ENG
General, model i plesačica noćnog kluba uništavaju zemlju
Autor/ica 👤Hildegard Stausberg
Povezani članci
Ovako su se inscenirali Juan Domingo Peron (1895–1974) und Maria “Evita” Duarte de Peron (1919–1952) – Foto: picture alliance / CPA Media Co.
Dugo propadanje Argentine započelo je u februaru 1946. godine. General Juan Peron izabran je za predsjednika. Sa svojom suprugom Evitom stvorio je neliberalnu korporativnu državu u čijim strukturama je zemlja i danas zarobljena.
Piše: Hildegard Stausberg – 27.02.2021.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Bilo je jednom vrijeme kada je na jugu Latinske Amerike postojala bogata, civilizovana i za region upravo uzorno moderna i dobro razvijena zemlja: Argentina. Imala je najelegantniji glavni grad, najširu željezničku mrežu, najbolje puteve, najveću gustinu saobraćaja, najsolidniji školski sistem, najuzbudljiviju kulturnu ponudu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata argentinski peso bio je – pored dolara i funte sterlinga – najčvršća valuta na svijetu. Jedna francuska uzrečica je to sažimala: „Riche comme un argentin“ (bogat kao Argentinac).
Danas od onoga sjaja, onoga velikog bogatstva i one solidne samouvjerenosti koja nastaje trajnim dobrostanjem ostalo je još samo nostalgično sjećanje. Argentina je već decenijama zemlja kriza, smanjenja vrijednosti, inflacije, reprogramiranja dugova i kontinuiranog pada. Nacionalna i također regionalna tragedija jer bi stabilna Argentina ponudila Latinskoj Americi potporu koja regionu nedostaje.
Kako je moglo do toga doći? Je li to bio nesrećan, čak tragičan redoslijed slučajnosti ili postoji konkretan uzrok za ovu katastrofu?
Nazadovanje Argentine ima startni datum: 24. februara 1946. general Juan Domingo Peron (1895 – 1974) izabran je za predsjednika države. Njegov meteorski uspon do moći započeo je u junu 1943. kada je jedna grupa bliska armiji (Grupo de Oficiales Unidos, GOU) napravila puč protiv ustavno uspostavljene vlade. U potpuno pogrešnoj procjeni svjetske političke situacije oni su vjerovali da bi Argentina mogla – kao u Prvom svjetskom ratu – i ovoga puta ostati neutralna. Pritom je pretežna većina latinskoameričkih država odavno popustila pritisku Vašingtona i stupila je u rat na strani alijanse. Buenos Aires je opet objavio rat Njemačkoj tek 27. marta 1945., nekoliko tjedana prije kapitulacije.
Ova posebna uloga provocirala je duboko nepovjerenje ne samo kod Amerikanca nego i kod znatnog dijela gradskog srednjeg i višeg sloja. Peron je opet kao ministar rada i socijalnog sredinom četrdesetih godina kroz u mnogim pogledima populističkim mjerama zadobio naklonost nižih slojeva, ljudi koji su često dolazili iz unutrašnjosti zemlje, dakle nisu poticali od evropskih doseljenika. Ovi „Descamisados“, beskošuljaši, postali su baza njegovog političkog pokreta. Njihov idol postala je Peronova druga supruga Maria Eva Duarte (1919 – 1952), koja je bila postala poznata kao model i glumica i kao „Evita“ avansirala u anđela siromašnih.
Izbore 24. februara Peron je dobio uz podršku heterogenog saveza iz sindikata, armije, katoličke crkve i konzervativnih disidentskih grupa. Tek 1947. osnovao je vlastitu Partiju pravičnosti (Partido Justicialista). U međuvremenu on je stalno novim mjerama preobražavao Argentinu u jednu autoritarnu, neliberalnu korporativnu državu. Njegov cilj: Treći put između kapitalizma i komunizma.
Država je svuda vršila uticaj: On je centralizovao sindikate, intervenisao u gospodarstvo, fiksirao plate i cijene, manipulisao vanjsku trgovinu, forsirao industrijalizaciju zasnovanu na izolaciji. Već četiri godine kasnije došao je obračun: 1949. Argentina je imala deficit u trgovinskom bilansu i morala je devalvirati peso. Iste godine Peron je svoj model legitimisao kroz novi ustav.
Međutim Evita je već odavno stvorila vlastitu bazu moći kroz svoju dobrotvornu zakladu. Ona se opet finansirana iz dubioznih izvora kao naprimjer kroz pritisak na političke protivnike i uspješne preduzetnike. Krajem jula 1952. umrla je Evita, tek 33 godine stara, od raka. Ponovni izbor svoga supruga krajem 1951. godine Evita je još doživjela ali nezaustavljivo gospodarsko nazadovanje je već bilo započelo. Međutim, tek otvorena borba režima protiv katoličke crkve spojila je heterogenu opoziciju.
U septembru 1955. jedan savez vojnika i civila zbacio je Perona. Gospodarski stručnjak Raul Prebisch je krajem 1955. ukazao u jednom izvještaju na cjelokupan obim gospodarskih, socijalnih i političkih poremećaja koji je peronistički režim ostavio Argentini za jednu deceniju lošeg gospodarenja: Zaduženost države, inflacija, deficitarni penzijski sistem, manipulisani sindikati, sa puno državnih novaca izgrađena industrija koja nije bila međunarodno konkurentna – ukratko: zemlja u brzom padu.
Uprkos različitim nastojanjima da Argentina opet dobije solidan i održiv politički i gospodarski poredak to nije uspjelo niti mijenjajujći se civilnim niti vojnim vladama. Peron je opet iz svoga političkog egzila u Madridu manipulisao makijavelističkim genijem političke događaje u Buenos Airesu. Krajem 1972. on se iznenađujuće mogao vratiti, a u septembru 1973. je nadmoćnom većinom ponovo izabran za predsjednika države.
Ali drugačije nego 1946. Argentina nije bila zemlja sa ogromnim valutnim rezervama i stabilnim pesom, nego sa visokom inflacijom i napuhanim državnim aparatom ali bez gospodarskog rasta. Osim toga peronizam je bio duboko podijeljen u jednu tradicionalnu, Peronu blisku frakciju i ljevičarsko radikalni omladinski pokret (Montoneros), čiji uzor je bila Kuba Fidela Kastra.
Peronu nije uspjelo da svoj pokret ujedini iza sebe: Umro je 1. juna 1974. godine. Naslijedila ga je njegova treća supruga María Estela Martínez de Perón. „Isabelita“, jedna beznadežno preopterećena nekadašnja plesačica u noćnim klubovima, delegirala je moć na Jose Lopeza Regu, Peronovog čovjeka za grube stvari. Njegova paramilitarna „Triple A“ (Alianza Anticomunista Argentina) postavila je temelje za kasniju brutalnu borbu koju je od marta 1976. vladajuća vojna hunta vodila protiv političkih protivnika. Njihova katastrofa u konfliktu sa Engleskom na Falklandima provocirala je 1982. povratak na demokratiju.
Predsjednik Raul Alfonsin izabran 1983. u demokratskim, „čistim“ izborima borio se protiv – prešutne – alijanse između desničarskog peronizma i oružanih snaga, prije svega mornarice. Spektakularni procesi, koje je on omogućio protiv šefova hunte dali su rječit dokaz o ovom udruženju.
Međutim, Alfonsinu nije uspjela nikakva gospodarska konsolidacija i on je morao predati svoju dužnost na svoga – opet – peronističkog naslijednika Carlosa Saula Menema. Ovaj je odbacio sve peronističke tradicije i kroz vezanje pesa za dolar obezbjedio je Argentini kratku fazu gospodarske konsolidacije. Međutim, time prouzrokovana ogromna precjenjenost vlastite valute dovela je na prelomu stoljeće do državnog bankrota.
Menemov nekadašnji potpredsjednik Eduardo Duhalde, tradicionalni peronist, otvorio je onda 2003. Nestoru Kirchneru, ljevičarskom peronisti, put do moći. On je imao sreću da vlada u godinama sirovinskog buma koji je zemlji poklonio lažni procvat i pokrio cijeli obim strukturnih gospodarskih pogrešaka. On je Argentinu politički radikalizovao – proces koji je njegova supruga Cristina Fernandez de Kirchner (2007-2015) još ubrzala. Ogromna korupcija učinila je svoje.
Izborna pobjeda Mauricia Macria, krajem 2015. izgledala je tada skoro kao čudo. Liberalni preduzetnik pobijedio je u drugom krugu kandidata peronizma. Ali već većine u kongresu i time bez mogućnosti drastičnih strukturnih promjena nije mu uspjela dugoročna konsolidacija gospodarstva. Nasuprot: Na kraju njegove vlade isplaćeni kredit MMF od 50 milijardi dolara sada teško opterećuje zemlju.
Zemlja je od kraja 2019. opet u peronističkim rukama. Alberto Fernandez, tradicionalni ljevičarski peronist je predsjednik, Cristina Kirchner, radikalna ljevičarska peronistkinja, potpredsjednik. Kase su prazne – ne samo zbog kredita MMF, nego zbog decenijskog zastoja u reformama u cjelokupnom državnom biću. Temelje za to postavio je Juan Domingo Peron od 1946. godine.
Autor/ica 👤Hildegard Stausberg
