Đavolji krug bogatstva i moći

Povezani članci

• Austrija uvela obaveznu vakcinaciju protiv korona virusa za sve punoljetne
• Martin Tais: Kako je London riješio problem zagađenog zraka
• Štajnmajer: EU bi odgovorila na ofanzivu u Ukrajini
• Meksiko: Pripadnici narko bande ubili studente
• Pionir umjetne inteligencije dao otkaz u Googleu kako bi upozorio na ‘opasnost’
• Najmanje 12 poginulo u demonstracijama u Venecueli

Foto: DPA

Nekadašnji američki ministar rada Robert Reich o metodama velikih koncerna, gnjevu građana i šansama da se pobijedi Trump.

Intervju vodio:  Nikolaos Gavalakis
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U Vašoj novoj knjizi „The System: Who Rigged It, How We Fix It“ tvrdite da su gospodarski sistem i politika u SAD zarobljeni u đavoljem krugu bogatstva i moći. Kako funkcioniše taj đavolji krug?

Bogati koriste svoju imovinu da bi imali uticaj na politiku. U SAD ne postoje skoro nikakva ograničenja koliko novca se može dati za političku utakmicu – prije svega za reklamu, naprimjer na Facebook, i sve moguće aktivnosti u korist pojedinih kandidata.

Time, što sve više novca bogatih pritiče u politički sistem mijenjaju se pravila igre američkog kapitalizma. To počinje već sa mlakim provođenjem prava o kartelima. Istovremeno se zaposlenima koji se hoće organizovati stavlja sve više klipova pod noge. Postupak stečaja za normalnog građanina se otežava a za velike koncerne olakšava. Intelektualna prava vlasništva se proširuju tako da farmaceutska preduzeća i tehnološki giganti svoje patente i prava zaštite proizvodnje mogu produžiti. Zajedničke tužbe su postale komplikovanije.

Korištenje insajderskih saznanja za berzanske poslove ili umjetno podizanje kurseva kroz otkup vlastitih akcija su u međuvremenu legalni. Ograničenja kojima je u 1930-im godinama Wall Street držan na konopcu skoro su potpuno ukinuta prije finansijske krize 2008. a restrikcije koje su uvedene nakon finansijske krize su postepeno opet povučene.

Poresko opterećenje za bogate je drastično smanjeno. Tako ja mislim o đavoljem krugu: Razvoj koga sam naveo i bezbrojni dalji mjenjaju takozvano „slobodno tržište“. Kroz to je više imovine preraspodijeljeno na gore i time promjene tržišta idu u sljedeću rundu u korist imućnijih. Uz to dolaze još i sve mjere spašavanja i subvencije. Čak i sada za vrijeme pandemije doživljavamo da se spašavaju velika preduzeća i da se bogatim još više smanjuje poresko opterećenje, dok jednostavni građani dobijaju samo malo.

A to privlači mnoge građane demagozima kao Trump?

Kada sve više ljudi imaju osjećaj da nikada neće doći na zelenu granu, bez obzira koliko se muče, i sve više gube nadu za bolje životne uslove za sebe i svoju djecu, pojačava se gnjev i frustracija. To je željeni cilj za demagoge koji ovaj gnjev i frustraciju koriste u vlastite svrhe, da bi izgradili političku bazu i taj gnjev tako usmjerili da bude protiv žrtvenih jaraca kao naprimjer migranata, siromašnih, kulturalne elite ili takozvane „Deep State“. To je usporedivo sa Hitlerovim postupcima u 1930-im godinama. Srdžbu i frustraciju radničke klase iskoristiti za vlastite ciljeve je za demagoge provjerena strategija.

Zašto nema više pobune i masovnih protesta?

Ima mnogo protesta. Dva važna kandidata na predizborima demokrata bili su Bernie Sanders i Elizabeth Warren. Njihov uspjeh znak je da u Demokratskoj partiji postoji vrlo velika i široka progresivna struja. Kod republikanaca uspjeva Donald Trump još uvijek da ubjedi mnoge radnike da je on njihov junak i spasitelj ali postepeno sve više njih razotkrivaju tu igru. Oni shvataju da Trump bogatima i velikim koncernima daje ogromne poreske poklone i ublažava odredbe o zaštiti radnika. Kroz pandemiju sve postaje još vidljivije.

Američki radnici osjećaju kapitalizam u njegovoj najbrutalnijoj formi. Socijalizam kod nas postoji samo za bogate.

U SAD postoji par mitova koji su kultivirani od oligarhije i sada se ruše pod pritiskom stvarnosti. Jedan od ovih mitova glasi da još uvijek postoji tradicionalna politička podjela na ljevicu i desnicu dok u stvarnosti linija razdvajanja leži između demokratije i oligarhije. Oligarsi žele da razdvajaju ljude jer ih tako najjednostavnije mogu odvratiti da ne vide koliko su imovine i bogatstva oni nakupili ali sve više ljudi ih razotkriva. Drugi mit tvrdi da postoji slobodno tržište i da se država upliće u ovo slobodno tržište ali i on nestaju – i pandemija ubrzava ovaj proces.

Dalji mit hoće da vjerujemo da će koncerni djelovati svjesni svoje odgovornosti i osjećati se obaveznim prema svojim zaposlenicima i društvu. Stvarnost izgleda potpuno drugačije. Jedini kojima je koncern obavezan su akcionari i poslovodstvo čija primanja se određuju prema uspjehu preduzeća. I postoji mit o društvu učinka koji tvrdi da je svako plaćen prema svome učinku. Ljudi počinju prepoznavati da je sistem izobličen kroz imetak i moć. Još prije nekoliko godina u ekonomskim ili i u političko naučnim diskusijama fenomen moć je malo tematiziran ali u međuvremenu sve više dospijeva u središte. To sve pokazuje da ljudi razvijaju probuđenu svijest i postaju politički aktivni da bi politiku i gospodarstvo povratili od oligarhije.

Na međuizborima za Kongres 2018. doživjeli smo jako progresivno raspoloženje koje je vodilo uspjehu. Demokrati su dobili većinu u predstavničkom domu a to sigurno nije trebalo zahvaliti demokratama sa Wall Streeta koji su prijateljski prema preduzećima nego mladim naprednim demokratama kao što je Alexandria Ocasio-Cortez i mnoge druge žene i oni koji nisu bijelci. Vremena se mijenjaju.

U prošlosti Vi ste kritikovali demokrate kao partiju status quo. Šta su oni po Vašem mišljenju pogrešno radili i šta mora učiniti Joe Biden da bi dobio predsjedničke izbore?

Demokratska partija ostavila je radništvo na cjedilu. To je bila osnovna greška. U 1930-im godinama, za vrijeme Franklina D. Roosevelta, radništvo je u demokratskoj partiji imalo centralnu ulogu. Međutim, u proteklih 40 godina demokratska partija je izlazila iz toga i htjela se novo pozicionirati u takozvanom centru. Demokrati su mislili da je novi centar gornji srednji sloj, koji mi nazivamo „suburban swing voters“ – dakle birači iz predgrađa koji mijenjaju partije. Po mome mišljenju to je bila loša odluka.

Američko radništvo je time ostalo napušteno. Demokrati su posvetili malo ili nikakvu pažnju sindikatima i gledali su, ne preduzimajući ništa, kako se stepen organizovanja radnika u privatnom gospodarstvu smanjuje sa 35 na 6,4 posto. Nedostatak jakog sindikalnog pokreta masivno je oslabio demokratsku partiju. Još je suviše rano da bismo procijenili Joe Bidena. Za mnoge on je kandidat sa najboljim šansama da pobijedi Donalda Trumpa.

I šta Vi mislite?

To vjerovatno može biti tačno ali Biden mora oduševiti i mobilisati mlade i radnike. Za to mu ostaje dovoljno vremena. Bernie Sanders mu je nedavno obećao svoju podršku. Radi se na tome da se partija jedinstveno postavi iza njega ali pritom je cilj prije svega pobijediti Trumpa – prema mome mišljenju najlošijeg predsjednika koga je Amerika ikada imala.

Sigurnosna mreža, koju imamo, je totalno izrešetana i oštećena. To je bilo tako i prije nego je Trump postao predsjednik.

Protiv Trumpa Biden će pobijediti samo ako mu uspije sakupiti iza sebe mlade ljude, radništvo i progresivne snage. Sasvim drugo je pitanje kako jaka će biti baza Bidenove moći ako on bude izabran i bude htio provoditi progresivnu, na budućnost orijentisanu politiku i Amerikance socijalno jače osigurati i što se tiče zdravstvene skrbi. Kako je poznato SAD su ekstreman slučaj. Američki radnici osjećaju kapitalizam u njegovoj najbrutalnijoj formi. Socijalizam kod nas postoji samo za bogate; svi drugi dobijaju kapitalizam koji ih na ekstreman način kažnjava i sankcioniše.

U svojoj knjizi kritikujete deregulaciju i privatizaciju od strane Trumpove administracije. Koliko krivice snosi Trumpova vlada za aktualnu Corona situaciju u SAD?

Ja bih rekao da je ona za širenje, smrtne slučajeve i štete zbog Corona virusa odgovorna do 50 posto – zbog svoje nekompetentnosti, deregulisanja zdravstva i principijelong odbijanja državnog zdravstvenog sistema. Ostalih 50 posto su u SAD bili već strukturno pretprogramirani. U SAD ne postoji državni zdravstveni sistem. Mi imamo sistem sa privatnim zdravstvenim osiguranjima koja žele ostavriti dobit i najčešće pripadaju također na profit orijentisanim koncernima. Mreža sigurnosti, koju imamo, je totalno izrešetana i oštećena. To je bilo tako i prije nego je Trump postao predsjednik.

Donald Trump markira tačku kulminacije jednog dugog razvoja, koji je obilježen propustima, stagnirajućim platama, rastućom nejednakošću i korupcijom kao i rastućom raspodjelom prihoda, imetka i moći u korist bogatih. Kada nikada ne bi bilo Donalda Trumpa, na njegovom mjestu u Bijeloj kući sjedio bi neki drugi demagog.

Kao posljedica Corona virusa samo u protekla tri tjedna kao nezaposleni prijavilo se preko 20 miliona Amerikanaca. Kako Vi ocjenjujete paket pomoći od 2 biliona dolara o kome su se usaglasili demokrati i republikanci?

To ni izdaleka nije dovoljno, posebno jer jedan veliki dio toga ide pogrešnim ljudima. 500 milijardi dolara iz ovoga paketa predviđeno je za spašavanje prije svega velikih preduzeća. Njima pomoć nije potrebna. Jedno smo trebali naučiti iz bankarske politike spašavanja iz 2008. godine: Vrlo velika preduzeća u principu ne treba spašavati. Zrakoplovna industrija u SAD na primjer ima veliko osiguranje u formi imetka, aviona, prava na polijetanje i spuštanje. Veliki hotelski lanci posjeduju nekretnine koje će opet biti veoma vrijedne, čim se gospodarstvo oporavi.

Kada nikada ne bi bilo Donalda Trumpa, na njegovom mjestu u Bijeloj kući sjedio bi neki drugi demagog.

Ova velika preduzeća permanento vode pregovore o refinansiranju sa svojim povjeriocima. Proteklih godina ona su se masivno zadužila da bi mogla otkupiti vlastite akcije i svojim velikim ulagačima, vodećim službenicima i poslovodstvu time obezbjediti profit. Zašto bi sada trebala dobiti nužnu pomoć? To je groteskno. Na drugoj strani jednokratna isplata 1200 dolara za svakoga odrasloga je apsolutno premalo. Ovaj iznos potrošiće prosječni Amerikanac za tjedan za proizvode dnevne potrebe. To je šamar u lice. Jedan veći dio ovoga novca uostalom čak još nije ni stigao do ljudi.

Osiguranje za nezaposlenost je dobra ideja ali sistem je preopterećen. Zahtjevi koji se sada ispostavljaju ne mogu biti svi obrađeni. Pod republikancima i u saveznim državama gdje su republikanci na vlasti sistem je u velikom dijelu toliko zamršen da ljude odbija od toga da novac za nezaposlenost zatraže iako imaju pravo na to. Šta se do sada uradilo nije dovoljno.

Robert Reich je profesor javne politike na univerzitetu Berkeley. Prije toga bio je ministar rada SAD pod predsjednikom Billom Clintonom. Njegova aktuelna knjiga The System: Who Rigged It, How We Fix It objavljena je krajem marta 2020.

ipg-journal.de