Grad umjesto države: Kakav modus vivendi će naći globalizirani gradovi i ostatak nacije? To je centralno pitanje 21. stoljeća

Povezani članci

• Vanredno stanje u Turskoj i naredna tri mjeseca
• Siromašne države će dobijati novac za borbu protiv klimatskih promjena
• U eksploziji bombe u Turskoj ranjeno 11 ljudi
• U ruševinama zgrada kod Kijeva pronađeno 26 tela
• Tokio se pridružio uvođenju sankcija, Moskva optužuje za taktiku ‘Hladnog rata’
• Najmanje osam mrtvih u poplavama u Egiptu

Foto: DPA

Prijeti li u budućnosti odvajanje nesalomljivih svjetskih gradova od lomljivih nacionalnih država?

Piše: Branko Milanović
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U svojoj knjizi Antifragilität Nassim Taleb uvodi jedan važan novi pojam, „nelomljivost“: „Neke stvari profitiraju od potresa“. „Lomljivost“ je suprotnost, ono napreduje u stabilnim uslovima, međutim, trpi zbog svoje krhkosti – ponekad stvarno snažno – u nestabilnosti. Između ova dva pola leži „robusnost“, koja pokazuje otpornost prema nesigurnosti i nemiru ali od toga ne može profitirati.

Razlika između nelomljivosti i druge dvije kategorije može se prenijeti na odnos između centralizovanih, od gore na dole strukturiranih tvorevina (kao što su centralizovane države) i decentralizovanih, od dole na gore organizovanih federalnih struktura. Kao primjer za ovo drugo Talib navodi Švajcarsku sa njenim decentralizovanim sistemom kantona i njenom baznom demokratijom.

Međutim Švajcarska je i u drugom pogledu nelomljiva. Istorijski to je zemlja koja, preko svih mjera, profitira od nemira i nereda: od ratova, nacionalizama, nesigurnih vlasničkih prava i otvorenog pljačkanja. Bilo da Jevreji pokušavaju da svoju imovinu spase od „arijerizacije“, kineski milioneri se boje revolucije ili afrički vlastodršci trebaju sigurno mjesto za svoj plijen: U svim ovim slučajevima Švajcarska je nudila komfor sigurnosti. Ona je bila (i sada je) ultimativna antifragilna (nelomljiva) država: Ona profitira od nereda.

Globalizacija i nemiri širom svijeta omogućili su mnogim malim nacionalnim ekonomijama da se specijaliziraju na usluge koje obuhvataju sve od osiguranja imovine i pranja novca do izbjegavanja poreza i utaje poreza.

Švajcarska je postala takoreći simbol za sigurno utočište, međutim u tome ona danas opšte nije jedina. Globalizacija i nemiri širom svijeta, povezani sa otvorenim bilansima kapitala, omogućili su mnogim malim nacionalnim ekonomijama da se specijaliziraju na usluge koje obuhvataju sve od osiguranja imovine i pranja novca do izbjegavanja poreza i utaje poreza. U najvećem broju slučajeva zakonitost takvih transakcija je upitna; mnoge spadaju u sivu zonu koja nije niti potpuno legalna niti potpuno nelegalna.

U zapadnoj Evropi Lihtenštajn, Luksemburg i Irska su aktivno potpomogli poreska bjekstva iz susjednih država. U svojoj knjizi Poreske oaze: Gdje se skriva dobrostanje nacija Gabriel Zucman dokumentira velike odlive iz Švajcarske i velike prilive u bankarski sistem Luksemburga kao posljedicu (iznuđene) odluke švajcarskih vlasti da uvedu porez na izvoru za račune stranaca.

Činjenica da Irska služi mnogim multinacionalnim koncernima kao poreska oaza, izazvalo je pažnju kada je Evropska komisija obavezala zemlju da poreske stope, posebno za Apple, podigne iznad nule. U istorijski sigurno jedinstvenom slučaju žalila se irska vlada zbog toga što mora uzeti milijarde poreza više!

Na drugim mjestima, naprimjer u Karibima, male države su se specijalizirale na pripremu pravnih okvira za firme iz poštanskog sandučića. U knjizi Capital Without Borders: Wealth Managers and the One Percent Brooke Harrington opisuje, da u jednoj jedinoj zgradi na Kajmanskim ostrvima sjedište imaju centrale više stotina preduzeća. Fiktivne firme igraju važnu ulogu u pranju novca nakon privatizacije u mnogim istočnoevropskim zemljama poslije 1989., ali nude i zaštitu za nelegalne poslove kao trgovina drogom, oružjem i ljudima.

Kipar je enormno profitirao od građanskog rata u Libanu i Jugoslaviji kao i od haotičnih vlasničkih prava u Rusiji i Ukrajini. Crnoj Gori, najmanjoj od bivših jugoslavenskih republika, uspio je gospodarski zaokret zahvaljujući i masivnom krijumčarenju cigareta.

Stara predstava o „sposobnosti preživljavanja“ nacionalnih država, bazirana na određenoj minimalnoj veličini, danas je jednostavno pogrešna. Male države postaće nelomljive. Uspjeh takvih država reprodukuje se na subnacionalnom nivou.

Sve ove države su u smislu Taleba antifragilne. Međutim, njihov uspjeh uči nas i nešto o djelovanju globalizacije. On dokazuje da je stara predstava o „sposobnosti preživljavanja“ nacionalnih država, bazirana na određenoj minimalnoj veličini, danas jednostavno pogrešna.

U globalizaciji male države mogu napredovati time što se specijalizuju za sporedne aktivnosti. One ne moraju proizvoditi automobile ili mobilne telefone da bi postale bogate. One čak ne trebaju ni unutrašnje tržište. Sasvim im je dovoljno da pokrenu poslovni model koji nudi relativno malo drugih zemalja i za koji postoji rastuća potražnja širom svijeta, je svijet postaje sve promjenljiviji, bespravniji ili korumpiraniji. Ove države će biti antifragilne.

Uspjeh takvih država reprodukuje se na subnacionalnom nivou. Veliki gradovi kao Njujork, London, Majami i Barcelona nude usluge i institucije koje nalazimo i u malim nacionalnim državama (osiguranje imovine, profesionalno pranje novca), međutim mogu dodatno konkurisati sa efektima aglomeracije (rastuća ekonomija razmjera zahvaljujući prisutnosti mnogobrojnih firmi na jednom mjestu) i cvjetajućem tržištu nekretnina. I oni su antifragilni.

To djeluje i na političke okolnosti u nacionalnim državama u kojima su ti gradovi. Jedan globalni grad je sve više povezan sa dugim globalnim gradovima i drugim zemljama a sve manje sa svojim vlastitim okruženjem. Fernand Braudel u ovom sklopu govori o svjetskom, globalnom gradu, ville-monde.

Dok se nacionalne države politički i gospodarski fragmentiraju i od slučaja do slučaja (kao kod klimatskih promjena) dokazano nisu pravo mjesto za rješenje problema, svjetski gradovi cvjetaju.

Jedna takva ville-monde podsjeća na srednjovjekovne gradove, koji su često bili moćniji nego mnogo veće države. Gradovi kao Venecija i Đenova izgubili su svoju moć pojavom nacionalnih država, koje su se razvile u političke, gospodarske i vojne kolose i progutale gradove države ili ih potisnuli u beznačajnost.

Međutim sa globalizacijom oni se vraćaju. Dok se nacionalne države politički i gospodarski fragmentiraju i od slučaja do slučaja (kao kod klimatskih promjena) dokazano nisu pravo mjesto za rješenje problema, svjetski gradovi cvjetaju. U mnogima se već bira potpuno drugačije nego u okruženju: London ima solidnu većinu protiv Brexita (60 posto), Budimpešta, Istanbul i Moskva birali su protiv autoritarnih predsjednika svojih država a Njujork stoji na vrhu “rebeliranja” protiv vlastitog sugrađanina, aktualnog predsjednika SAD.

Centralno političko pitanje 21. stoljeća će glasiti kako će izgledati modus vivendi između globaliziranih velikih gradova sa tamo živućom elitom i ostatka tih nacija. Hoće li doći do preraspodjele političke moći unutar zemlje, beskonačnih napetosti između „globalista“ i „nativista“ ili čak in extremis do izdvajanja antifragilnih gradova?

Branko Milanović je gostujući profesor na City University of New York i istraživač u Stone Center on Socio-economic Inequality. Za svoju knjigu ”Nejednaki svijet – migracija, jedan posto i budućnost srednjeg sloja” dobio je nagradu Hans Matthöfer za ekonomsku publicistiku zaklade Friedrich Ebert. Nedavno je objavljena njegova knjiga „Capitalism, Alone: The Future of the System That Rules the World“.

ipg-journal.de