Igra na vrijeme

Izdvajamo

• Čak i ako se Trump isključi iz američke politike nas će još dugo pratiti trumpizam. Dok demokrati u kongresu ispituju svoje mogućnosti morali bi zbog toga pažljivo uzeti u obzir opasnost protureakcija. Neuspjelo – ili čak uspješno oduzimanje – mandata moglo bi ujediniti Trumpovu bazu i, ako bi izgledalo nefer, razljutiti i neovisne birače. A mnogi od njih mogli bi se onda na međuizborima za dvije godine osvetiti.

Povezani članci

• Komunistička partija želi trajnu vodeću ulogu Xi Jinpinga
• Nigerija: U seriji napada ubijeno 86 osoba
• Kanada oslobodila direktoricu Huaweija, zauzvrat Kinezi pustili dvojicu Kanađana
• SAD: Još je prerano komentarisati nuklearne pregovore s Iranom
• Bez očiju u Gazi
• Rasplet trostrukog ubistva u Parizu: Interni obračun ili osveta?

Foto: DPA – U predstavničkom domu rezultat glasanja za oduzimanje mandata bio je 232 prema 197. Sada je sve u rukama senata.

Oduzimanje mandata Trumpu prije predaje na Joe Bidena je više nego upitno. Ipak napor bi se mogao isplatiti – i sa pogledom na 2024. godinu.

Piše: Eric Posner  15.01.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Predstavnički dom je predsjednika SAD Donalda Trumpa optužio po drugi put u toku jedne godine zbog zloupotrebe mandata – u nadi da ga smijeni prije nego što zemlji još više našteti. Prvi takozvani impičment postupak koji je počeo u decembru 2019. i trajao do kraja februara prošle godine nije bio razuman i bio je osuđen na propast. Konačno Trump je kroz to čak dobio nešto političkog vjetra u leđa. Ovoga puta rezultat je za demokrate ponovo nesiguran ali oni trebaju nastaviti. Impičment bi spriječio Trumpa da ponovo postane predsjednik i to samo opravdava mogući neuspjeh.

232 poslanika predstavničkog doma glasalo je za tačke optužbe postupka impičmenta, među njima deset republikanaca. Teško će biti sada u senatu: Tamo je za oduzimanje mandata potrebna dvotrećinska većina, dakle moralo bi se demokratima pridružiti 17 republikanskih senatora.

Mnogi ljudi već godinama čekaju da republikanci prepoznaju Trumpovu nesposobnost za tu funkciju i da se okrenu od njega. Ali uprkos stalnih skandala, političkih promašaja i bestidnih laži Trump je uspio da sačuva svoju bazu što je republikanske političare koji su htjeli biti ponovo izabrani prisiljavalo da traže njegovu podršku. Ova jednostavna činjenica objašnjava zašto su skoro svi izabrani republikanski predstavnici naroda ostali lojalni predsjedniku.

Prvi postupak za oduzimanje mandata bazirao se na njegovom pokušaju da prisili ukrajinsku vladu da pokrenu istragu protiv Joe i Huntera Bidena. Dalji razlog je bio da je blokirao istragu specijalnog istražitelja Roberta Muellera oko ruskog miješanja u izbore 2016. Nijedan republikanski član predstavničkog doma nije tada glasao za impičment i samo jedan republikanski senator – Mitt Romney iz Jute.

Mnogi ljudi već godinama čekaju da republikanci prepoznaju Trumpovu nesposobnost za tu funkciju i da se okrenu od njega.

Trumpova oslobađajuća presuda bila je predvidiva. Oba skandala bila su već prije postupka dobro poznati i nisu mogli oštetiti Trumpovu poziciju među republikancima. Ukrajinska afera bila je previše nebulozna i daleko udaljena od dnevnih briga birača a optužba zbog ometanja pravosuđa bila je suviše legalistička. U nedostatku dokaza da je Trump molio Rusiju za pomoć u izborima istraga je mogla biti odbijena kao politički motivirana.

Drugom impičmentu prethode znatno značajniji događaji: Trump je u jednom telefonskom pozivu 2. januara pokušao da napravi pritisak na državnog sekretara Džordžije da se ne prizna tamošnja pobjeda nominovanog predsjednika a 6. januara je podsticao rulju koja je nakon toga provalila na Kapitol. Optužba glasi „Podsticanje na pobunu“ ali bolje bi bilo „Podrivanje predsjedničkih izbora“. Trumpov pokušaj da potkopa rezultate izbora ima nedvojbeno relevantnu protivustavnu dimenziju: Konačno on je stalno netačno govorio o izbornoj prevari, miješao se u odluke izbornih službenika i pokušavao da spriječi potvrdu Bidena od strane elektora.

Uprkos svemu njegova osuda u senatu nije ni u kom slučaju sigurna. Iako se ustav pravno poziva na „prekršaje u službi i kriminalno ponašanje“ („high crimes and misdemeanors“), senatori imaju slobodu da glasaju tako kako oni hoće. Čak iako je Trump počinio taj prekršaj oni nisu obavezani da ga osude – a prema sadašnjem stanju nije ni u kom slučaju jasno da li je Trumpov poziv od 2. januara ili njegova izjava od 6. januara prema tehničkim pretpostavkama američkog kaznenog prava stvarno bili ilegalni. Kao političari republikanski senatori će u prvoj linije uzeti u obzir političke posljedice svojih odluka. A ako Trump ne izgubi znatan dio svoje baze oni će, da bi glasali za njegovu smjenu, od toga očekivati druge prednosti.

U svakom slučaju nije vjerovatno da će se Trumpova baza brzo smanjiti pošto mnogi njegovi birači ili ne vjeruju da je on stvarno pozivao na pobunu ili se tome čak raduju. Na drugu stranu moglo bi otvoreno odvraćanje američkih preduzeća od Trumpa navesti neke političare na razmišljanje. Industrijsko udruženje National Association of Manufacturers, jedna velika poduzetnička lobi grupa već je pozvala na oduzimanje mandata predsjedniku a vodeći koncerni socijalnih medija skinuli su ga sa svojih platformi. Izabrani republikanski političari ne mogu doduše sebi dopustiti da zanemare svoju bazu ali također ne mogu iritirati američke koncerne.

Ozbiljniji problem je mogućnost da republikanski senatori igraju na vrijeme.

Nadalje može se gledajući na to da je Trump izgubio svoj twitter megafon sumnjati u to koliko jako Trump ima svoju bazu pod kontrolom. Osim toga republikanci su u toku samo jednog mandata izgubili predstavnički dom, senat i Bijelu kuću i mogli bi se sada pitati šta je predsjednik ustvari donio njihovoj partiji.

Ali ako demokrati vjeruju da bi samo nečuvenost posljednjih događaja mogla pokrenuti dovoljno republikanaca da u senatu glasaju protiv Trumpa varaju se. Republikanski političari koji se boje sljedećih međuizbora, mogli bi argumentirati da Trump u svome pozivu od 2. januara nije primjenio ni podmićivanje niti je izgovorio eksplicitnu prijetnju. Osim toga oni bi mogli naglasiti da on nije 6. januara otvoreno pozivao na nasilje i nije računao sa tim da će policija na Kapitolu toliko zakazati. Takve tvrdnje mogle bi djelovati formalistički i istrgnute iz konteksta ali bi mogle makar doseći one republikanske birače koji ne odobravaju političko nasilje i trude se da racionaliziraju svoju dugotrajnu podršku Trumpu.

Ozbiljniji problem je mogućnost da republikanski senatori igraju na vrijeme. Do dana predaje vlasti 20. januara oni kontrolišu senat i mogli bi jednostavno odbiti da prije Trumpovog odlaska pokrenu postupak ili da ga provedu. Mitch McConnell, vođa većine u senatu već je dao nešto takvo naslutiti. Ili bi mogli, ukoliko se ipak sastanu insistirati na saslušanju i argumentirati da predsjednik ima pravo na dovoljno vremena da bi pripremio odbranu. Međutim ako bi se javno mnijenje odlučujuće postavilo protiv Trumpa mogao bi McConnell sazvati hitnu sjednicu. I čak, ako postupak mora tako dugo čekati dok Trump napusti svoju službu to bi ostvarilo ipak jedan cilj: On bi mogao biti spriječen da 2024. ponovo nastupi kao kandidat za predsjednika.

Čak i ako se Trump isključi iz američke politike nas će još dugo pratiti trumpizam. Dok demokrati u kongresu ispituju svoje mogućnosti morali bi zbog toga pažljivo uzeti u obzir opasnost protureakcija. Neuspjelo – ili čak uspješno oduzimanje – mandata moglo bi ujediniti Trumpovu bazu i, ako bi izgledalo nefer, razljutiti i neovisne birače. A mnogi od njih mogli bi se onda na međuizborima za dvije godine osvetiti.

Eric Posner je profesor pravnih nauka na University of Chicago Law School. Autor je mnogobrojnih stručnih članaka i knjiga, među kojima je najnovija sa naslovom “The Demagogue’s Playbook: The Battle for American Democracy from the Founders to Trump”.

ipg-journal.de