Đavolji mlin

Povezani članci

• Tornado u Kanzasu: Oštećeno 200 kuća, jedna osoba poginula
• Irak: Obama ne isključuje ništa osim kopnenih postrojbi
• Bali: Skoro 60.000 evakuisanih zbog moguće erupcije vulkana
• Poverljivi dokumenti pronađeni u kući bivšeg potpredsednika SAD
• Tajvanci uvežbavaju odbranu od kineske invazije
• Zovu ga ujak Joe

Ljudski lanac isporuke iz istočne Evrope brine se za špargle na tanjuru i njegu starih. Međutim to nema budućnost.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Pandemija Covid – 19 sa desetinama hiljada smrtnih slučajeva i milionima zaraženih u cijelom svijetu postavlja generalna pitanja o tome kako organizujemo ljudska društva i njihov odnos prema prirodi. Pandemija izaziva sumnju u osnove kapitalističkog modela gospodarstva. Protiv svih očekivanja ona je ukazala na značaj „Đavoljeg mlina“ Karla Polanyia tako da mi moramo ponovo razmisliti o svijetu rada i pravima radnih ljudi. Osim slabo plaćenih i previše iskorištavanih zaposlenih u zdravstvu, preko noći su i radnici u radnjama sa živežnim namirnicama, firmama za čišćenje i restoranima koji isporučuju hranu  proglašeni nezamjenjivim jer je naše društvo jednostavno upućeno na te profesije.

U Evropi i drugdje, posebno u Njemačkoj, vodi se žustra politička debata oko jedne druge kategorije zaposlenih sa rubnih područja radnog svijeta, koji su međutim za sigurnost snabdjevanja odlučujući: sezonska radna snaga u poljoprivredi, koja u vrijeme pandemije zbog zatvaranja granica i ograničenja u saobraćaju ne može doći u Njemačku. Problematika sama i pokušaji političkih rješenja puno govore o normativnosti i političkoj ekonomiji rada i mobilnosti u evropskim odnosima centra i periferije.

Njemačka poljoprivreda treba 300 000 sezonskih pomagača u žetvi iz istočnih država članica EU. Bilo da se radi o šparglama, krastavcima ili jagodama: Eksport sezonskih pomagača sa istoka Evrope na Zapad Evrope je institucionalizovani ljudski lanac isporuka, organizovan iz godine u godinu od strane raznih posrednika i drugih aktera. Kad je politika u borbi protiv pandemije ukinula slobodu kretanja i uvela stroge zabrane putovanja spriječila je time u aprilu očekivani dolazak žeteoca tako da je postojala opasnost da bi njemačka žetva špargli mogla istrunuti na poljima. Ne samo grozno razmišljanje o proljeću bez špargli u Njemačkoj nego i gospodarske štete koje bi donio gubitak cjelokupne godišnje žetve, primoravao je politiku da riješi krizu.

U dilemi između problematike zdravlja, gospodarskih gubitaka i mogućeg nedostatka namirnica politika je stajala pred etičkim problemom koji se tiče i EU kao političke zajednice. Najnovije izbijanje infekcije u pogonima za preradu mesa i izvještaji o smrtnim slučajevima kod sezonskih radnika pokazuju dvostruke standarde. Ako se rumunski i bugarski žeteoci dovode u Njemačku usred pandemije, to ne pokazuje samo, da se u krizi u pogledu na zdravlje i sigurnost mjeri dvostrukim aršinima nego i kako neravnomjerno su podijeljeni rizici i tereti za radništvo u evropskom centru i na periferiji.

Saga o špargli ukazuje na tri centralna aspekta svijeta rada u proširenoj Evropi, koji su normalno prikriveni zavađajućim diskusijama o jeftinoj radnoj snazi ili turizmu socijalne pomoći sa istoka: podjela rada u proširenoj Evropi, sloboda kretanja kao prisilna migracija i strukturna dekvalifikacija i obezvrjeđivanje rada u sektorima koji su dominirani od migrantske radne snage.

U evropskoj centralnoj oblasti (naprimjer u Njemačkoj) radno intenzivna područja kao zemljoradnja, njegovanje ili radovi na čišćenju jako ovise od radne snage sa (istočne) periferije. Posebno u zemljoradnji outsourcing se sa svakom rundom proširenja EU pomjerao prema istoku tako da najviše radne snage trenutno dolazi iz Poljske, Bugarske i Rumunije. Već dugo prije proširenja EU njemačka zemljoradnja bila je ovisna od sezonske radne snage. Tako je već 1890ih godina Max Weber istraživao uticaj poljske radne snage, koja je radila na pruskim poljima, na radne uslove zemljoradnika istočno od Elbe.

Sloboda kretanja u EU olakšala je outsourcing i napravila ga lukrativnijim za vlasnika zemlje pošto se „armija rezervne radne snage“ regrutirala iz troškovno sve povoljnije radne snage sa sve slabijom pregovaračkom snagom.

Sloboda kretanja u EU olakšala je u ovom sektoru outsourcing i napravila ga lukrativnijim za vlasnika zemlje pošto se „armija rezervne radne snage“ regrutirala iz troškovno sve povoljnije radne snage sa sve slabijom pregovaračkom snagom. Ovaj posao je imao stabilnost jer su niske plate dobijale na vrijednosti čim se radna snaga vratila u domovinu a teški uslovi rada su zbog vremenskog ograničenja (ne više od tri mjeseca) bili još podnošljivi.

U aktuelnom slučaju reakcija poljoprivrednika na prijedlog vlade da uzmu nezaposlene iz regiona i tražioce azila kao zamjenu za nedostajuće sezonske radnike otkrila je da je govor o „nekvalifikovanom radu“  samo mit. To neće biti dobro, rekli su poljoprivrednici, jer žetva, posebno kod špargli, zahtjeva iskustvo, posebne vještine i umijeće, koje hotimično prikupljena radna snaga niti bi imala niti bi se mogla brzo obučiti. Zbog toga su se pokrajinski ministri unutrašnjih poslova dogovorili da avionima dovezu 80 000 sezonskih radnika iz istočnih članica EU i to u vrijeme kada su važila velika ograničenja putovanja i sloboda kretanja u Evropi praktično nije postojala.

Ova odluka bi morala pogled na istočnoevropsku (sezonsku) radnu snagu iz temelja promijeniti, jer ona potvrđuje da pri trenutnoj raspodjeli rada u Evropi istočnoevropska radna snaga u poljoprivredi nije „potrebna“ nego neophodna ili čak nužna, dakle „sistemski važna“ kako se to u Njemačkoj kaže. Narativ o mobilnoj radnoj snazi iz istočnih članica EU koja od pristupa unutrašnjem tržištu profitira (konkretno od tržišta u zapadnim centralnim regionima EU) se mijenja: Ova tržišta su u stvarnosti u potpunosti oslonjena na radnu snagu sa istočne periferije.

Kriza Covid – 19 ne baca samo svjetlo na evropsku podjelu rada između centra i periferije nego ukazuje i na tamnu stranu slobode kretanja u EU.

Kriza Covid – 19 ne baca samo svjetlo na evropsku podjelu rada između centra i periferije u kojoj su cjeli sektori gospodarstva egzistencijalno ovisni od radne snage sa istočne periferije, nego ukazuje i na tamnu stranu slobode kretanja u EU, najveličanstvenijeg i najspornijeg dostignuća Evropske unije. Kada se teški odnosi instrumentalizuju tada se sloboda kretanja otkriva samo kao romantični kliše. Od mobilnost postaje prisilna migracija. 80 000 sezonskih radnika ulaze u avione, da bi stanovali u prepunjenim zajedničkim smještajima, jeli u kantinama i na poljima radili rame uz rame.

U regularnim sezonama žetve životni i radni uslovi žetelaca su prava suprotnost držanju socijalnog (ili fizičkog) rastojanja. Ponekad živi po šest osoba u zagušljivom kontejnerskom prostoru, žeteoci idu u autobusima i kombijima na polja i dijele razne uske zajedničke prostorije. Pošto se pred ovim uslovima, koji su u suprotnosti sa najvećim brojem ograničenja kontakata, zatvaraju oči, mogli bi spašavanje žetve špargli sezonski radnici platiti svojim zdravljem. Evropsko načelo „Ujedinjeni u različitosti“ degeneriše u materijalnu nejednakost. Pokazuje se da u Evropi sloboda kretanja nekad znači velikodušnu slobodu putovanja a nekad prisilni izlazak, već prema tome da li se gleda na centar ili na periferiju. Sa toga aspekta slučaj njemačke žetve špargli pokazuje kako je neophodno aktuelnu debatu o mobilnosti radne snage proširiti i na zapostavljenu perspektivu ljudi na periferiji i tematizirati i pravo da se ne bude mobilan.

Pogled na sezonski rad u poljoprivredi pokazuje da je taj rad, kao i druga u krizi važna područja, naprimjer njegovateljstvo ili trgovina živežnim namirnicama, relevantan i značajan za naše društvo ali ipak kroz strukturnu i diskursivnu dekvalifikaciju obezvrijeđen. Ko određene radove predstavlja kao nisko kvalifikovane, usto često sa etnički obojenim argumentima – kao u slučaju poljoprivrednog sezonskog rada u Njemačkoj – cementira niske troškove rada i nepovoljne radne uslove. Polazeći od nejednake podjele rada u integrisanoj Evropi uzduž linije razdvajanja istok – zapad mi ubuduće ne smijemo više govoriti o siromašnim istočnoevropskim radnim migrantima  nego moramo priznati da su u globalnoj pandemiji oni u cijeloj Evropi društva i narodna gospodarstva održali u pogonu.

Uvid u materijalnu nejednakost u odnosima centar – periferija EU, podjela rada na kontinentu i zadaci, koji u pitanju mobilnosti i zaštite radnika stoje pred nama, daju nam osim toga polaznu tačku da o integrisanom svijetu rada EU razmišljamo na novi način. Komercijalizirano i utilaterističko posmatranje mobilnosti, građanskih prava i zaštite radnika mora se prevazići, ne samo u pandemiji, nego generalno.

Vladimir Bogoeski je doktorant na Hertie School of Governance i Humboldt univerzitetu u Berlinu i naučni saradnik na Hebrejskom  univerzitetu u Jerusalemu.

ipg-journal.de