„Istok se odljubio“

Povezani članci

• Studija: Bez izolacije bilo bi 500 miliona zaraženih
• Latinoamerička ljevica osudila ‘udar’ u Boliviji
• Proruski separatisti predali dvije crne kutije malezijskim stručnjacima
• Netanyahuov upad na Obaminu teritoriju
• Humanitarna kriza na Lampeduzi
• Novi val uhićenja: Turska policija upala u 44 tvrtke i uhitila direktore

Foto: DPA

Ivan Krastev u razgovoru o krizi demokratije u Evropi i korijenima novog postpopulističkog liberalizma na istoku.

Intervju vodila: Claudia Detsch

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Vi opisujete 30 godina od pada berlinskog zida kao „vrijeme oponašanja“: zemlje srednje i istočne Evrope oponašale su liberalne demokratije Zapada. Kako je mogao izgledati prirodni istočnoevropski razvojni model?

Na kraju hladnog rata demokratski kapitalizam postao je sinonim za modernu. Dakle, nije čudno niti čak pogrešno da su istočnoevropska društva tada zaključila da oponašaju zapadne institucije i način života. Međutim šta ja smatram problematičnim: Kako smo iznenađeni da je politika oponašanja dovela do protureakcije. Ova protureakcija se desila u momentu kada je, kao prvo, liberalni model na Zapadu sam dospio u krizu i kao drugo, kada su istočnoevropska društva dobila osjećaj da se tretiraju kao studenti koji međutim nikada neće smjeti diplomirati.

Koliki je bio politički uticaj Zapada na put kojim su krenule zemlje srednje i istočne Evrope?

Bilo bi nefer praviti Zapad odgovornim za greške istočnoevropskih demokratija. Šta se međutim Zapadu može predbaciti je nedostajuća znatiželja za vrlo kompleksne promjene na evropskom Istoku. Čak i zapadni posmatrači sa najviše osjećaja izgleda da ne znaju da se kriza demokratije u zemljama kao Rumunija i Bugarska u velikoj mjeri može povezati sa razočarenjem stanovništva u zapadne demokratije i u sisteme kojima su se divili i koje su oponašali.

Kada je albanski premijer primjetio za vrijeme debate o Brexitu da ga Donji dom podsjeća na bosanski parlament izrazio je osjećaj koga u cijelom regionu imaju mnogi ljudi: Istovremeno raspadanje demokratskih normi i institucija na Istoku i Zapadu ima svoj uzrok u dubokoj krizi.

Jesu li liberali koji su prije tako samosvjesno nastupali naučili svoju lekciju?

Trenutno je najviše liberala ili bijesno ili uplašeno. Oni se osjećaju izdani od istorije ili – tačnije rečeno – od ideje „kraja istorije“. Ako želiš ići dalje moraš biti spreman priznati da nije sve što tvoji kritičari kažu potpuno pogrešno.

Je li liberalizam u istočnoj Evropi konačno izgubio – prije svega ako se uzme u obzir da trajni egzodus mladih i dobro obrazovanih ljudi smanjuje šanse liberalnih partija?

Demografski strahovi igrali su odlučujuću ulogu za uspon neliberalnih režima u regionu. U društvima na istoku, koja stare i smanjuju se, mnogi mladi ljudi su ubjeđeni u to da je – ako žele živjeti u demokratskoj zemlji – bolje  napustiti zemlju nego se boriti za novu vladu. Sa druge strane bila bi greška govoriti o konačnom neuspjehu liberalizma u regionu. Mi puno više vidimo da nastaje novi, postpopulistički liberalizam, kao rezultat iskustva ovih društava sa populističkom paradigmom. Ovaj liberalizam razlikuje se od oponašanog liberalizma devedesetih godina. Jedan primjer: Predsjednik Slovačke i novoizabrani gradonačelnik Budimpešte ne govore engleski jezik. Strani jezici su bili simbol novog istočnoevropskog liberalizma.

Zašto sablast masovnog useljavanja predstavlja za populističke lidere u istočnoj Evropi jedan tako jak narativ kada masovno iseljavanje vjerovatno predstavlja veću prijetnju za njihove zemlje?

George Steiner je jednom napisao: „Drveće ima korijenje dok ljudi imaju noge.“ I ljudi pokreću svoje noge da bi dospjeli na bolja mjesta, gdje mogu voditi bolji život. Istočnoevropljani to znaju sasvim tačno jer mi sami smo migranti. Na paradoksan način neprijateljstvo prema migracijama Istočnoevropljana je rezultat traume koja je nastala jer su mnogi zemljaci odlučili da napuste svoju domovinu. Usto dolazi činjenica da je strah od etničke raznolikosti u svakom slučaju dio DNA istočnoevropskih država što se može povezati da propašću multikulturnih kontinentalnih carstava Habzburgovaca, Osmanlija i Sovjetskog saveza.

Ako je 20. stoljeće u Evropi bilo stoljeće razdvajanja, 21. stoljeće je stoljeće „remixa“.

U 20. stoljeću revolucije, svjetski ratovi i valovi etničkog čišćenja promijenili su etničku kartu država Evrope. Sve te traume i preokreti stvorili su Evropu čije države i društva su bile etnički homogeniji nego prije. U 20. stoljeću etnička homogenost se smatrala putem da se smanje napetosti, poveća sigurnost i ojačaju demokratske tendencije. Manjine su posmatrane sa nepovjerenjem.

Rezultat ove etničke homogenizacija može se naročito vidjeti u srednjoj i istočnoj Evropi. U 1939. godini neetnički Poljaci činili su skoro trećinu poljskog stanovništva (tamo su živjele velike njemačke, jevrejske, ukrajinske i druge manjine). Danas etnički Poljaci predstavljaju 95 posto stanovništva. U ovom uglu Evrope mnogi ljudi misle da je etnička homogenizacija bitna za socijalnu povezanost. Međutim sada 21. stoljeće donosi sa sobom više raznolikosti. Ako je 20. stoljeće u Evropi bilo stoljeće odvajanja 21. stoljeće je stoljeće „remixa“ (ponovnog miješanja). Sa izazovom migracije sa kojom se srednjoevropske  i istočnoevropske zemlje vide konfrontiranim dolazi intelektualni izazov: Da bi se migracija mogla uspješno oblikovati moraju ova društva zaboraviti ono što mnoge građanke i građani još uvijek posmatraju kao najvažniju lekciju iz 20. stoljeća – da etnička i kulturna raznolikost navodno ugrožava sigurnost.

U regionu se izgubljeni ugled liberalizma nikada nije oporavio od finansijske krize 2008. godine. Da li bi sveobuhvatna reforma kapitalizma mogla oduzeti polet populistima  – ili je taj voz već otišao?

Kada je nastupio „kraj istorije“ i započela era oponašanja, 1989. godine, tada se Istok zaljubio u Zapad. Istovremeno, i dijelom iz istoga razloga, Zapad se zaljubio sam u sebe. Zapadnjački politički akteri osjećali su se polaskanim time da se Istok hoće mijenjati po uzoru na Zapad. Time su izgubili svaku kritičku perspektivu na nedostatke vlastitih društava. Danas je jasno: Pretpostavka za to da se ponovo uspostavi povjerenje javnosti u liberalnu demokratiju je obnova gospodarskog sistema. U drugoj polovini 20. stoljeća demokratija je bila sposobna da kroti kapitalizam međutim u 21. stoljeću dosada to nije uspjela. Mijenjati gospodarski sistem međutim ne znači povratak na gospodarsku politiku klasične socijaldemokratske ere. Nostalgija nije dovoljno jaka da bi se sat vratio.

Jeste li u odnosu na evropski projekat još uvijek optimista?

Optimisti i pesimisti imaju nešto zajedničko: Oni dijele deterministički pogled na istoriju. Biti optimist ili pesimist znači da polazite od toga da možemo znati kako izgleda budućnost. Za mene budućnost znači invaziju nepoznanica; dakle ja nisam ni optimist niti pesimist. Ja sam zabrinut jer mislim da je raspad EU realna mogućnost. Ali ja sam također pun nade jer nakon EU ne bih rado živio u Evropi.

Ivan Krastev je voditelj Centra za liberalnu strategiju u Sofiji i gostujući profesor na Institutu za nauku o ljudima u Beču. Zajedno sa Stephenom Holmesom je autor Svjetlo koje se gasi. Jedan obračun.

ipg-journal.de