Corona pomoć: Zašto država iznenada daje tako mnogo novca

Povezani članci

• Obama pozvao 5 milijuna useljenika da ostanu u SAD-u
• Promjena američkog atomskog pristupa: od odbrane do preventivnog napada
• (Ne)učinimo Ameriku ponovno velikom?
• Iznenađujuća odluka Vrhovnog suda – i šta ona znači
• Vrh u Ateni: druga strana ekonomskog partnerstva
• Stratfor: Bure iz ove godine nastaviće se i u narednoj

Foto: DPA

U borbi protiv Corona krize Njemačka je mobilisala više od bilion evra, više nego i jedna druga država. Kako to da je odjednom novac slobodan – i odakle on uopšte dolazi?

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Cifra je ogromna. Oko 1,2 biliona evra obuhvata pomoć, koju je Njemačka mobilisala u borbi protiv krize Corona virusa. Ova suma odgovara trećini gospodarskog učinka, dakle svih roba i usluga koje se u toku godine proizvedu u saveznoj republici. Time je Berlin uvezao najveći paket pomoći u svijetu, objavio je Međunarodni monetarni fond (MMF) ovoga tjedna.

Kao građanin možete si samo trljati oči. Nije li savezni ministar finansija još do juče sjedio na novcu i branio crnu nulu? Nije li se ogorčeno sporilo o projektu zagarantovane mirovine čiji početni troškovi su trebali iznositi 1,3 milijarde evra – dakle promil sada oslobođene pomoći?

Drugačije rečeno:

Kako to da država iznenada izdvaja toliko novca?

Kratak odgovor glasi: iz brige da ne bude gore. Do sada se gospodarske posledice Corona krize pokazuju prije svega u formi zatvorenih radnji. Međutim iza zaključanih vrata mnoga preduzeća se bore za svoju egzistenciju. Prema jednoj anketi Njemačke industrijske i trgovinske komore (DIHK) svakoj petoj firmi prijeti stečaj, u kandidate za bankrot spadaju mali preduzetnici isto kao i avionske linije i klubovi Bundeslige.

U drugim zemljama ne izgleda bolje. Prema MMF mogla bi Corona kriza globalno dovesti do najgoreg gospodarskog pada unazad 90 godina. To bi imalo strašne socijalne posledice, posebno za siromašnije ljude. A to prijeti finansiranju države istovremeno dvostruko: Sa jedne strane nedostaju mnoge milijarde na poreskim prihodima a istovremeno se masivno povećavaju socijalna davanja.

Da bi ove efekte makar oslabila politika poduzima protumjere. Sa kreditima, dotacijama i proširenim naknadama plata kao što je novac za skraćeni rad ona pokušava preduzeća i samostalne obrte da provede kroz krizu. Usto dolaze direktni izdaci u borbi protiv virusa kao što je oko 11 milijardi dodatno za bolnice, medicinsku opremu, istraživanja i informacione kampanje.

Ministar finansija Olaf Scholz označio se u sklopu sa pomoći oko Corone kao „veoma ubjeđeni Kejnezijanac“. Prema gospodarskoj teoriji John Maynard Keynesa države u kriznim vremenima bi trebalo da pumpaju više novca u gospodarski sistem – naprimjer kroz investicije ili smanjenje poreza. Ovi izdaci se finansiraju kroz dugove (deficit spending), koji u vrijeme gospodarskog rasta treba da se smanjuju.

Od kancelarke Angele Merkel i ministra gospodarstva Peter Altmaiera doduše nisu dobijene slične izjave o Keynesu. Međutim oni su zajedno sa Scholzom već provodili kejnezijansku politiku u finansijskoj krizi: Država je vezala milijarde teške konjukturne pakete da bi ublažila posledice gospodarskog sloma. Međutim tada kao i danas postavlja se pitanje:

Odakle će država uzeti sav taj novac?

Prije svega Njemačka neće ni u kom slučaju izdati odjednom bilion evra. Samo oko 15 posto ukupne sume sastoji se od direktnih davanja, od čega je 50 milijardi dotacija za male preduzetnike i samostalne djelatnike. Nasuprot tomu najveći dio čine državni krediti i garancije, posebno za programe pomoći državne banke KfW. Pritom se radi o novcu koji će država u idealnom slučaju dobiti nazad, uključujući kamate.

Za ostale izdatke Njemačka će se ipak znatno zadužiti: Ove godine uzeće novih 156 milijardi evra kredita. Ovaj novac Njemačka će obezbjediti kod investitora preko državnih obveznica – dakle naprimjer kod banaka i osiguranja ali i kod normalnih malih ulagača. Time država trenutno pravi veoma dobar posao. Jer pošto je nivo kamata trenutno veoma nizak a njemačke obveznice važe kao sigurno ulaganje ulagači prihvataju čak i negativne kamate. Oni dakle odustaju od malog dijela sume koje su pozajmile njemačkoj državi. Ili drugačije rečeno: Država čak ne mora vratiti cijelu sumu  koju je pozajmila od investitora. Sa aspekta milijardskih iznosa ipak se postavlja pitanje:

Šta to znači za državni dug?

Sve do Corona krize Njemačka je bila u poziciji da smanjuje svoju ukupnu zaduženost. Prošle godine je odnos dugova prema BDP prvi puta nakon dugo vremena pao opet ispod 60 posto – takozvana Mastrihtska prepreka preko koje, prema kriterijima, EU stanje dugova ne bi trebalo rasti. Kroz Corona krizu stanje dugova će opet munjevito krenuti na gore i do kraja godine vjerovatno dostići 75 posto.

To je bez sumnje udar nakon godina konsolidiranja budžeta. Ipak to je sve drugo a ne nepodnošljiv teret. Svjetski majstor u dugovima Japan trenutno je na kvoti od oko 240 posto i može još uvijek stvarno povoljno pozajmljivati svjež novac na finansijskim tržištima. I Francuska je uprkos kvoti zaduženosti od 100 posto daleko od bankrota a prosjek evrozone je na 86 posto.

Nećemo se sada „svaki dan pitati šta ove mjere znače za budžetski deficit“, rekla je Angela Merkel još na početku krize. Iza ove opuštenosti stoji i saznanje da Njemačka opet može „izroniti“ iz dugova. Jer udio dugova na učinku gospodarstva redukuje se kada gospodarstvo ponovo raste. A sa tim računaju instituti za istraživanje gospodarstva u svakom slučaju opet u slijedećoj godini.

Sada novo uzeta zaduženja njemačka vlada mora od 2023. otplatiti u toku 20 godina. Tako predviđa kočnica zaduživanja u ustavu koja je trenutno zbog Corona epidemije stavljena van snage. To je u vrijeme krize izričito dozvoljeno ali ostaje pitanje:

Ko mora sve to na kraju platiti?

Ova debata se već rasplamsala. Šefica SPD Saskia Esken uvela je u igru i jednokratni porez na imovinu za finansiranje troškova krize. Ministar finansija Scholz ne isključuje i više poreze za bogate. međutim od koalicionih partnera dolazi masivan otpor. Šef pokrajinske grupe CSU Hans Michelbach je rekao: „Umjesto da igra u ideološkoj močvari, savezni ministar finansija bi se trebao koncentrisati na to kako možemo pokrenuti gospodarstvo.“

Međutim koliko daleko bi trebalo država da ide u ovim nastojanjima? Istraživači naučne akademije Leopoldina su ovoga tjedna, između ostalog,  predložili da se dodatak na porez solidarnosti ukine i za najviših deset procenata. To bi doduše bilo olakšanje za mnoga preduzeća ali bi donijelo fiskusu dodatne gubitke prihoda od oko jedanaest milijardi evra.

Trenutno država, u svakom slučaju, za gospodarstvo ulazi masivno u rizik. Ona tako od ovoga tjedna garantuje kod brzog kredita Kfw odmah 100 posto sume a banke koje su to posredovale same ne nose nikakav rizik. Ne bi li za toliko mnogo susretljivosti u budućnosti i preduzeća trebala dati svoj doprinos?

Wolfgang Schmidt, državni sekretar u ministarstvu finansija i desna ruka Olafa Scholza, dao je u podcastu „Coronomics“ jedan pažnje vrijedan iskren odgovor: Sa aktuelnim problemima smo toliko zaposleni da nemamo vremena da bismo stvarno mogli voditi ovu debatu.

Osim toga moralo bi se sačekati stanje pojedinih preduzeća nakon krize pa sve do pitanja: „Koji sektori još uopšte postoje?“

To pomalo liči na situaciju kao nakon rata zvijezda u seriji „Svemirski brod Enterprise“, nastavlja Schmidt dalje. „Gdje tada kapetan Picard zahtjeva izvještaj o statusu i prvo se mora utvrditi: Koje mašine su ispale, koji zaštitni omoti su pokvareni?“

spiegel.de