Evropska bespomoćnost

Povezani članci

• Bugarska: Vlada premijera Orešarskog podnela ostavku
• Temer novi predsjednik Brazila, međunarodne tenzije zbog suspendiranja Rousseff
• Irak će suditi 900 svojih državljana koji su se vratili iz Sirije
• Nove žrtve klizišta na Filipinima
• Istoričar medicine o postupanju sa pandemijama: „To je strah od nepoznatog“
• Damask: Broj poginulih u samoubilačkim napadima povećan na više od 70, ranjeno 110 ljudi

Foto: DPA

Evropljani su doduše u ugodnoj poziciji između Amerike i Bliskog istoka. Međutim žalosna istina je: Oni nemaju skoro nikakav uticaj na tok događanja.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Pozicija u kojoj se nalaze Evropljani nije komotna: Oni smatraju ubistvo iranskog generala Sulejmanija pogrešnim ako ne katastrofalnim isto kao što su smatrali pogrešnom odluku predsjednika Trumpa da izađe iz atomskog ugovora sa Iranom. Istovremeno ne žele se otvoreno postaviti protiv SAD – i tamo gdje to urade rezultat je jadan. A o negativnoj ulozi koju Iran ima u Siriji, Iraku i u Jemenu oni imaju jasnu predstavu.

Žalosna istina je, ponavljam: Oni ne mogu puno učiniti da bi zaustavili spiralu nasilja. Njihovi očajnički pokušaji da atomski ugovor spase od propadanja nisu dali ploda, naprotiv: Teheran se već odavno ne osjeća obaveznim na dalje poštivanje. To je težak udarac. Da li je dogovor mrtav ili da li postoji još ostatak nade to zavisi od odluka na koje „Evropa“ može samo ograničeno uticati.

To naravno ne može značiti da Njemačka i njeni evropski partneri trebaju da početka da odustanu od diplomatije. Kad Merkel & Co. razgovaraju sa Putinom i ostalim protagonistima to je u svakom slučaju bolje nego tok događaja posmatrati iz daljine. Također nije šteta ako ministar vanjskih poslova Maas telefonira sa svojim iranskim „kolegom“ čak iako taj nema puno uticaja u teheranskoj strukturi moći.

Ali šta možemo: Evropljani mogu samo upozoravati, konzistentne ponude ili vjerodostojne prijetnje ne mogu ili ne žele davati. Ova stvarnost traži realizam.

Dobro je da Merkel, Macron i Johnson traže zajednički stav; pokazatelj uske saradnje i nakon Brexita. Barem to. A to neće biti lako.

Biće još teže bez fantazije jake moći naći čvrst stav prema Americi, partneru i garantu sigurnosti, koji se sve češće zanemaruje primjedbe i interese svojih evropskih saveznika. To da oni imaju najčešće spremna samo upozorenja ne pojačava ni njihovu snagu niti uticaj.

faz.net