Mitovi u času Evrope

Autor/ica 👤Andrea Boitani 19.7.2020. u 12:24

Povezani članci

Foto: DPA

„Štedljiva četvorka“ čak sama nije tako štedljiva a sa Poljskom bi mogla pogrešna članska zemlja znatno profitirati od fonda za obnovu.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Plan EU “Slijedeća generacija EU” je Evropski fond obnove u novoj odjeći, ugrađen u „snažan i moderan dugoročni budžet EU”. Kad je Ursula von der Leyen predstavljala plan najavila je trijumfalno: „Ovo je čas Evrope.“ I skoro da sam sklon da joj dam za pravo.

Pandemija Covid-19 otkrila je neke ranije slabosti EU i skriva „opasnost neuravnoteženog oporavka, nejednakih uslova konkurencije i rastućih nejednakosti“, smatra Evropska komisija. Ako „Slijedeća generacija EU“ bude još ovoga mjeseca usvojena u Evropskom savjetu bila bi to stvarno prekretnica. Nekontrolisani i nekoordinirani rast javnog državnog zaduženja može se zaustaviti ako se realizuje veliki, pretežno na dotacijama bazirani budžetski instrument, potporen zajedničkim kreditnim mogućnostima bez presedana. Iz pepela pandemije Covid-19 mogao bi se roditi Feniks mira, blagostanja i solidarnosti, koji bi možda razvio veću gospodarsku i socijalnu snagu i ophodio se srdačnije sa evropskim građankama i građanima.

Još se moraju razjasniti neki detalji, prije nego se mognemo zadovoljno opustiti. To je prije svega tvrdokorni otpor „štedljive četvorke“ (podržane od Finske), koja se brani protiv 500 milijardi dotacija i zahtijeva striktne uslove za zemlje primaoce. Jedan činovnik holandskog ministarstva finansija nedavno je rekao da krediti uvijek trebaju imati prednost pred donacijama jer stvaraju jaču potrebu za efikasnu upotrebu novca. Moguće je da postoje mikroekonomski argumenti koji potvrđuju ovu izjavu, međutim oni blijede pred dodatnim opterećenjem, koji bi krediti u trenutnom EU kontekstu donijeli za makroekonomsku stabilnost.

Očigledno su zemlje ponosne „štedljive četvorke“ u stvarnosti tradicionalne „Tax and Spend“ zemlje, koje uvode poreze i opet izdaju novac i to u većoj mjeri nego Francuska ili Njemačka.

Holanđani bi trebali najbolje znati da štedljiva Holandija sjedni na jednoj od najviših gomila dugova u EU (350 posto BDP, od toga 300 posto privatnih), praćena Švedskom (329 posto, od čega 294 posto privatnih). Italija, rado kritikovana kao rasipnička, ima ukupne dugove od 300 posto BDP (165 posto kao privatni dugovi) i daleko je ispod Španije, Portugala i Francuske.

Također se ne smije zaboraviti, da „štedljiva četvorka“, svi bez izuzetka, leži sa svojim državnim izdacima po glavi stanovnika znatno iznad EU prosjeka (100): Danska 181, Švedska 156, Austrija, 148, Holandija 134. Južne zemlje kreću se, nasuprot tomu, ispod EU prosjeka: Italija 98, Španija 76, Portugal 60, Grčka 55. Očigledno su zemlje ponosne „štedljive četvorke“ u stvarnosti tradicionalne „Tax and Spend“ zemlje, koje uvode poreze i opet izdaju novac i to ne u manjoj nego u stvarnosti većoj mjeri nego Francuska ili Njemačka. Ove cifre ne treba da se kriste za to da štedljive zemlje saznaju više o sebi ali one bacaju svjetlo na tendencioznu ideološku argumentaciju sa kojom „štedljiva četvorka“ ulazi u proces pregovaranja.

Drugi detalj, koji se mora razjasniti, je ključ raspodjele po zemljama u „Slijedeća generacija EU“. Na dan kad je plan objavljen (27. maj 2020.) objavila je Komisija radni dokument o procjeni potrebe obnove u Evropi. Na posljednjoj stranici dokumenta nalazi se tabela sa „ključem za raspodjelu“, simulacijom toga koliko bi svaka zemlja dobila iz fonda za obnovu (kao dotaciju i kao kredit). Tabela je objavljena na Facebook stranici rumunskog evropskog poslanika Siegfrieda Muresana i izazvala je značajan nemir, iako je ukazano da je tabela čisto ilustrativne prirode i samo „preliminarna procjena potencijalnog dejstva konjukturnog programa“.

Tabela ipak dopušta da se prepozna mogući politički problem. Prema tim podacima Poljska bi trabalo da dobije 64,5 milijardi evra, četvrti najveći iznos u cjelokupnoj EU, iza Italije (153 milijarde), Španije (149,3 milijarde) i Francuske (78 milijardi). To ne odgovara ciframa koje se mogu pročitati u štampi. Međutim poljski premijer Mateusz Morawiecki je izjavio da bi on i šefovi ostalih „Višegrad“ država bili spremni podržati fond za obnovu “ukoliko on ispunjava naša očekivanja i potrebe”.

Pošto je poljsko gospodarstvo relativno malo pogođeno Corona krizom morala bi „očekivanja i potrebe“ Varšave, što se tiče njihovog udjela u fondu za obnovu, biti odgovarajuće niski.

Pošto je poljsko gospodarstvo relativno malo pogođeno Corona krizom morala bi „očekivanja i potrebe“ Varšave, što se tiče njihovog udjela u fondu za obnovu, biti odgovarajuće niski. Uz to dolazi da poljska vlada zbog svoga držanja prema vladavini prava stoji u kritici i da je komisija još prije ne dugog vremena planirala da vladama EU, koje ograničavaju prava svojih građana, obustavi isplatu novaca.

U čisto „ilustrativnom“ ključu raspodjele očigledno se mnogo vage daje niskom BDP po glavi stanovnika u odnosu na prosjek EU (čime sume koje bi išle u relativno siromašne istočne zemlje, rastu), ali zato nikakva vaga na veličinu stanovništva i stvarno djelovanje Covid-19 krize, mjereno naprimjer udjelom broja infekcija ili smrtnih slučajeva u pojedinim državama (u odnosu na ukupan broj u EU); jedno takvo ponderisanje pomjerilo bi usmjeravanje sredstava u korist Španije, Italije, Njemačke i Francuske.

Na strani doprinosa plaćanja su očigledno vezana samo na BDP, što bi za zemlje višegradske grupe kao i Rumuniju i Bugarsku bilo još povoljnije. „Štedljiva četvorka“ (i Njemačka) biće kroz „ilustrativne ključeve raspodjele“ jače kažnjene nego sa svakim drugim razumno uravnoteženim algoritmom, povezanim sa modelom doprinosa koji se kao što je ovdje predloženo bazira na broju odraslog stanovništva. Ne bi bilo nikakvo iznenađenje ako bi „štedljiva četvorka“ jednostavan tehnički problem pretvorila u novi politički kamen spoticanja koji bi mogao cjelokupan proces izbaciti iz kolosjeka.

Andrea Boitani je profesor ekonomije na Katoličkom univerzitetu u Milanu.

ipg-journal.de