Slavko Perović: Sotonini podanici

Povezani članci

• Šapat jer je grlo zamuklo
• Gruhonjić: Nivo šovinizma u Srbiji ne mjeri se više u odnosu prema Albancima, nego prema Crnogorcima
• Knjiga identiteta
• Borislav Jovanović: OPORUKE U DOBA KORONE
• Evanđelje po oružju
• Valdinoški krug

Da, izdaje su mračne i tako uobičajene i masovne u Crnoj Gori, one predstavljaju značajan dio njene svakodnevnice i slomljenu kičmu njene najnovije istorije.

Novak Kilibarda je osoba koja se naređenjem udbe našla na čelu isto tako od udbe osnovane Narodne stranke. U njoj su se našli svi, ili ogromna većina onih koji su potrčali da se pučističkog januara 1989-e uvuku Slobodan Miloševiću i njegovim crnogorskim vampirima Momiru Bulatoviću, Milu Đukanoviću, Svetozaru Maroviću i Branku Kostiću, ali nijesu našli mjesta u tadašnjem Savezu komunista Crne Gore, već je bilo prepuno u stranci koja će farsično promijeniti ime u lažni naziv Demokratske partije socijalista. Rame uz rame, uz Narodnu stranku, našao se tu istim naređenjem i novopridošli mitropolit Amfilohije koji će starog mitropolitia Dajkovića smijeniti nekanonski. Kilibarda i Amfilohije zajednički su bili zaduženi za održavanje skupova i ratno huškanje, građenje mržnje i netrpeljivosti prema svemu što nije sprpsko, slali su poruke o neophodnosti etničkog čišćenja, u prevodu genocida, nad svima koji nijesu Srbi. Njihva okupljanja, uz ogroman broj pristalica, redovno praćenja guslama i falsifikatima o Nemanjićima i crnogorskom velikosrpstvu bila su pomno popularisana od strane udbine „Pobjede“ i RTCG, a već beogradski mediji da i ne govorim. Gusle, Njegoš, patetika, Sveti Sava i zaklinjanje u cara Dušana, u staru himnu novih idolopokoloničkih pjevača: „Ne tražimo ništa novo, nego carstvo Dušanovo“, u sramotno i zločinačko stranačko naoružavanje stanovnika Crne Gore, u šikaniranju Bošnjaka, Albanaca, Hrvata koji žive u Crnoj Gori i, naravno, Crnogoraca okupljenih oko i u Liberalnom savezu Crne Gore, jer je crnogorstvo udbinom i onom medijskom propagandom bilo izjednačeno, odnosno prozvano Pavelićevim ustaštvom i antisrpstvom.

Ovo je samo dio klime u ondašnjoj Crnoj Gori, njen glavni komad za čiju su proizvodnju bili zaduženi oni, gore navedeni, Miloševićevi pioni, te stvarne crnogorske zlikovačke Sotone koje su, u onom krnjem, zločinačkom i sramotnom predsjedništvu SFRJ, posredstvom Kostićeve uzdignute ruke bili četvrti glas, onaj glas koji je Miloševiću omogućio apsolutnu vlast u Srbiji i Crnoj Gori i omogućio mu vođenje onog zločinačkog i agresorskog rata prema republikama Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, uz potpuni vojni i policijski teror na Kosovu. Crna Gora je postala kotao u kojem se krčkala krvava Miloševića velikosrpska i četnička čorba, a crnogorski četverac je u njoj uživao, ali i večina naroda.

Očigledno je da je Kilibarda potpuno drugačije zamišljao svoju poziciju otrovnog velikosrbina, naime, očekivao je da će od Miloševića biti nagrađen i uvažen, primljen u SANU i biti postavljen na neku od viđenijih i značajnih funkcija u Miloševićevom ubilačkom aparatu, ali se to nije desilo, što je Kilibardu navelo na otklon od Miloševićeve ličnosi, ali ne i od Miloševićeve politike i njenog krajnjeg cilja: konstituisanja Velike Srbije koja nikad, u istoriji, postojala nije. Tako će, između ostalog, Kilibarda držati otrovne šovinističke govore, huškati na rat, zagovarati ga i propagirati, dobiti orden Nemanjića od strane Radovana Karadžića, dobiće ga i Momir Bulatović, podržavati će agresiju na Dubrovnik, tamo obilaziti jedinice, pumpati ih šovinističkim otrovom, ali i javno predlagati i pokušati osnivanje „Dubrovačke republike“!

Vrijeme je prolazilo, Kilibarda je ostao van toka događaja koje je tako priželjkivao. Na izborima 1992.g. na kojima je LSCG bio, kao i uvijek, brutalno pokraden i svakodnevno šikaniran, vremena u kojem nam je bio prepriječen, udbaškim i vojnim akcijama i balvanima, put da bi se spriječio naš predizborni obilazak dvije trećine teritorije Crne Gore, pokojni Pavle Bulatović, ministar policije, bio je do krajnjih granica monstrum, zato je i pripadao onoj navedenoj kliki, osigurao je sprovođenje takvog naređenja iste klike, antiusatvnih komandi koje su se svom silinom sručile na nas! Tačetvorka zlikovaca je na izborima 1992-ge projektovala LSCG-u 14 poslaničkih mjesta, a Narodnoj stranci 15. U parlament su ušli i Srpski radikali što je DPS-u u svakom trenutku obezbjeđivalo moćnu većinu pristaša svoje zlikovačke politike. Cilj mafije bio je jasan: DPS u sredini, Narodna stranka na desnoj, a Radikali na lijevoj njihovoj strani, čime se prikrivala strategija da se ove dvije velikosrpske stranke na svaki način kače sa nama, da se mi u parlamentu svađamo sa njima, a oni, DPS naravno, da nas “mire”, izigravaju demokrate i pljuvaju na nas, te „ustaške koljače“.

Ja sam sve to prepoznao i dogovorili smo se u poslaničkom klubu ovako: Na napade Radikala nikako nećemo replicirati ma što nam rekli, a na napade Narodne stranke replika, da li će je biti ili ne, zavisi od naše procejene. Ovakav naš pristup raspršio je u paramparčad DPS planiranu akciju, što smo bravurozno koristili. Došlo se do toga da sam se 11. marta 1993. g. pojavio na kongresu Narodne stranke u Kotoru! Moje pojavljivanje je bilo šok kako za narodnjake tako i za cjelokupnu crnogorsku javnost, ali i izvanredni politički postupak bez presedana, onaj koji je imao za cilj i postigao ga da nacionalne, i vještački stvorene, i od DPS-a planirane i raspaljivane međunacionalne nesuglasice brzo splašnjavaju. Sve će to dovesti do stvaranja fenomenalne „Narodne sloge“ 1996-e koja je pobijedila na ondašnjim izborima, ali je bila pokradena. Nakon raspada DPS Peđa Bulatović će u parlamentu reći da su Narodnoj slozi, oni, kao jedinstvena DPS, pokrali 56.000 (pedest i šest hiljada) glasova, i –nikom ništa! Naravno, Bulatović nije rekao ni riječ da je i sam u toj krađi učestvovao, naprotiv, rodila se zakulisna predaja Milu Đukanoviću!

Znao sam da se Kilibarda odlučio na stvaranje Narodne sloge samo iz jeftinih, podlih razloga. Prvi je bio podizanje sopstvene političke cijene, stvaranje pozicije za što bolju prodaju Narodne stranke DPS-u, ko zna koju po redu, a drugi je bio udbino mu naređenje da Narodnu slogu obavezno prihvati, jer je Narodna sloga bila moj projekat i moja ponuda Narodnoj stranci, ali i drugim strankama koje su sve, tu pobjedničku moju formulu, glatko odbile da ne bi oštetile DPS ili ga porazile. Zec se krio u grmu što su Bulatović iĐukanović smatrali da će Kilibardin ulazak u Narodnu slogu, naša koalicija sa narodnjacima te Đukanovićevo kupovanje Rakčevića da se Narodnoj slozi ne pridruži sa SDPR-om, uništiti LSCG ili, u najblažem, dovesti do njegovog cijepanja, ali, stvari su se kretale tokom koji sam ja predvidio, a ne oni.

Narodnjaci, kao udbaška stranka, pojma nijesu imali o organizaciji stranke, vođenju i organizaciji izborne kampanje, kreiranju spotova i medijskih poruka, i još mnogo čemu drugome. Sve je to njima odrađivala vlast. Rekao sam im da ulazimo sa njima u koaliciju samo uz jedan uslov: da organizaciju kampanje, mitinga, spotova, izbornog marketinga i svega ostalog vodi verzirani stručni tim LSCG, njima preostaju samo mikrofoni i ništa više. Prihvatili su objeručke. I još nešto: našim parama finansirali smo njihov udio u kampanji, parama koje su nam kasnije jedva vratili. Oni su lagali da para nemaju, htjeli su našu pljačku. Imali su narodnjaci samo jedan cilj: da što bolje izgledaju pred kamerama! Na mitinzima oni su dobijali mlake aplauze, a mi smo dobijali klicanja i ovacije, to ih je žestoko pogađalo i pored toga što su svoja osjećanja krili.

Važno je napomenuti da je svaka parlamentrana stranka, bilo bošnjačka ili albanska, odbila da uđe u Narodnu slogu, odbio je to i Rakčevićev SDPR. Jasno je zašto im je to udba naredila: neprihvatanje Narodne sloge je bio jedan jedini način da brutalna krađa izbornog rezultata pobjedonosne Narodne sloge prođe nezapaženo, niko se na tu krađu u Crnoj Gori nije ni okrenuo, a Zapad je Đukanoviću aplaudirao u zanosu! Podsjećam, tada nas je izdao i sramni Velibor Čović koji, od našeg medijskog propagandiste, završava direktno u fotelji glavnog i odgovornog urednika Televizije Crne Gore! Čović je to sračunato uradio u samom početku kampanje koja je već kasnila punih petnaest dana, jer je, eto, Kilibarda „čekao“ da nam se pridruži Rakčević, a sve je bio, ne nikako, samo njihov dogovor. Čović je tako planirao da nam zada što teži udarac, ali će njegov posao izborne medijske propagande sjajno preuzeti i sjajno uraditi Vesna Radunovićkoja je, već godinama, u Njujorku. Inače, udbaška televizija biće najgora dok joj je Čović bio operativac za izvršenje udbinih naloga…

Naš cilj sa Narodnom slogom je bio i sljedeći: da Crnogorci i Srbi međusobno progovore, uspostave odnose, stvaraju prijateljstva, da se ne doživljavaju kao protivnici, što je sve udbino djelo, nego kao stvarni partneri u rušenju mafije i na njenim ruševinama građenju demokratije.To se i desilo među narodom, progovorili su i prijateljevali Srbi i Crnogorci, ali se nije desilo i sa rukovostvom Narodne stranke. Ono je izdalo, osim dr Bojovića, svoje birače.

Uzaludno sam, tokom izborne kampanje, narodnjacima ponudio da se dvije stranke ujedine i postanu jedna koja bi se zvala Liberalnokonzervativna, u kojoj nacionalno pitanje ne bi smjelo da bude prepreka zajedničkoj političkoj akciji koja bi se svodila samo na jedno, najveće: organizovanje referenduma o nezavisnosti i izgradnji Crne Gore kao demokratskog društva i države. Kilbarda će, pored ovog, glatko odbiti i moj predlog za organizovanje mitinga protesta i rušenja mafije odmah nakon krađe izbora Narodnoj slozi 1996-te. Okupile bi se, da je održan, u Podgorici na tom mitingu i protestu destine hiljada ljudi, srušili bi mafiju, zato je Kilibarda postupio kako je postupio, da sačuva Bulatovića, Đukanovića i njihovu mafiju! Tačnije rečeno, sve je to od strane narodnjaka odbijeno kako bi se zaštitio mafijaški DPS, a nakon krađe odmah su narodnjaci potrčali u vladu onoga koji ih je pokrao, u vladu Sotone Mila Đukanovića. Samo budala može da misli da se, kao slučajno, Predrag Drecun već dugo nalazi u Prvoj crnogorskoj banci Sotoninog brata pljačkaša Aca Đukanovića, odnosno mafijine banke, kao i da je Narodna stranka danas nepostojeća! Obavila je svoj zadatak, odigrala svoju ulogu za račun mafije i nema tu ništa slučajno, sve je to bio zajednički plan Đukanovića i Kilibarde. Ove dvije prodate stranke, Kilibardina i Rakčevićeva, bile su najvjernije političko smećarsko oružje u rukama Mila Đukanovića, uvijek su se ponašali gore od DPS-a koji je samo trljao ruke i plaćao im za njihove usluge. Kilibarda i Rakčević uvili su se podanički oko Sotoninih nogu,kobne rezultate takve njihove prodaje osjeća Crna Gora i dan danas, a ko zna koliko će još. Iz istih razloga Kilibarda je odbio da me podrži kao predsjedničkog kandidata, jer bi me, osim Crnogoraca, podržao i veliki broj Srba, a drugi put su se narodnjaci , za predsjedničke izbore, opredjelili da, umjesto mene, podrže Miodraga Živkovića, tvora od Kotora kao predsjedničkog kandidata, i pored toga što su u našoj političkoj ponudi srpskom bloku, za kandidate imali moje ime i ime Vesne Perović. Tom podrškom tvoru oni su, po ko zna koji put, dokazali svoj stvarni i skrivani depeesovski smjer, dakle mafijaški, kao svoj, koji će dokazati i tvor Živković kasnijim pokušajem da preko krađe Crnoj Gori i Kotoru divne uvale Trsteno, čitavi LSCG proda Đukanoviću! To vam je izdajnička Crna Gora, ona druga, čojska, postoji u našim srcima i našoj duši…I za nju se borimo!

Ponovno nas je Đukanović pokrao na majskim izborima 1998-me. Želim podsjetiti da sam se ja zalagao da se, nakon pucanja DPS-a na Momirovu i Milovu stranu održe, što hitnije, zajednički predsjednički i parlamentarni izbori u istom danu kako bi se time spriječilo da pobjednik na predsjedničkim izborima koristi svoju stečenu pobjedničku energiju kao gorivo za pobjedu i na stranačkim izborima. Naravno, nije prošlo, i vlast, osim Momira Bulatovića, i„opozicija“ bili su za Đukanovićevu kobnu varijantu odvojenih izbora. Na mene lično krenulo se svim udbaškim sredstvima, isto tako i na LSCG. Osnovna lažna udbaška poruka je bila da se sa mnom ne može, ali da se sa liberalima može, da mrzim Đukanovića, da sam lud, da sam zbog mržnje prema Đukanoviću zamrzio i Crnu Goru, da radim za Miloševića i da hoću savez sa četnicima, da sam protiv Crne Gore i još mnogo toga. Sve je ove laži udba proizvodila uz punu podršku Zapada, operativu „Monitora“te „Crnogorskog književnog lista“ Dukljana, ali i uz puno učešće i pomoć Amerikanaca i Britanaca koji su sa Đukanovićem imali određene planove, a i punio je Đukanović džepove njihovim političarima, dijelu njih koji su bili u Podgorici, ali i nekima koji su bili visoko u hijerarhiji ili na mjestima odakle se moglo, za pare, lobirati da se podržava crnogorska mafijaška vlast. Poruka je bila jasna: bavi se mafijaškim poslovima Đukanoviću, pljačkaj, bogati se, tucaj narod koliko i kako hoćeš, ali ono što ti tražimo daješ nama i ono što ti naredimo moraš ispuniti. Nema u ovome američkom i britanskom postupku izuzetnosti, svuda na Planeti njihovi političari, ali i drugi zapadni, ponašaju se na istovjetan način.

Kampanja protiv LSCG je bila personalizovana na mene lično i znao sam da, ako nakon krađe ne podnesem ostavku, postajem ogromna meta za odstrijel, a preko mene, onu ubijaju LSCG kao glavni cilj, što nijesmo smjeli dozvoliti. Zato je istog časa, kad su objavljeni pokradeni rezultati, slijedila moja ostavka, ali i, za taj trenutak nedogovorena ostavka predsjednika stranke (Ranka Đonovića) koja je stvorila lažni utisak u javnosti da je LSCG u raspadu. Udba,Đukanović, Marović i DPS likovali su, a podlački, nesojski, finjarski , po mafijaškom običaju, u Vladi se slavila izborna DPS „pobjeda“, počeli su na tom mjestu prevarantski i cinično da se dižu i dva „liberalna“prsta što je trebalo da slaže narod kako liberali nijesu pokradeni, nego su prešli u tabor mafije!

Razmišljao sam: koga sada postaviti za lidera i došao do zaključka da bi toj funkciji, u datim okolnostima, odgovarao izbor Miodraga Živkovića (nakon krađe Trstenog -Tvora od Kotora). Ja se nijesam sa njim družio niti prijateljevao, ali sam zaključio da je pristojan, vaspitan, uredan i da će razumjeti sugestije. Naravno, on o politici kao umjeću i obliku filozofije pojma nije imao, on je bio potpuno neobrazovan, što je, na njenu tragediju, uobičajeno u Crnoj Gori, istovremeno bio je ogovarač, podmetač, glumio je kavaljerstvo u kafani i na taj način zadobijao simpatije ličnih poltrona koji su sa njim dijelili čašu. Ogromno je pio, ali ne u toku dana, njegovo piće je počinjalo uveče i trajalo sve do jutarnjih sati i to svake bogovetne noći. Za seksom je bio lud, pravi muški nimfoman.Ono što mi je najviše smetalo, ali je i ova osobina rasprostranjena kod Crnogoraca, to je bila njegova podlost, želja za udvaranjem drugima, za podilaženje im i još mnogo toga ovoj osobini sličnoga. Ali, rezonovao sam, on je blizu Dobrote, ja sam u Stolivu, dakle blizu smo i ja ću mu sugerisati što da radi. Rekao sam mu da mora raskinuti sa „masonima“, njegov veliki prijatelj tamo je bio majstor lože, duhovno impotentni Nona Jauković,pa izdajnik LSCG Purko Ivančević i jedna od najgorih osoba koja u Crnoj Gori diše, advokat Novica Jovović, ali i mnogi drugi. Rekao je da je raskinuo sa njima, ali je, naravno, lagao, ostao je u kontaktu sa njima, ali i sa drugima, odabranim prenosio sve što se dešava u LSCG, a s obzirom da je crnogorska „masonerija“ udbaška organizacija, znamo kamo je to vodilo.

Liberali su teška srca prihvatili moju ostavku, suze su bile vidljive u svakom oku hercegnovske konferencije LSCG đe sam to uradio, ali je izdajnik Radoš Rotković već tada učinio sve kako bi stranka prsla. Naime, predlagao je, protivstatutarno naravno, da se moja ostavka odbije, da ja ostanem lider, a da mi kao zamjenik bude Tvor Živković od Kotora. Predlagao je da ostanem ona meta preko kojeĐukanović uništava LSCG, to je bio njegov zadatak. Već tada sam shvatio da je Rotković potkupljen, znamo završetak, on je već godinama obična udbaška kanavaca, kao i svaki izdajnik LSCG.

Čim je izabran za političkog lidera Tvor Živkovićje uzletio, ali je prezentirao još jednu osobinu: beskrajnu ljenost i fizičku nepokretnost. On ništa nije radio, osim u parlamentu u kojem je glumatao autoritet tretirajući sjednice kao raspravu na sudu i tu je ostavljao utisak. Van toga nije postojao. Ja sam ga učio kako se govori, kako se prave intervjui, kako se ponaša pred kamerama, pisao sam mu govore, intervjue, poučavao ga, u njega sam, uostalom kao i u svakog ko je došao u moju blizinu, uložio svoju ogromnu energiju i moje ogromno znanje. Sve što se na Tvoru Živkoviću dopadalo biračima i simpatizerima bilo je moje djelo, sve ono što je izazivalo gađenje, bio je on sam u originalu. Ali, kao i mnogi Crnogorci, bio je on odličan podli glumac, glumom je prikrivao svoje laži i ljenost. Po vas cijeli dan stajao bi iza komjutera, i budući potpuno politički neobrazovan, k tome još i nepismen, igrao je internet igrice od jutarnjeg dolaska u Podgoricu, do vraćanja Kotoru, željno čekajući da mu večernje piće počne. I tome slično. Odbijao je da bilo kuda ide, da obilazi opštinske odbore, sve dok nije za gradonačelnicu Nikšića došla izdajnica LSCG Vjera Miljanić. Odjednom je proputio za Nikšić, sa njim je postao izuzetno blizak teški izdajnik LSCG Dragan Banićević iz Prčanja, a oni obojica prisni sa teškim izdajnikom LSCG Labudom Šljukićem. Vrijeme je odavno dokazalo da je Nikšićki odbor, čast sjajnim izuzecima, bio jezgro pripremane izdaje Tvora Živkovića. Tvrdim, ovakvog tvorovog sramotnog primjera izdaje nema u Evropi, nema primjera da lider stranke radi na uništenju partije na čijem se čelu nalazi! To je uradio Tvor Živković, ali smo ga slomili brzo i efikasno. Sa tvorovim primjerom može se samo uporediti najgnusniji čin veleizdaje obavljen u ratu kada je srpski pukovnik Petar Pešić, inače doveden za načelnika generalštaba junačke crnogorske vojske u Prvom svetskom ratu, istu tu junačku vojsku, koja je pružila odstupnicu opštoj bježaniji srpske vojske i bježanju kralja Petra I i regenta Aleksandra, Pašića i ostalih, istu je tu junačku crnogorsku vojsku planski i sistematski Petar Pešić IZDAO i doveo do konačnog uništenja! Ova veleizdaja u kojoj glavnokomandujući izdaje vojsku kojom komanduje, jedinstvena je u modernoj istoriji, ovakvog Pešićevog primjera tamo NEMA! O njegovoj izdaji, kojoj je krila dao i izdajnik serdar Janko Vukotić, u Crnoj Gori nije napisana ni riječ, muk nad mukovima koji traje skoro jedan vijek!Strašno!

Ali je tvor od KotoraŽivković odmah raskrinkan, pa neka mu se Kotorani klanjaju svaki dan i koliko gođ hoće, znam da im kičme ne smetaju jer ih Crnogorci uopšte nemaju. I njemu i njegovom tvorovskom nasljedniku Andriji Popoviću i tvorovskom savezniku u krađi Trstenog, bivšem gradonačelniku Nikoli Samardžiću!

Ne povraćite, samo viknite iz sveg glasa FUUUUUUUUJ!

Slobodna Crna Gora