Dan sjećanja na žrtve ustaškog logora za djecu

Povezani članci

• Peteročlana obitelj Ćurić izbačena iz stana samo što su Srbi
• 505 bez crte
• Viktor Ivančić: ROĐENI VOĐA
• Dosje: Goran Pandža: Kontrola interneta (1)
• Pismo majkama 9-B Internacionalne škola BOSNA SEMA sistema
• Umjesto revolucije, Staljina bih ja na vas!

U spomen na žrtve ustaškog logora za djecu, koji je u Sisku funkcionirao od augusta 1942. do januara 1943. godine, Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Siska u subotu, 10. oktobra 2015., s početkom u 11:30 sati, na Dječjem groblju u Sisku, Ante Kovačića bb (kraj Viktorovca) organiziraju Dan sjećanja. U 13 sati prigodni program održat će se i u Glazbenoj školi “Frana Lhotke” (Trg Ljudevita Posavskog 2, Sisak)

Tradiciju održavanja Dana sjećanja na žrtve ustaškog logora za djecu prije nekoliko godina obnovili su Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Siska. Riječ je o događaju u čijoj su organizaciji sve do posljednjeg rata sudjelovale obrazovne institucije. Svake prve subote u oktobru, školarci s područja Siska i okolice organizirano su na samom mjestu događaja učili o strahotama ustaškog režima.

Podsjetimo, ustaško-njemački logor u Sisku je osnovan 3. augusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao Prihvatilište za djecu izbjeglica. Dječji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta i Ustaške nadzorne službe. Neposredno upravljanje “dječjim prihvatilištem” bilo je u rukama ustaše i liječnika dr. Antuna Najžera. Na spomeniku na dječjem groblju stoji podatak da je na tom mjestu sahranjeno oko 2.000 djece, no uslijed izostanka bilo kakvog sistematskog istraživanja nakon završetka Drugog svjetskog rata, nije moguće sa sigurnošću utvrditi približno točan broj umrlih.

Ustaško-njemački logor u Sisku je osnovan 3. augusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao Prihvatilište za djecu izbjeglica. Dječji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta i Ustaške nadzorne službe. Neposredno upravljanje „dječjim prihvatilištem“ bilo je u rukama ustaše i liječnika dr. Antuna Najžera.

Logor je bio lociran u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslavenskog sokola, tzv. Sokolani, dvorani ženskog samostana sestara sv. Vinka, magacinu solane Rajs, zgradi Guči, osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv. Karanteni, odnosno, jednoj od šest baraka sabirnog logora. Svi ovi objekti bili su krajnje nepripremljeni za djecu. U zgradi Sokola nije bilo ni vrata, a budući da je služila kao prostorija za sušenje soli, u dvorani Rajs je stalno vladao propuh. Djeca su ovdje, pa i ona najmanja, stara svega nekoliko mjeseci, bez odjeće i pokrivača morala ležati na podu kojeg je pokrivao tek tanki sloj slame.

Prva skupina od ukupno 906 djece u Sisak je stigla 3. augusta 1942. Sljedeći dan stiglo je još 650 njih, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. augusta, bilo je 1.272 djece. U Teslićevoj staklari i u novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opći sabirni logor za muškarce, žene i djecu. Ovdje je tokom augusta i septembra 1942. od roditelja, koji su odabirani za prisilni rad u Njemačkoj, oduzeto 3.971 dijete. Tako je od 3. augusta 1942. do 8. januara 1943. u Sisku bilo zatočeno 6.693 dječaka i djevojčica, Srba s Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije.

Unatoč akciji spašavanja djece koju su provodili humanitarka Diana Budisavljević i grupa neumornih pravednika – Jana Koh, Vera Luketić, Dragica Habazin Majka, Ljubica i Vera Becić, doktor Kamilo Bresler, Ante Dumbović, drugi istaknuti pojedinci i sestre Crvenog križa, djeca su u logoru svakodnevno umirala.

Svjedočanstva

O nezamislivim uvjetima na logorskim lokalitetima svjedočio je i doktor Lazar Marguljes, liječnik iz Osijeka: „Primijetio sam da od pošiljki bolje hrane koje je slao Crveni križ iz Zagreba, ništa nisu dobivala djeca. Pregledavajući djecu najčešće sam obilazio ova mjesta: nedovršenu Sokolanu, u kojoj su djeca ležala na golom betonu ili, u najboljem slučaju, na nešto malo slame. U tzv. Bolnici, u maloj školi u Starom Sisku, u kojoj nije bilo kreveta, djeca su ležala na podovima s malo rastresene i zagađene slame, ulijepljene krvavim izmetinama i prekrivene rojevima muha. Djeca su bila gola i bosa, bez pokrivača. Kad je i u Sokolani izbio pjegavac, doktor Najžer je naredio da se zaražena djeca prenesu u tzv. Bolnicu, u kojoj još zaraze nije bilo, te je tako prouzrokovao veliki pomor djece.“

Ostalo je zabilježeno i svjedočanstvo Jane Koh, nekadašnje sekretarice Crvenog križa Hrvatske: „Barake su bile povezane hodnicima na kojima su stražarili ustaše. Podalje od ambulante, iz neke druge barake, čuo se tužni plač djece. Tu je bilo smješteno na golom podu četiri stotine djece: novorođenčadi, djece od nekoliko nedjelja i mjeseci, do deset godina starosti. Koliko je djece dolazilo, i kuda su ih otpremali, nije se više moglo saznati. Djeca u dječjoj baraci su neutješno plakala i dozivala matere, koje su bile na samo nekoliko koračaja udaljene od djece, ali koje do njih ne propušta fašistički zločinac. Veća djeca pričaju nam kroz suze, kako ne mogu umiriti malene, jer su gladni, nema ih tko previti i kako se boje da će svi pomrijeti. Ta djeca još nisu navršila niti deset godina, zaklinju nas: ‘Ajde, sestro, dovedi nam matere, dovedi barem majke ovim malenima. Vidjet ćeš, ako im ne dovedeš matere, ugušit će se, već od samih suza.’ Dovesti matere ovoj djeci nije za nas bilo jednostavno, a ipak nam je uspjelo i to izvesti. Bilo je to u noći 10. na 11. oktobra kada smo sve pripremili da taj transport djece još iste noći otpremimo u Zagreb.

Trebalo je da majke zadnji put nadoje svoje dijete i da ga tim umire, a onda da ga možda zauvijek ostave, kako bi mi iza toga mogle lakše djecu otpremiti. Tko da opiše radost djece, kad su ugledala majke. Njihove male ručice ovile su se oko majčinog vrata, a teški jecaji još dugo i dugo bili su jeka pređašnje tuge. Iz tih malih, uzbuđenih grudi izlazili su duboki i teški uzdasi. Njihova pohlepna usta pribila su se uz majčina prsa, a na kosicu djece kapale su krupne suze matera koje su šutjele. Kada je i posljednje dijete, premoreno tugom, zaspalo, ostavile su matere svoju djecu i tiho nestale u suprotnoj baraci. Na vratima svaka se još jednom okrenula, toplo nam e zagledala u oči i prišaptala: ‘Čuvaj nam djecu, čuvaj ih rođena.’ Transport sa 550 djece otpremili smo u Zagreb i jedino što smo mogli kao utjehu reći tim materama, bila je adresa gdje da potraže djecu kad se vrate iz tuđine. Njih su sve još iste noći otpremili u Njemačku.“ (prema: Lukić, Dragoje; „Roditelj pokošenog naraštaja“, Muzej žrtava genocida, Beograd, 2008.)

Posljedice

Prema evidenciji Ante Dumbovića, iz logora je roditeljima ili najbližim rođacima vraćeno 1.200 djece, dok je njih 2.200 predano građanima Siska i okolice na „prehranu“.

Na spomeniku na dječjem groblju stoji podatak da je na tom mjestu sahranjeno oko 2.000 djece, no uslijed izostanka bilo kakvog sistematskog istraživanja nakon završetka Drugog svjetskog rata, nije moguće sa sigurnošću utvrditi niti približno točan broj umrlih. Evidencija je manjkava i s obzirom na činjenicu da najmlađa djeca nisu bila popisivana. Također, svjedočanstvo grobara Franje Videca ukazuje kako je broj umrle djece u mrtvačkim sanducima uvijek bio veći od broja koji je stajao u službenom popisu. Prema knjigama evidencije Ante Dumbovića u logoru je za pet mjeseci 1942. umrlo 1.630 djece, a prema podacima mrtvozornika, dr. Davida Egića, u Sisku je pokopano njih 1.152. Istraživanja Narcise Lengel Krizman pak govore o 1.214 umrle djece s minimalnim mogućim odstupanjima.

U svakom slučaju, broj žrtava bio bi mnogo veći da nije bilo spasilačkih akcija i „koloniziranja“ otete djece. Nekada su te akcije značile tek odgodu umiranja – bilo zbog nepovratne iscrpljenosti djece, bilo zbog povremenih ustaških akcija u kojima su tražili spašenu djecu te ubijali njih i njihove hranitelje.

Krajem rata se veći broj ljudi vratio iz zarobljeništva nakon čega su krenuli u potragu za najbližima. Kartoteka koju je vodila Dijana Budisavljević mogla se koristiti tek kratko vrijeme budući da joj je na zahtjev nove vlasti u Zagrebu, odnosno Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), oduzeta sva dokumentacija. Rad na kartoteci je ubrzo sasvim zamro, a na hiljade djece i njihovih roditelja tražili su jedni druge, i to najčešće bezuspješno, još dugo vremena.

Spomen obilježja

Godine 1958. na zgradu solane Rajs postavljena spomen ploča koja je uništena u posljednjem ratu. Obilježavanje ostalih logorskih zgrada te samog dječjeg groblja u Sisku nastavljeno je 60-tih godina. Spomenik djeci logorašima podignut je nedaleko od tadašnjeg doma kulture, a na njegovoj zgradi postavljena je i spomen ploča (također uništena u ratu 1990-1995). Dječje groblje je 1974. pejzažno uređeno, a na njemu je postavljen i spomenik kiparice Milene Lah. No, prostor do današnjih dana nije ograđen i urbanistički definiran. Unatoč navedenim problemima, u posljednje vrijeme zabilježeni su pomaci na planu očuvanja spomenika, ali i cijelog područja – obnovljene su okrugle ploče, a dječje groblje je konačno dobilo status memorijalnog mjesta čime je zaštićeno Registrom kulturnih dobara.

Nekadašnja tradicija posjećivanja groblja te organiziranja školskih posjeta i satova na samom groblju je gotovo sasvim zamrla. U povijesnim udžbenicima ne može se saznati puno o stradanju najmlađih u recentnoj sisačkoj povijesti.