10 čudesnih životinja iz divlje Rusije

Sibirska vodenkrtica rasprostranjena je po europskom dijelu Rusije, bazeni Dona, Urala i Volge. Vodenkrtica se u prirodi pojavila nešto malo prije mamuta, a danas je na rubu istrebljenja. U njenom repu se nalaze žlijezde koje luče jak miris mošusa, pa su se u Staroj Rusiji repovi vodenkrtice stavljali u složena odijela i posteljinu, a izlučeni sekret je korišten za spravljanje mirisa i parfema. Krzno sibirske vodenkrtice bilo je cjenjenije od dabrovine.

Sibirski tuljan rasprostranjen je po jezero Bajkal. Među autohtonim narodima Bajkalske regije i Sibira postoji legenda po kojoj je Bajkal kao najdublje jezero u Rusiji spojen kanalom sa Sjevernim ledenim oceanom. Tim kanalom su, navodno, tuljani jednom davno doplovili u Bajkal. Najvjerojatnije je slatkovodni tuljan još u ledeno doba dospio u jezero mrežom riječnih slivova. On je manji od svog morskog rođaka i hrani se mlađu bajkalskih riba. Drevni narodi koji su nastanjivali područje Bajkala poštovali su sibirskog tuljana kao božanstvo, ali o tome je, nažalost, sačuvano malo podataka.

Golomjanka je rasprostranjena također po jezeru Bajkal. Golomjanka je potpuno prozirna ribica, koja nema ni krljušt ni riblji mjehur. Kroz kožu joj se vide i kralježnica i krvne žile. To je u pravom smislu mast koja pliva, jer joj tijelo sadrži najmanje 35% masti. Ranije je mast golomjanke korištena umjesto ulja za lampe, a i u mongolskoj i kineskoj narodnoj medicini.

Ružičasti galeb rasprostranjen je po Istočnom Sibiru od delte rijeke Lene do Čaunske doline. Ružičasti galeb je englesko ime dobio po Britancu Jamesu Clarku Roseu, koji je otkrio tu ptičju vrstu, a Rusi je ovako zovu zbog nježne boje njenog perja. Rijetko koji putnik može slučajno sresti ružičastog galeba, jer je populacija ovih ptica vrlo malobrojna.

Guska crvenovoljka rasprostranjena je po poluotoku Jamal i Tajmir, a uglavno ju je moguće pronaći po šumovitoj sibirskoj tundri. Crvenovoljke se gnijezde samo u sibirskoj tundri, goloj ili šumovitoj, između donjeg toka rijeke Ob i pritoka rijeke Hatange. Nastanjuju uglavnom visoke suhe dijelove strmih padina oko riječnih dolina i strmih obala rijeka i vododerina. Ova vrsta gusaka ne sreće se u drugim zemljama, ako se ne računa zimovalište jednog broja crvenovoljki na sjeveru Irana i Iraka. Većina stanovništva zimuje na južnim obalama Kaspijskog mora. Guske crvenovoljke formiraju manje kolonije od nekoliko parova i uvijek se drže podalje od drugih vrsta gusaka.

Orao bjeloplećan rasprostranjen je po poluotoku Kamčatka te obalnom pojasu Ohotskog mora. Orao bjeloplećan jedna je od najkrupnijih ptica na svijetu i svakako je jedan od najkrupnijih predstavnika reda sokolovki. Mnogi su čuli za njegovog “brata”, bjeloglavog orla koji je simbol Amerike. Ove dvije vrste se upadljivo razlikuju. Ruski “brat” ima crnu glavu, a perje mu je bijelo na repu i nogama, i na pregibu krila.

Sibirska snježna ovca rasprostranjena je po Kamčatki te Čukotki. Sibirska snježna ovca pravi je stanovnik Sibira. Nastanjuje uglavnom nepristupačne litice, uzvišenja i izrazito izbrazdane planinske padine s raslinjem. I mužjak i ženka imaju rogove. Ženka ima manje rogove, i oni rijetko dostižu 30 cm, a rogovi mužjaka su masivni i teški, i, nažalost, vrlo cijenjeni kao lovački trofej.

Amurska divlja mačka rasprostranjena je po ruskom Dalekom Istoku u bazenu rijeke Amur i u obalnom pojasu Japanskog mora. Zbog malobrojne populacije Amurska divlja mačka nalazi se u Crvenoj knjizi ugroženih vrsta Ruske Federacije. To je naizgled umiljata i ljupka maca, samo malo veća od domaće mačke, ali je rijetko koji lovac spreman suočiti se s njom. Ova životinja ima rođake u toplijim krajevima, na primjer bengalsku mačku koja je poznata stanovnicima Indije i Pakistana. Amurska divlja mačka nastanjuje ruski Daleki Istok, gdje je klima prilično surova, ali uopće nije prilagođena za život u zimskim uvjetima i gotovo se ne može kretati po snijegu.

Sibirski bijeli ždral rasprostranjen je od juga Zapadnog Sibira, a možemo ga naći i u Jakutiji, Arhangelskoj oblasti, Republici Komi i Jamalo-Neneckom autonomnom okrugu. Sibirski bijeli ždralovi su vrsta koja nestaje. Rasprostranjeni su samo na teritoriju Rusije, na jugu Zapadnog Sibira i u Jakutiji. Ove ptice prevaljuju gotovo 6000 km do zimovališta u Indiji, Iranu i jugoistočnoj Kini. Sibirski bijeli ždralovi su na rubu istrebljenja, a u posebno kritičnoj situaciji je Zapadnosibirska populacija, u kojoj je ostalo svega dvadesetak ptica. Radi njihovog spašavanja napravljeni su specijalni inkubatori gdje se legu ptići koji se zatim puštaju u divljinu.

Sibirski mošusni jelen rasprostranjen je od istočnih Himalaja i Tibeta do Istočnog Sibira, Koreje i Sahalina, a možemo ga naći i u Amurskoj oblasti te Primorskom Kraju. Na teritoriju Istočnog Sibira i u planinama Altaja mogu se sresti neobični “zubati” jeleni. Umjesto rogova mužjacima iz gornje čeljusti vire savijeni očnjaci. Ove životinje djeluju pomalo nespretno, jer su im zadnje noge daleko duže nego kod običnog jelena, ali su zato odlični skakači. Sibirski mošusni jelen u trku može promijeniti smjer kretanja za 90°, a može i zametati tragove poput zeca, kako ga lovac ili grabljivica ne bi mogli pronaći.