Zovite me Stavros

Povezani članci

• Nacionalizam na jugoslovenskim prostorima – kobna materijalizacija bolesnog stanja duha zadojenog krkanlukom
• Razmišljanje jednog mazluma
• Hrvatsko povijesno NE
• Bojkotiranje antifašizma
• Evropo, stidi se!
• Bilježnica Robija K.: Počela škola

Ime mi je Stavropulos. Zovite me Stavros. Ja sam Grk. Grci su bilili i Thales, Platon, Aristotel, Pitagora, Herodot, Leonida, Euklid, Eshil, Sofoklo, Ptolemej, Hipatija, Alekasandar Veliki, Theodorakis, Melina Mercouri, Kojak, Anthony Quinn, Irene Papas,… Mi smo izmislili demokraciju. Bez Grka svijet ne bi bio svijet kakvoga poznajemo. Vi to znate. Prije nego je vaša zemlja propala, bili smo susjedi. Ne želim pričati o propasti vaše, već o propadanju moje domovine. Uzroci su isti, iako se prema vani pokazuju drukčijima. Doći ću i do toga. Kažu nam da smo sami krivi za svoju sudbinu. Ja sam učitelj, predajem fiziku. U ekonomiju se gotovo ništa ne razumijem, ali mogu reći da se ne osjećam krivim. Pravi krivci uvijek nastoje krivicu prebaciti na svoje žrtve. Židovi su razapeli Krista pa su krivi za sve što im se potom dešavalo. Vijetnamci su krivi za američku agresiju, Sadamovo nikad nađeno „oružje masovnog uništenja“ za sudbinu Iračana, Afganistanci za Bin Ladenov terorizam, Vukovarci i Sarajlije za tragedije svojih gradova, srpske obitelji zato jer su Srbi,… Shvaćate što želim reći; manjina vas. Eto, tako smo i mi Grci sami krivi za sve što nam se dešava. Grčki javni dug iznosi 350 milijardi eura, što je 162 posto njezina BDP-a. Kada bismo svake godine vraćali samo 10% toga duga, trebalo bi nam više od 16 godina da ga svedemo na nulu. Ne vodeći računa o kamatama i inflaciji. Kažu nam da je do toga došlo zato što smo živjeli iznad svojih mogućnosti. Da je to stoga jer je potrošnja uvelike prevazilazila naše mogućnosti. Država je ulazila u projekte oko kojih se zaduživala, ja sam primao trinaestu, ponekad i četrnaestu plaću, božićnicu,… I sve nas je to dovelo, kažu, tu gdje jesmo – na ulice, s transparentima u rukama nasuprot suvremim oklopnicima s palicam, štitovima, maskama i suzavcem. Jer žele na nama naplatiti svoja potraživanja, a mi mislimo da to nije ispravno. Ne osjećamo se krivima, pa ako treba nešto naplatiti – neka to plate pravi krivci. Rekoh, vam – ja sam učitelj fizike. Učim djecu o zakonu akcije i reakcije. Da svaki postupak izaziva i odgovarajući protupostupak, pa se uvijek o tome mora voditi računa. Ne razumijem se u ekonomiju niti u upravne poslove. Da shvaćam te stvari, vjerojatno bih radio u banci ili bio političar. Međutim, uvjeren sam da ni oni ne shvaćaju stvari zbog kojih sjede na svojim položajima. Inače nas ne bi doveli tu gdje jesmo. Konačno smo kod pravih krivaca.

Zamislite da svakodnevno dajete prosjaku 5 eura. Iz dana u dan, godinama prosjak od vas prima tu „božićnicu“. Zašto i ne bi? Ako vi dajete, valjda i imate. Mora li prosjak razmišljati o tome jeste li solventni, zadužujete li se ogromnim kamatama kod njemačkih i francuskih banaka kako biste njemu svakodnevno mogli davati 5 eura? On ne zna ekonomiju. On je prosjak. On samo želi živjeti svoj život, a vaš dar mu omogućava da to čini ponešto dostojanstvenije. Jednoga dana on više ne dobija vaš milodar. Ni drugoga, ni trećega, ni… Nemate više para – bankrotirali ste. „Banka“ koja je financirala prosjakov način života je propala. Prosjak se osjeća (neopravdano) zakinutim, ali – što je tu je – morat će se pomiriti sa skromnijim načinom života. No, nije nego! . Kad su utjerivači dugova zakucali na vaša vrata, sjetili ste se tko je tome krivac. Prosjak! I on nenadano shvaća da vi želite od njega povrat onoga što ste mu svakodnevno davali. Želite da namiri vaša „ulaganja“ u njegov dostojanstveniji život! Ulaganja u koji ste svjesno, svojom voljom, ulazili ne promislivši da će vas odvesti u bankrot! Zašto bi prosjak o tome morao razmišljati? Zašto bi učitelj, čistačica, student, inženjer ili znanstvenik morali razmišljati ima li država pokriće za ulaganja u njihov posao, plaće ili božićnice? Kada ste na izborima birali svoje predstavnike, mislili ste da birate stručna i odgovorna lica koja znaju svoj posao. Lica koja će zemlju sa svojim stanovnicima voditi u boljitak, a ne u provaliju. Lica koja se neće prekomjerno zaduživati kod lihvarskih stranih banaka jer će shvaćati da se to mora vratiti. Od bankara se očekuje da zna procijeniti jeste li ili niste u mogućnosti vraćati kredit. Očekujete da će on to raditi trijezno, poslovno i pošteno. To od njega zahtijeva i poslovna i ljudska etika. Ne očekujete da će mu pohlepa zamračiti prosuđivanje, da će mu profit biti ispred čovjeka i – na kraju krajeva – i ispred sudbine vlastita poduzeća. A sad vidite da ste se stubokom prevarili! Da ste birali „vezere“ – ljude bez znanja, bez odgovornosti, bez morala. Ljude koji su jako dobro živjeli na račun zaduživanja cijele zemlje. Ljude koji su izgradili svoju budućnost, dovodeći u pitanje budućnost milijuna onih što su im iskazali povjerenje. Ljude koji su stvorili veze sa menadžerima, ovi sa agencijama za izdavanje kreditnih rejtinga, one sa bankama,… i svi su mnogostruko bolje živjeli negoli su to stvarne mogućnosti dozvoljavale. Kao i vi, uostalom, ali… Oni su znali! Oni su bili stručnjaci koji su to morali znati! A tko zna a svoje znanje ne koristi, ili ga koristi na uštrb zajednice je pravi krivac. Pravi krivci sjede na čelu države, u upravama korporacija, u menadžmentima banaka. Pravi krivac je onaj tko se nije na vrijeme sustegnuo, onaj tko nije alarmirao putnike da brod tone. Imenom; kapitalistička elita i oligarhija, koja od sveg svog „znanja“ zaista zna samo – kako ubrati profit na vaš račun i kao se nastojati izvući na vaš račun kad dara prevrši mjeru!

 Zato se, baš kao ni milijuni mojih sunarodnjaka i milijuni ljudi širom svijeta koji su shvatili kako profit i lakomost dirigiraju njihovim životima, ne osjećam krivim. I ne želim snositi teret krize kojoj ja nisam uzrok. I zato, sad uzimam transparent i izlazim sa stotinama tisuća svojih  sugrađana na atenske ulice. Ja sam Grk. Sa 300 spartanaca Leonida je zaustavio cijelu perzijsku vojsku. Sada nas je miljune, mada je i neprijatelj jači. Ime mu je Kapital! Sve će učiniti da nas zaustavi, da svoje propuste na nama naplati, da se održi i ojača vlast nad nama. Ali rekoh vam – mi smo Grci. Mi smo izmislili demokraciju koja je kroz tisućljeća zašla u krive vode. Kad pobijedimo neprijatelja, znat ćemo je vratiti u prave, ljudske tokove. Rekoh vam, ja sam Stavros.  Čovjek, prije svega!

Tekst objavljen  (20.11.2011)na portalu Tačno.net

Zovite me Stavros – Dodatak

Na grčkim parlamentarnim izborima pobijedila je ljevičarska Syriza, koja će vjerojatno samostalno formirati vladu. Strah vladajućih elita od mjera koje je obećala poduzeti, očituje se atribucijama koje prevladavaju u medijima. Te je ekstremno lijeva, te radikalna, te kontroverzna,…. Sve što želi vratiti dostojanstvo čovjeku i skrenuti kapital u tokove koji služe zajednici i svakom pojedincu, a ne samo ekonomsko-političkoj eliti, za komentatore je kontroverzno i ekstremno. Koliko se možemo radovati pobjedi grčke ljevice, s nadom da će ona utjecati i na naredne španjolske parlamentarne izbore, toliko nam ona pruža i jasan uvid u većinu svjetskih i domaćih medija, koji služe promoviranju interesa elita. Nije li to logično, kad i jesu u njihovu vlasništvu? Zato, oprezno o zaključcima koje vam prezentiraju – uključite vlastite misaone procesore i presudite sami: ništa na tom svijetu ne zbiva se bez povoda i uzroka. Niti pljačka radno zavisnog stanovništva, niti pobjeda ljevice kojoj je toga već uvrh glave, niti medijska ofenziva (za sada) protiv „ekstremista“ u času kad se kapital osjeti ugroženim. Pobjeda Syrize budi nadu da je put prema korjenitim promjenama ljudskih društava – revolucijama – moguć i mirnim putem. Na njoj je da opravda nadu Grka, ali i svih progresivnih ljudi širom Evrope i svijeta. Posrne li – bilo uslijed unutrašnjih slabosti, bilo pred pritiskom kapitala – ljudi ne smiju izgubiti nadu. Krčenje puta do društva koje uvažava svaku jedinku i njeno ljudsko dostojanstvo, povijesni je proces koji se ne zbiva preko noći. Grčka ljevica je, makar samo trenutačno, razblažila mrak u koji smo utonuli. Poželimo joj uspjeha!