Zlatni most

Izdvajamo

• Iritantne su stoga priče o političkim odnosima s jednim represivnom režimom koji satire svoje građane, među njima i moje prijatelje, i stalno pretendira na tuđi teritorij. Ili uzimanje zaozbiljno zajebancije toga Dačića „da se umjesto natjecanja u mržnji natječemo u izgradnji mira i dobrih odnosa“. I „zlatnih mostova“ također.

Povezani članci

• Ne pada snijeg da prekrije brijeg…
• Amer Tikveša: Ideološka pozadina djelovanja TV kuća iz RS-a
• Teorija i praksa propadanja
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (17): Mostarska Srna
• Policija: Nisu pederi Papa da moraju biti bezbjedni
• Timovi BH MAC-a u Brčkom u pripravnosti: Mine i bombe oko kuća, čak i na smetljištima

Bio je to jedan prilično potuljen Božić osiromašenih Hrvata, pa ga je baš zasjenio onaj drugi, pravoslavni, čija je proslava, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, upriličena ni manje ni više nego u zagrebačkom visokokategorniku, hotelu Westin. Tu je predsjednik SNV-a na ulazu dočekao hrvatskog premijera, a potom i potpredsjednika Vlade Srbije i šefa diplomacije, Ivicu Dačića, pa se jelo i pilo i držalo političke govore, sve u svrhu „pomirenja“ dviju duboko otuđenih država, onda je šef SNV-a i koalicijski partner vladajuće partije, Milorad Pupovac, utvrdio da je upravo dolazak srpske delegacije „crtanje zlatnog mosta između dvije države“, mada je svima jasno da će ono trulo brvno između Hrvatske i Srbije ostati jedina poveznica sve dok su na vlasti nacionalistički jastrebovi u obje te države.

Onda je premijer zahvalio domaćinu, svom srpskom koalicijskom partneru, na lojalnosti! Lojalnosti komu? Njemu? Vođi zloćudne, nacionalističke partije koja je devastirala Hrvatsku, a Srbe svela na manjinu nalik izumirućem bjeloglavom supu, zbog čega gube pravo i na javnu upotrebu svoga pisma. Uvredljivi je to cinizam, svakako jači i od Dačićeva trkeljanja kako se eto „ne volimo, ali moramo živjeti zajedno“.

I bilo je tu raznoraznog svijeta, ali ne i predsjednika Republike ili, ne daj bože, nekoga iz Socijaldemokratske partije, bio je tu i nezaobilazni patrijarh SPC-a, uvaženi Porfirije, koji je dan ranije u božićnoj poslanici držao političku lekciju o Kosovu, optužujući tamošnju vlast da „postavlja ultimatume, provocira, provodi teror i neprekidno prijeti nezaštićenim Srbima progonom i zulumom, uz zloslutnu šutnju ili prešutnu podršku pojedinih moćnih država“. Opet smo tako čuli staru mantru o ugroženosti Srba, ma gdje bili, jer nije Porfirije naime nikada čuo o višegodišnjem teroru srpskih režima nad Kosovarima, niti ga brinu ozbiljne provokacije na granici Srbije i Kosova, države koju Srbija uporno svojata. Zato ga je odlikovanjem upravo i zakitio notorni Milorad Dodik, šef srpske paradržave unutar BiH.

Elem, dok je srpski predsjednik Vučić slao svoju delegaciju u Hrvatsku da, uz dobru spizu, gradi imaginarne mostove, istoga je dana on sam držao slovo na pogrebu stanovitog Mihalja Kertesa čiju je smrt „s tugom primio“, jer da je „to čovek koji je nadasve voleo Srbiju i čije je političko delovanje obeležilo jednu od najtežih epoha novije istorije naše zemlje“. Pa o kojoj je epohi riječ? Onoj koja je započela još 1988. kada je taj Kertes predvodio takozvanu „jogurt revoluciju“, to jest u ime satrapa Slobodana Miloševića rušio vlast u Vojvodini, pa ga je ovaj označio kao važnu figuru za godine koje će doći, za rat, rušenje, etnička čišćenja u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu…

Tako je Kertes postao načelnik surove Službe državne bezbednosti, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, a onda i šef Savezne uprave carina, od 1993. sve do pada Miloševića, kada je, uz organizirani kriminal, omogućio krijumčarenje nafte, narkotika, svega živoga, a s tim se novcem opsluživalo Državnu bezbednost, politički vrh i financirao rat.

„Do kraja odan svojoj državi u vremenima žestokih sankcija, Mihalj je funkcije obavljao neumorno na njemu svojstven vispren način, a takav je bio i kada se suočavao s brojnim optužbama, noseći se s njima ponosno, do kraja verujući u ideju kojoj je posvetio svoje delovanje“, tulio je vladar Srbije nad odrom jednog ratnog zločinca koji je početkom 90-ih pomagao formiranje paravojnih jedinica u Hrvatskoj i Bosni, pa su ga zvali ministrom za naoružanje Srba izvan Srbije. „Odanost“ ga je potom dovela na optuženičku klupu Haškog tribunala kao člana udruženog zločinačkog pothvata zajedno s ratnim zločincima Miloševićem, Ratkom Mladićem, Milom Martićem i šefovima JNA. Optužen je bio i jer je od 1994. do 2000. iznio oko 38 milijuna njemačkih maraka na Cipar, potom i za pomaganje u četverostrukom ubojstvu u sklopu atentata na opozicijskog čelnika Vuka Draškovića. Ali sve su te presude bile farsa u državi koja, kao i Hrvatska, njeguje i pazi svoje ratne zločince i profitere.

Toga dana, uoči pravoslavnog Božića, srpski je diktator trućao o „visprenosti i odanosti“ jednog opskurnog zločinca, a onda naredio svome posilnome Dačiću: „Daj, bre, skokni malo do Hrvatske, traže to od nas oni sa Zapada, nemoj da sereš nešto krivo, idi dodaj koju trulu ciglu u taj ‘zlatni most’“. Pa dok se u hotelu Westin odigravala jedna otužna predstava, s lažnim osmjesima na licima političke elite Hrvatske i Srbije, tamo u Beogradu opijelo šefa države nad odrom Mihalja Kertesa – lika iz plejade utjecajnih zlotvora koji je aktivno oblikovao sliku Srbije 90-ih, a i kasnije, optuženika za ratne zločine i organizirani kriminal – opet se pokazalo kao metafora poricanja svake krivnje Srbije za rat i zločine.

Iritantne su stoga priče o političkim odnosima s jednim represivnom režimom koji satire svoje građane, među njima i moje prijatelje, i stalno pretendira na tuđi teritorij. Ili uzimanje zaozbiljno zajebancije toga Dačića „da se umjesto natjecanja u mržnji natječemo u izgradnji mira i dobrih odnosa“. I „zlatnih mostova“ također.

Mladina