, nakon toga garantovali da će odstupiti sa svojih pozicija ukoliko budu novčano kažnjeni. Mnogi smatraju da su to prerano učinili. Prijeti im da se spotaknu o ljestvicu koju su sami sebi visoko postavili. Ukoliko bi sa laburistima i vlada u sjenci ostala bez vođstva to bi krizu političkog sistema u Velikoj Britaniji još zaoštrilo. Beer Gate, kako je nazvana Starmerova posjeta u Durhamu, bio je međutim samo povod a ne uzrok njegovog neuspjeha. Nakon kontroverznog kongresa Laburistička stranka u Brightonu u septembru prošle godine na kome se nekadašnji Corbyn lager naizgled doveo pod kontrolu, unutrašnjostranačka talasanja nikada se stvarno nisu mogla izgladiti. Postavljanje na izborne liste vodi redovito do bolnih debata o nečemu što se ovdje naziva „Long-Corbyn“: Stramer skida sa zemaljskih lista kandidate za koje se misli da im se može dokazati velika bliskost sa nekadašnjim predsjednikom. Argumenti za to nisu uvijek shvatljivi. Unutrašnjopartijske rane ne mogu se tako liječiti.

Usto dolazi da se sa slabljenjem lijevog partijskog krila i odnos sa sindikatima kontinuirano ohladio. Velika Britanija stoji pred summer of discontent (ljeto nezadovoljstva). Predstoje mjeseci, koji će biti pod uticajem žestokih štrajkova i mogli bi izazvati sjećanja na vrijeme pod Margaret Thatcher. Sindikati ne mogu biti, čak i kod očigledno potpuno opravdanih zahtijeva za štrajkom, sigurni u podršku Laburističke stranke. Članovi laburističkog kabineta u sjeni morali su se već javno izviniti da nisu stvarno shvatili probleme štrajkača.

Starmeru se prdbacuje da nema bolje ideje od Johnsona. Kako to?

Laburisti dopuštaju da ih avet Brexita i dale proganja kroz Westminster. U jednom sa mnogo pažnje primljenom ključnom govoru Starmer je nedavno razjasnio da sa laburistima nema povratka u EU. Umjesto toga oni će Brexit – drugačije nego torijevci – pokrenuti. „Make Brexit work“ (“Učinite Brexit uspješnim”) je Starmerov alternativni poziv. Predsjednik partije obećava da će laburisti britansko gospodarstvo osloboditi od okova trgovinskog ugovora. Međutim, povratak na unutrašnje tržište ne planira se ni u kom slučaju. Međutim, osim jednog nepreciznog plana od pet tačaka ostaje nejasno kako bi se te namjere uskladile sa ugovorom sa EU. Britansko gospodarstvo ga je oštro kritikovalo.

Mnogi birači ne mogu nikakav program povezati sa Starmerom. Njegov profil i profil partije ostaju na taj način nejasni. Prema anketama to bi u najboljem slučaju bilo dovoljno za formiranje manjinske vlade, podržane od liberaldemokrata i škotskih nacionalista. Ovi drugi bi međutim zahtijevali visoku cijenu: novi referendum o nezavisnosti. I to je onda zaostavština Borisa Johnsona.

Michele Auga vodi biro zaklade Friedrich Ebert u Velikoj Britaniji. Prije toga vodila je referate Subsaharske Afrike i Zapadne Evrope/ Sjeverne Amerike u zakladi u Berlinu kao i biro zaklade u Maliju, Palestinskim oblastima i kod UN u Njujorku.

ipg-journal.de