Bolnice se raspadaju.Groblja mirišu. Građana nema. Samo neka drhteća bića što u kućama čekaju da ih se popiše, svrsta, razbroji. Čak i ideje o bogu svode im se na broj prstiju pri molitvi. Razgovarao: Dušan Komarčević, Kontrapress Pisanje barata opsesijama,
AVNOJSKA Kada je umro Nedeljko Čabrinović u podrumu Teresienstadta 1916. Iz Sarajeva su tražili Da se sasiječe glava s tijela I u Bosnu doveze I uz Žerajićevu stavi na stol Kao pepeljara Matošu su u četrdesetoj 1914. dva mjeseca Pred
Noćni pokop majora U jesen devedesetpete Oko dvadeset sati Dok se mrak još istezao ne posve svučen Zbog snajpera s druge strane vode Bez svijeća Popova govora žena plača rakije Cigareta U žurbi bez krsta U šekspirijanski gustoj tišini Nazirao
DVI KOSTI SINA Jedna Ispratila Dvi kosti sina Prvu našli u brdu Kraću U grabi iza Vinograda Drugih kostiju Sina Nema Krijući pogubili Mater mu Priča nam: I sad odem Viditi Da nije ispalo Tamo Đe su pali odma Al
KARASEVDALINKE I Zabistanom heroju Još cakle Ordenske sabljice. Tako i Mlaka voda Po generalovim nogama Na hidroterapiji. U zečja prebivališta Zavlači se: Pogled na koplja. Škripanje kormila. U podnožju Dva angela raspravljaju o vjetru. Pred polet. U prašini Pljuvačka zaustavi
Potom taj moj soliter. Sav Izbetonirana pustoš. I soliternjani: Jedne su strijeljali. Drugi su računali putanje Granatama. Šimu smo razmijenili s nekim. Godinu kasnije. Neke su curice pjevačice. Nekima je lift otkinuo glavu. (Drugome od stražara Dolazi smjena. I ona
Priča mi mesarov sin Koji je jednom bio Inspicijent na predstavi: Nismo mogli zaklati Tek oteljeno meso Jer je mokro od matere Migoljilo iz ruku. I stari fenom osuši telče. Umirio se bio na toplome vjetru. Pa smo suhog. S
Sa štrika štrikića Skinem Branka. Umotam ga U neutrošen ratni Zavoj. Branko Branko Pouljim ga operem ga. Sad razumem Da dečak koji je Obesio vevericu Samo ima viška konopca. Branko veli. Između Strijeljane braće Netko prstima prolazi Kroz kosu (nečije
Mlin se u kruhu okreće. Nepovrijeđen. Ćebadi sa stomačnog bola Da je hladno. Da ne griju prste. Evo ide rečenica U kojoj će me zateći smrt. S tri tačke u ustima. U dvorani s cvijećem Otvoreni prozori. Da vjetar u
Na ušću ruže u vazu Smočenih ruku Začešljava se angeo. Ide priča: Prije rata vrsan pijanist Kopao rov u šumi Na meti svojih. Kad je granata svojih pala Trojicu je raznijela I njemu ruke do laktova. Isus otad u raju
Ručali on i ja Bijelo pile ručali. Koji je ubio toga dana Na ratištu. Kod bunara. On i ja. Bijelo pile uzletjelo Iz nas. Sjebalo nam Namjeravane Rakove po utrobama. Darko Cvijetić
Kad prekopaš granatom. Krečenu za nekog sobu. Pričali smo – da imam Puno umrlih s majčine strane. U bistama je Sve toplokrvnija bronca. Snijeg se hvata za Kašike Po bolničkim menzama. Petoricu su zarobili: Nije im javljeno
Bjeloočnice mi Kapilare po sliku. Na ljudima Za koje više ne pitamo Gubi se naš miris. Naša šaka eksera. Toplina pidžame U kojoj moja baka U raju pravi čaj. Pismonoše kopcima Kriju kasarne. U ljudima Koji za nas više ne
Ako hoćeš. Tvoj angeo čuvar će te nadživjeti. Za dubinu majčine smrti. Čuo sam Kako mu se šinjel Rašio od pijeska. (Počešana butina bebe. Dželatova soba na zemlji.) Monahinja se brije Pod pazuhom. Tako kundak voli da je od drva.
Sanitetska bila ikona. Mokra od ranjeničkih pogleda. Mraz na rogovima srndaća Nahvatavan. (S dubokim izrezom Ruži pristoji haljina) U nikadnađenoj Masovnoj grobnici Guvernante iznova Peglaju košulje. Starac U bolničkom klozetu noću. Licem uz pločice. Kao začeće dlanova Koji će milovati
Mojeg frenda su u Obližnjem logoru prebili triput. Dlakom su mu Šivali rane na licu. Nečija krv Usiravana na butini kobile Nestaje u prvom znoju. Cvrčka dovršava bog Dok mravi u violinama Kriju ogladnjelost. Ratnicima otprve Nedostaju
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
