Načelnik koji svoje plate daje studentima – Đemal Memagić, načelnik općine Olovo

Povezani članci

• DINKO GRUHONJIĆ: OD KONC LOGORA U BOSNI DO RADNIH LOGORA U SRBIJI
• Fašistička zabrana
• „Medo, za to se nismo borili“
• Sasvim osobno
• Sova je u socijalizmu bolje zarađivao kao taksist u Pločama nego na radu u Njemačkoj
• ZAMEO IH VJETAR

Đemal Memagić, načelnik općine Olovo za više od tri godine nije uzeo nijednu plaću, dnevnicu, ni dodatak za topli obrok.

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić, aljazeera

Kada se Đemal Memagić prije nešto više od tri godine, kandidirao za načelnika općine Olovo, čiji je centar istoimeni gradić na magistralnom putu Sarajevo – Tuzla, kazao je kako će, ako dođe na tu funkciju – raditi besplatno.

Veli da mnogi tada nisu vjerovali u to obećanje, shvatajući ga, uglavnom, kao predizborni trik.

Međutim, već u novembru 2012, nakon isteka prvog mjeseca na funkciji načelnika, Memagić, inače uspješni poduzetnik – vlasnik kompanije Alma Ras, koja zapošljava skoro hiljadu ljudi, pokazao je da on svoja obećanja ispunjava.

Kako je tada općinskoj službi za finansije dao nalog da njegovu cijelu platu, u iznosu 2.500 KM, preusmjeri u stipendiranje učenika i studenata, tako je ostalo do danas, kada ulazi u četvrtu – završnu godinu svog mandata.

O davanju i uzimanju, radu i neradu, politici i narodu, Memagić govori za Al Jazeeru.

Gospodine Memagiću, koliko god je vaše obećanje o odricanju od plate prije tri i po godine zvučalo nevjerovatno, toliko se danas doima nevjerovatnim činjenica ste ga ispunili, i to još uvijek činite. Kako je došlo do te odluke?

– Ja sam rano ostao bez oca, sa samo 14 godina, a iza mene su bile dvije mlađe sestre i brat, tako da sam, u neku ruku, kao najstarije muško u kući, u to doba postao i roditelj. Rano sam se počeo brinuti za njih i uvijek sam želio da nam neko pomogne da se odškolujemo. Zbog nedostatka finansija, a ne zbog nedostatka želje i volje, ni sam nisam uspio dovršiti školovanje o kojem sam sanjao.

Danas, kada imam svoju kompaniju, kada sam u stanju osigurati plate za 950 radnika, nemam potrebe uzimati platu načelnika, niti bilo šta drugo što drugi uzimaju.

Također, osim plata, koje preusmjeravam za stipendije, sve ostalo što dobijem – naknadu za topli obrok, dnevnice za putovanja, regres… dajem u humanitarne svrhe.

Ne pitam ko su ta djeca koja dobiju stipendije, koje je njihovo ime, iz kojeg su sela… samo mi je stalo da se školuju. Jedino što od njih tražim je da i oni nekad nekom pomognu. Ništa mi više ne treba.

Pretpostavljamo da postoje kriteriji na osnovu kojih dijelite stipendije. Jesu li oni prestrogi i koliko ste do sada dali novca za stipendije?

– Svake godine raspišemo konkurs i priortet imaju oni koji se školuju za deficitarna zanimanja za lokalnu zajednicu i, naravno, najbolji učenici, odnosno studenti. Do sada sam za stipendije dao oko 75 hiljada maraka.

U 2013. stipendirao sam pet studenata i deset učenika. Visina stipendija za studente je iznosila 170, a  za učenike 120 KM. Te prve godine nije se prijavilo dovoljno kandidata, jednostavno zbog toga što ljudi nisu vjerovali u moje predizborno obećanje. A kada su vidjeli da ga ja ispunjavam, iduće, 2014. godine, puno više ih se prijavilo. Tada je stipendju dobilo17 studenata i 40 učenika. Učenici su jednokratno dobili po 400 KM, a studenti po 500 KM. Lani je dodijeljeno 99 stipendija i to 77 za učenike i 22 za studenta, i to tako da su učenici dobili po 200 KM jednokratno, a studenti 400 KM. Upravo je u toku konkurs za ovu školsku godinu.

Kakve su reakcije studenata i učenika na ove stipendije, a kakve javnosti?

– Djeca su zahvalna, a i njihovi roditelji. Često dođu i pojedinačno da se zahvale. Ustvari, mislim da čovjek ne bi ovo trebao javno ni iznositi, niti za to tražiti zahvalnost. Neka Bog to upiše u dobra djela.

Ali mi nismo društvo davanja, mi smo društvo uzimanja. Kod nas se ovakve geste obično bagatelišu. Znam da ima onih koji kažu: ‘Ma ja, on je dao te plate, ali je uzeo na drugom mjestu’.

Ja sam mogao ove pare staviti u budžet, ali šta bih onda dobio, kada ima njih koji rade u Olovu, a žive u Sarajevu, pa onda iz tog budžeta uzimaju novac za prevoz, za stanarinu, za odvojeni život, topli obrok. To bi se istopilo samo za te ljude kojima je zabremedet živjeti u Sarajevu. Zašto ne žive ovdje gdje i rade? I nije to slučaj samo sa Olovom, tako je širom BiH. Odgovorno tvrdim – kada se to ne bi radilo, kada se silni novac ne bi trošio na te stavke, mi bismo mogli da živimo bez kredita. Otiđite bilo gdje u Evorpu i vidjet ćete da toga tamo nema. Imaš platu, pa sam plaćaj od nje prevoz, stan… Poslodavca nije briga gdje živiš, njega interesira ono šta radiš, koliko radiš i on ti za taj rad da platu, a ne za neke tamo pojedinačne potrebe.

Kada ulazim u Sarajevo, uvijek gledam ono naselje Hotonj, svakim danom je sve veće, jer ovi iz okolnih mjesta i općina svi hoće da žive u glavnom gradu. A to naselje nema ni kanalizaciju i vodovod kako treba. Toliko je napućeno da samo čekam da jednog dana pukne i čitavo sklizne dole u čaršiju.

Budući da radite besplatno, da li se to odražava na kvalitet Vašeg rada u općini?

– Pitajte koga god hoćete u Olovu kako ja radim i, bez obzira – voljeli me ili mrzili, siguran sam da će vam reći isto.

Već smo pitali i svi su kazali da bi, ako biste se ponovo kandidirali, opet Vas izabrali. Pokazali su nam obnovljen gradić nakon poplava, spominjali neke projekte. Recite nam više o tome.

– Pogledajte grad kako smo uredili. Istina, već smo ga jednom bili sredili, a onda je lani sve to poplava odnijela, pa smo krenuli ispočetka. Prvo sam uveo reda u vlastitoj kući, tj. u općini. Prije bi općinski službenici većinu radnog vremena provodili tu u jednoj kafani, drugi ko zna gdje, uglavnom malo ko je radio. Danas su svi na radnom mjestu.

Drugo, uveo sam sistem participacije građana u projektima. Imali smo nekad uz samu magistralu niz zgrada sa otužnim fasadama i drvima za loženje razbacanim ispred njih. Sazvao sam vlasnike stanova i firme koje održavaju stanove, i kazao im: ‘Evo, općina će dati trećinu sredstava da se to dovede u red, neka trećinu daju te firme, a trećinu vlasnici stanova’. Svi su pristali, dali pare i u veoma kratkom roku stavljene su fasade, uređeni haustori, drva složena u šupe. To sam uradio i sa mnogim drugim projektima, jer samo tako možete ljude natjerati da čuvaju ono što se uradi. Eno, u Vogošći je neko postavio fasade, ali su one išarane, jer novac za njih nisu dali  građani. U Olovu toga nema, jer ljudi kada daju svoje pare, onda se drugačije odnose prema urađenom, drugačije se ponašaju i njihova djeca.

Tako smo obnovili gradsku tržnicu i preuzeli rukovođenje njome, zajedno sa Komunalnim preduzećem. Rezultat je takav da su sada godišnji prihodi od tržnice 90 hiljada KM, a ranije su, kada je njome rukovodilo samo Komunalno, iznosili jedva 17 hiljada. Isto smo uradili i sa hotelom Aquaterm, u koju smo uložili 900.000 KM. Sada taj hotel prihoduje više za tri mjeseca nego što je prije za godinu dana. U hotelu namjeravamo zaposliti još 12 ljudi i sada on liči na mjesto u kojem će ljudi poželjeti da odsjednu.

Trenutno je u izgradnji i sportska dvorana, potpuno smo obnovili dva mosta, sredili smo gradsku i prigradsku rasvjetu, vodovod za prigradska naselja…

Moram priznati da nam je teže bilo popravljati, nego praviti ispočetka. Uvijek kažem da čovjek 20 godina upropaštava, a 21 popravlja. Dosta toga smo umili sa malo sredstava i malo volje. Ljepotu čine male stvari, ono u šta čovjek gleda. Zapad je sav okrenut tom vanjskom, a kod nas je obratno. Mi imamo lijepo uređene dnevne boravke u kućama, a avlije su zapuštene. To također pokušavamo mijenjati, jer kako ćemo privući investitora, turistu, ako su kuće bez fasada, ili su išarane, ako su dvorišta puna smeća?

Može li općina Olovo biti samoodrživa?

– Kada bi općina mogla da gazduje resursima koje ima na svom području, ona bi bila prebogata, kao i sve druge općine u državi. Ali, mi iako imamo šumu, njome ne gazdujemo. Bio sam sa načelnicom jedne općine u Norveškoj, koja se zaprepastila kada je čula da u BiH općine ne gazduju svojim resursima. Tamo je obratno, tamo općina komanduje državom. Kod nas su napravili takav zakon o šumama da novac od drveta ide samo privilegiranim ljudima. Država je napravljena tako da bude dobro samo jednoj grupi ljudi, a ostali neka se sami snalaze. Ovo nije sistem, ovo je silovanje sistema.

Zato imamo općinu Vareš koja umire od siromaštva, a leži na šumi i rudama, zato imamo općinu Olovo koja ne smije posijeći nijedno drvo..

Evo, ako recimo Hifa hoće ovdje da otvori pumpu, onda država kaže – ako je pumpa kapaciteta do 30.000 litara, to možete odobriti vi u općini  i dobijate 4.000 KM, a ako je preko tog kapaciteta, e onda to ide na kanton. A onda ta procedura traje i po godinu dana, umjesto da nama, koji smo tu, na čijem je to teritoriju, to uradimo i sve brzo završimo. Naravno, u tom slučaju općini ne ide ni novac.

Šta je po vama neophodno popraviti u općini Olovo?

– Prvo, ljudi moraju vjerovati u sebe, u to da se može nešto promijeniti i da, ujutro kad ustanu, pitaju se – šta je do mene, šta ja mogu promijeniti. Mi smo ovdje odrasli u šumi i kao da nas je ono drvo udarilo u glavu, mislimo da osim šumarstvom, ničim drugim se ne možemo baviti. Treba promijeniti takvo razmišljanje.

Mi već pomalo radimo na tome, pa smo u okolnim selima zasijali zemlju, podigli plastenike, kupili stoku… Ali, mi smo izgubili školstvo, izgubili smo zanate i vjeru u njih. Pa, kod nas profesori odvraćaju djecu od zanata, djeca završavaju fakultete sa kojima nikad neće naći posao. Kaže studira filozofiju, a ne pita se kome će filozofirati, studira politologiju, a ne pita se kome će krojiti politiku. Privatni biznis ovdje nikom na um ne pada, svi bi da bulje u kompjuter.

Drugo, treba uvesti kontrolu, jer ovdje niko nikog ne kontroliše. Ili ga kontroliše tako da to nije ravnomjerno, nije jednako za svakoga. Evo, ja kao vlasnik kompanije uredno plaćam porez državi, a onaj ko pored puta nelegalno otvori kafanu i okreće janjce, on ne plaća. Ako kažem inspekciji da i njima naplati porez, oni kažu: ‘Oni nisu naša nadležnost, oni su nelegalni, njima ne možemo naplatiti’. Je li to znači da onda svi trebamo biti nelegalni da ne bismo plaćali porez?

Ima li općina Olovo problem sa nezaposlenošću?

– Olovo i Tešanj su jedine dvije općine u Federaciji koje bilježe rast zaposlenosti. Mislim da kada bismo zaposlili još 350 do 400 ljudi,  ne bismo više mogli govoriti o nezaposlenosti u Olovu. Ovdje nema ljudi koji rove po kantama, svi se nekako snalaze. To je preživljavanje, ali šta je sa životom? Zaboravljamo da smo ljudi, da imamo i druge potrebe, osim pukog preživljavanja.