Priča o curicama

Povezani članci

• Treba li dozvoliti da se psi približe jedan drugom pri slučajnom susretu?
• Kunići kao kućni ljubimci: Šta je potrebno znati da biste im pružili ugodan dom
• Zbog rijetke bolesti htjeli su ga uspavati, no danas ovaj pas živi najsretniji život
• Koliko nas naši psi razumiju?
• Uljepšajmo dan njuškicama u Tuzlanskom azilu – NEDJELJA 18.12.2016. u 11h
• Bogovi, veštice, heroji: mačke kroz istoriju

Piše:  Šejla Kurpalo

Da, od tog prelijepog  19. 10. 2013. pa do kobnog  4. 12. 2013. trajalo je naše posebno prijateljstvo! U naš komšiluk, tačnije u C FAZU stigle su (samo Bog zna kako) dvije curice kojima dadosmo imena Lara i Dara. Jako plašljive, isprepadane, a samim tim da su rano odvojene od svoje majke teško su uspostavile prijateljstvo i bilo kakv kontakt sa nekoliko nas humanih ljudi. Svoje sklonište pronašle su IZA zgrade u PARKU, tačnije ispod stepenica koje nisu povezane ni sa jednim ulazom u zgradu. Tu su pronašle svoje malo sklonište a ubrzo im se i pridružila njihova pomajka Dora, koja ih je brižno pazila kao svoje rođene…

DA, stara svega godinu dana prihvatila ih je kao da su njene! Dobri ljudi svakodnevno su im donosili hranu, a malena djeca prije početka školske nastave svoju ljubav te nakon završetka nastave  po neku užinicu. Kako i ne bi? Dvije malene pufnice, razigrane, pune ljubavi upoznaše nas, za njih neka čudna stvorenja na dvije noge kao human narod spreman pomoći i pružiti ljubav. Ti kučići nisu smetali čak ni ženama ispod čijeg prozora su boravile, da, čak su ih i one hranile i pazile. Sve dok trn u oku ne proradi kod „N. N. Monstruma“.  Udaranje, istjerivanje, guranje, vika i različiti napadi kako drvenim tako i željeznim šipkama, doveli su  do toga da su ove dvije curice počele gubiti povjerenje u ljude. Tako i ostade par nas, kojima su smjele prići. Nastavili smo se i dalje brinuti o tim bespomoćnim životinjama, koje su samo željele svoje sklonište i malo ljubavi. Svaki naredni dan viđala sam N. N. osobu kako pravi neku ogradu koristeći željezo i lim, pa pomislih mora da su ga osvojile svojom razigranošću, ipak ide zima, pa i on želi da pomogne. Sutradan imamo svi šta i vidjeti, pomislio je da se njegov svakodnevni trud isplatio pa je zavario sve prolaze njihovog skloništa, opet mi humani ljudi postupismo po zakonu pa je tu djelovala i policija.

Uspjeli smo pogaziti taj njegov „trud“ a već sutradan ove dvije bespomoćne curice su nestale. Tražili smo ih do kasno u noć i taman kad smo mislili da više nema nade, nađosmo ih sklupčane, isprepadane,  promrzle, sakrivene ispod klupe blizu trolejbuske stanice. Onda je došlo do zatišja, gdje sam se danima pitala da li je moguće da je odustao?  Da li je moguće da mu više neće smetati te dvije malene curice željne samo naše ljubavi? Istu noć, dok sam ih hranila, na metar od mene smrska se staklena tegla u milion komadića! Eh toliko o tom zatišju, pomislih to je već napad na mene, čovjeka,  ali nekako sam se obuzdala i opet postupila kao civilizovana osoba, sve zbog dobrobiti ova dva malena nedužna stvorenja. Nisam željela da ga prijavim upravo radi njihovog dobra, eto dokle smo došli! Narednih dana ni traga ni glasa od dotične N.N. osobe. Tada sam bila ubijeđena da je konačno popustio i shvatio da mu ta dva malena stvorenja neće nauditi i da je bitno da samo tu prezime.

Nekakv ružan san mira mi dao nije, pa tog kobnog 3. 12. oko 10h zajedno sa svojim prijateljem Cakijem  imam šta i vidjeti, Lara i Dara su odbijale hranu, vodu, oči su im bile žute, tako bespomoćno su nas gledale i cijukom molile za pomoć!  U njihovom skloništu pronašli smo SALAMU sa MIŠOMOROM! Odmah smo intervenisali i curice su zbrinute kod veterinara. Iako su im šanse bile samo 10% držali smo se stare narodne da „nada zadnja umire“! Veterinari su se cijeli dan borili kako za jednu tako i za drugu te odlučili da zadrže malenu Daru koja je izgledala slabije  a Laru smo zbrinuli u sigurno i toplo. Uz uputstva veterinara naša mala heroina se borila kao lavica! OTROV KOJI JE RAZDIRAO NJEN ORGANIZAM, dovodio je do smrti u mukama i gušenju.

Za nas nije bilo sna! Pojili smo je mlijekom, vodom nadajući se da će unošenjem tečnosti izbaciti taj silni OTROV iz svog iscrpljenog organizma. Međutim, našoj heroini nije bilo spasa. Takvi jauci i tolika borba  beba od 2 mjeseca dala su mi snagu da nastavim da se borim pa na bilo koji način za PRAVDU! Otrov se proširio njenim organizmom i ŽIVU JE POJEO! Lara nas je napustila u najgorim, najbolnijim, riječima neopisivim mukama tačno u 02:48 h.

Dragi moji DOBRI  ljudi, vjerujem da vas još uvijek ima, samo da ste vidjeli šta znači BORBA ZA ŽIVOT? OPASTANAK?  Pa od tih nedužnih stvorenja možemo čak nešto i naučiti a ja sam već naučila da ne treba nikad odustajati i da se u životu za sve treba boriti zadnjim atomom snage. MOJA MILA HEROINA, JA RIJEČIMA NE MOGU DA OPIŠEM OVO ŠTO OSJEĆAM, TI SI PRESELILA, NAPUSTILA NAS I SA SOBOM ODNIJELA I DIO MENE… TI MOJE MALENO NEISKVARENO STVORENJE, OBEĆANJE PRI TVOM ZADNJEM IZDISAJU OSTVARUJEM! IZBORIĆU SE ZA PRAVDU, PRAVDU ZA MOJU LAVICU LARU!

Ona tvoja slabija sestrica se još bori, a ti naš anđele daj njoj snagu da preživi ovu muku i da ne ode na način na koji si nas ti napustila, ovaj drugi dio mene i moje ljubavi usmjeriću prema Dari i zajedno sa mojim  i tvojim prijateljima Čakijem, Lejlom, Emirom, Mirelom, Adelom, Alenom, Azrom, Neirom  i mnogim drugima.. zauvijek ostaješ LOKICE moja u mom srcu! E tu se NEĆEMO RASTATI! A tebi dotični „gospodine N.N.“ neću ja suditi, znaš,  ima gore NEKO ko to sve posmatra, neću suditi kao što rekoh ali ću se nadati da te neće kazniti ali da će vratiti istom mjerom!