Intervju: Tina Trier Engelbreth: “Gledajući u oči ovakve životinje možete pročitati priču o ljudima koji su se priklonili zlu”

Povezani članci

• Dobri moj
• NE NASIJEDAJTE NA JEFTINE POLITIČKE PODVALE I ZAMJENE TEZA ODBIJTE SRAMAN PRIJEDLOG IZMJENA I DOPUNA ZAKONA O ZAŠTITI I DOBROBITI ŽIVOTINJA
• Znanstvenici otkrili kako komunicirati s mačkama
• Vozači oprez – pazite na ježeve! Na cesti niste sami, na cesti su i životinje!
• Azil u Prači trenutno dom za 500 pasa: Radnici i zaštitari životinja ih hrane i čiste
• Opasnost po bioraznolikost: Na trgovini divljim životinjama zarađuju se milijade

Razgovarala: Jelena Paunović

Problem napuštenih životinja jedan je u nizu problema sa kojim lokalne vlasti u Bosni i Hercegovini ne znaju da se izbore. Iako obavezane Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja BiH, ni skoro pet godina od stupanja na snagu pomenutog Zakona, lokalne vlasti se sa njegovom implementacijom još uvijek ne snalaze. Sa druge strane, lokalni aktivisti za prava životinja uz pomoć aktivista iz cijelog svijeta- upravo rade njihov posao.

Na intervju za Tacno.net pristala je Tina Trier Engelbreth, jedna od aktivistica iz Danske koja već godinama sa grupom istomišljenika pomaže napuštenim životinjama iz Bosne i Hercegovne. Posvećen rad sa svrhom zbrinjavanja napuštenih, promrzlih, zlostavljanih i gladnih pasa sa bh. ulica rezultirao je stotinama udomljenih, hiljadama nahranjenih i izliječenih životinja.

Kada ste odlučili pomagati napuštenim psima u Bosni i Hercegovini?

Prije par godina sam napravila profil na Facebooku i priključila se grupama za pomoć životinjama u Bosni. Bilo je više nego očigledno da životinje u Istočnoj Europi trebaju pomoć. Ubrzo sam se, u junu 2012. godine, povezala sa timom koji je pomagao životinjama i svim srcem se posvetila tom poslu. Fokusirani smo na pomoć psima i mačkama u Bosni jer je nemoguće raditi više od tog. Životinje i iz drugih zemalja trebaju našu pomoć, ali mi radimo samo u Bosni. Pomagati životinjama u Bosni je također veliki zadatak i obaveza. Kada sam se priključila ljudima koji pomažu životinjama, bili smo fokusirani na pomoć psima iz tuzlanskog azila u kojem se nalazilo oko 600 pasa. Nabavljali smo im hranu, kućice, sakupljali novac za veterinarske troškove i slično. Kasnije smo raskinuli saradnju, mada treba naglasiti da ti ljudi vrlo uspješno i dalje vode pomenuto prihvatilište. Naš prvi mini azil smo otvorili u Tuzli u maju 2013. godine.

Postoji li neki poseban razlog zbog kojeg ste počeli pomagati životinjama u Bosni?

Oduvijek sam voljela životinje i aktivista sam u srcu. Ne bih mogla samo zatvoriti oči, ako znam da nešto dobro mogu učiniti i pomoći životinjama. Facebook predstavlja odličan alat pomoću kojeg možete uraditi mnogo toga dobrog.

Da li ste ikada posjetili Bosnu i Hercegovinu?

Da. U decembru 2012. godine sam 10 dana provela pomažući psima u tuzlanskom azilu. Zaljubila sam se u malog psa kojeg smo nazvali Enzo. U januaru 2013. je došao u Dansku i otada živi sa mnom.

Ljudi često postavljaju pitanje zašto ljudi van BiH pomažu životinjama u našoj zemlji.

Mogu samo reći u svoje ime da pomažem zato što su bosanske vlasti uradile tako malo da bi riješile ovaj problem na etičan način. Ubijanje pasa nije način rješavanja problema. Programi kontinuiranih kastracija i sterilizacije su jedina valjana opcija.

Tina i Enzo

Kako je u Danskoj riješen problem napuštenih životinja?

U Danskoj nemamo napuštenih životinja. Ako neko nađe psa kako luta ulicom, predaje ga policiji koja zatim pokuša naći vlasnika. Po zakonu svaki pas mora biti čipovan, tako da je lako naći vlasnika. Ukoliko se desi da pas nema mikročip, onda ide u prihvatilište gdje mu se traži novi dom.

Mnoge vrste pasa su zabranjene u Danskoj. Po Vašem mišljenju,  hoće li se ikada ukinuti lista navodno opasnih pasmina?

Nadamo se da će ta lista uskoro biti ukinuta. Mnoge udruge i aktivisti se protive postojanju tzv. BSL liste.

Nedavno ste, pored već funkcionalnog malog prihvatilišta za pse u Tuzli, odlučili izgraditi slično prihvatilište i u Sarajevu. Možete li nam reći nešto više o tom projektu?

Naše novo prihvatilište je takođe malo, kao ono u Tuzli. Kapacitet je 15 pasa. Svi psi koji tamo dođu biće vakcinisani, mikročipovani, imaju će pasoše i biće dostupni za udomljavanje. Shodno dosadašnjem iskustvu, psi će kao i do sada biti udomljavani van granica BiH. Isto tako, svim psima će biti ukazana svaka vrsta veterinarske pomoći ukoliko bude potrebe.

Da li je skupo finansirati dva mala prihvatilišta za pse?

Naravno, to je jako skupo. Mi neumorno radimo kako bismo obezbijedili potrebna novčana sredstva. Za mnoge administratore naše grupe to predstavlja posao sa punim radnim vremenom.

Dugo radite sa aktivistima iz BiH. Koja priča Vas je najviše ganula?

Priče o kučićima koji su ostavljeni nasred ulice ili u šumi, uvijek su srceparajuće. Svi psi i mačke bi trebali imati vlasnika koji će se brinuti o njima. Uvijek me pogodi svaka priča o zlostavljanim i napuštenim životinjama. Gledajući u oči ovakve životinje možete pročitati priču o ljudima koji su se priklonili zlu.

 Jedan od udomljenih pasa preko udruge Marianne dog food bank

Postoji mnogo priča o zlostavljanim, bolesnim i agresivnim životinjama u BiH. Za mnoge od njih ste Vi lično našli domove. Da li su novi udomitelji životinja iz BiH ikada imali posebnih problema sa svojim novim ljubimcima? Naime, u Bosni se na sve pse gleda kao na vrlo agresivne. Da li je tim životinjama teško da se naviknu na život u normalnim uslovima?

Kada pas dođe u naše prihvatilište, prvo mora proći izvjesni period socijalizacije. Mnogi psi nakon što budu udomljeni, žive svoj život kao ljubimci porodice koja ih je udomila. Međutim, to iziskuje mnogo strpljenja i truda koji novi udomitelji moraju da ulože. Naime, mnoge životinje sa sobom nose breme zlostavljanja i izgladnjivanja dok su još živjele na ulicama Bosne i Hercegovine. Međutim, uz puno ljubavi i vremena uloženog u njihovu socijalizaciju- postaju dobri ljubimci i ponovo steknu povjerenje u ljude, što i jeste njhova prava priroda- da vole i budu voljeni.

Sa druge strane, neki psi ne mogu biti socijalizirani tako brzo kako bismo to mi željeli. Međutim, kada uzmemo životinju na našu skrb ona ostaje u našem prihvatilištu onoliko koliko god to bude potrebno. Nijedna naša životinja nikada nije vraćena na ulicu samo zato što joj se ne može naći dom. Ako se pas ne može udomiti, on postaje stalni stanovnik prihvatilišta.

Znači li to da su udomljavanja uglavnom uspješna?

Nekim životinjama je potrebno ponovo tražiti novi dom i nove vlasnike nakon što već budu udomljene. To se dešava kada se prvi udomitelji prosto ne snađu sa novim psom ili nemaju dovoljno strpljenja. To je obično krivica novog vlasnika, a ne psa. Ukoliko novi vlasnik psu posveti dovoljno vremena, ljubavi i strpljenja- pas se vrlo brzo snađe u novoj okolini. Do sada smo uspješno udomili preko 100 pasa i mačaka u Dansku, Holandiju, Švedsku i Njemačku.

Uzimajući u obzir razne vidove teškog zlostavljanja kojem su bile izložene, zadivljena sam kako su ti psi i mace zapravo dobri sa ljudima. Neke od njih još uvijek imaju problema sa povjerenjem, ali prevladaju taj strah jako brzo. Naravno, uvijek je lakše i socijalizirati i udomiti mlađe pse.

Mnoge strane organizacije i aktivisti iz inostranstva pomažu životinjama iz Bosne i Hercegovine. Vi ste već naveli da ste se uključili u pomoć životinjama iz Bosne kada ste, između ostalog vidjeli, da naše vlasti čine malo ili skoro ništa kako bi na human način riješili problem napuštenih životinja. Možete li zamisliti šta bi se desilo da su psi i mačke iz BiH osuđene samo na pomoć naših vlasti koje izdvajaju značajna sredstva za rješavanja ovog problema?

Nadležni uopšte ne pomažu lokalnim udruženjima i aktivistima koji pomažu napaćenim životinjama. Sramotan je odnos bosanskih vlasti prema napuštenim životinjama. Ipak, u Bosni postoje i divni ljudi koji danonoćno pomažu životinjama. Ni strane organizacije ne bi mogle da urade ono što mi radimo samostalno. Vlasti ne zaslužuju riječi hvale već samo osudu. Iako su se obavezali da podrže inostrane organizacije oni idu u kontra smjeru i otežavaju im rad. Umjesto trošenja novca na korumpirane „hvatače“ i nekompetentne veterinare, kao što je to prečesto slučaj, trebali bi  širom otvoriti vrata organizacijama za zaštitu životinja i ponuditi im saradnju.