CRNOGORSKI ANARHISTI, predbožićni pamflet

Povezani članci

• Basara: Nikakva para, a velika vajda
• Sloboda koja garantira sekularizam
• Majke Srebrenice: Meron da podnese ostavku zbog Perišića
• Mujo vozi rover po Mjesecu
• Francuski ministar za evropske poslove: Crna Gora nakon Slovenije i Hrvatske najviše napredovala u regionu
• Goloprsi jahači apokalipse, jahahu!?

No,  pošto se kod nas i najčestitijima katkada kaže da su hulje, i pošto su honorari i te kako neznatni, biće ih koji će mi verovati. A postignem li, ikad, da ma jednog samo mladića ogorčim, ili jednu lepu ženu izmenim, da jednu samo popovsku pridiku ismejem, biću zadovoljan. Vaistinu, mi smo anarhisti. MILOŠ CRNJANSKI  

Od srca prihvaćam krilaticu „Ona je vlada najbolja koja najmanje vlada“, i bilo bi mi drago kad bismo je zaživjeli brže i sustavnije. Odjelotvorena, ona se u konačnici svodi na sljedeće, u što također vjerujem: „Ona je vlada najbolja koja uopće ne vlada.“ I kad ljudi budu na nju spremni, to će biti oblik vlade koju će imati. HENRI DEJVID TORO

Da, drugovi-gospodo, i gospodo-drugovi, još se ne naziru, ali će stići, pojaviti se, s novom snagom „djelanja i pjevanja“, da zaštite zemlju i njene narode dostojnih Slobode. Baš kad bude trebalo – eto ih: crnogorski novi anarhisti. Starih, doduše nismo ni imali, komunisti su bili tek nalik na njih, a kontrarevolucionari-antibirokrate, nahrli iza njih – konjica lopova s drvenim konjima ukrašenim metalik-reklamom.

Dolaze crnogorski bogumili Balkana. Kad stignu, pokazaće se posve koliko su Crnogorci čudo u svijetu. I znanjem i srcem i perom i mačem i šumom i dolom – glasnici novog doba. Epoha crnogorskog anarhizma. Tako mladi, ptičad za let konačno spremni, a toliko mudrošću stečeni da svijet zadive. Svi najedno, da prostor oslobode starih gadova i novih monstruma.

Iza brda će se čuti šum orlovih krila, kliktaj sokolova. Da Montenegro stekne onu slobodu za kojom vape njeni narodi sva protekla desetljeća i stoljeća. Jer ko su Crnogorci ako ne plemenita mješavina ilirskoslavenskog trajanja, vrijedni hodači – kiridžije uz karavane vlaških trgovaca, morlačke zanatlije stigle u zaliv podno Lovćena, krotki hrišćani pred strogim uputama fanariota, islamizirani seljaci empatijom da smire dahije, gospoština naučena na principe serenissime i konvivence, jevrejske enklave…

Dosad, za te mučenike sa bubulja, drače i plaveti mora – konačne slobode bilo nije. Bilo je komičnih igara o njoj, plemenske vriske i lažne etikecije, dogmatskog izrugivanja srpskih kneževa nad paganskim poimanjem života, odnarođenih slijepih vitezova – Sloboda se nije stekla.

Gusle i Njegoš, Duklja i Nemanjići, Sveti Sava i Sveti Petar, onaj cetinjski diletant, svak se na pozornici vremena prozivao receptima iz primjera čojstva i junaštva (da to postoji apsolutno – ne bi se dalo u primjere, bilo bi stanje), ali na Slobodne Ljude takvi ličili nijesu. Jedno je pjevati o slobodi, drugo u njoj živjeti.

Maska na masku za nebrojeno uloga u vrtlogu istorijskog.

O, vi sadukeji! kojih se narod bojao pa su ćutali, koji odlazite u strahu zbog dobara koja stekoste griješno, i vi, fariseji, koji dođoste, narodu omiljeniji od prvih, jer narod nikad ne vidi, on samo njuši tragove svojih vječnih patnji – ista ste osorna sila i ljudima nevolja, isti prokletnici.

Između vas danas postoji rivalstvo, no neće mnogo proći – ujediniće vas samo jedna strast: suđenje Isusu Hristu. Koji vas je, iznova i iznova prepoznavao, kudio u vama satanizam i nezasitnost, u vas upirao svoj prst. Njemu ste na jednoj vagi bili.

Sačekajmo da stignu Slobodni Ljudi. Da obznane.