Zlatko Dizdarević: UZALUDNA PRIČA

Povezani članci

• Pančić: Sumnjivo lice, sve s bradom
• Paddy Ashdown za tačno.net: “Međunarodna zajednica se mora suočiti sa problemom stvaranja funkcionalne Bosne i Hercegovine”
• Jihadi Vogue i druge (medijske) bombe
• Akcija “Damask”: SIPA uhapsila selefijskog vođu iz Bužima Bilala Bosnića
• Ili je Evropa slijepa ili je disolucija BiH dio i njezina projekta
• Međunarodni potkivači konja

Ako mislite da ovo sve skupa jedno sa drugim i trećim nema veze, dobro. Meni na obraz. A ako mislite, možda, da ipak ima – Sretna vam Nova godina! Mi tu ne možemo mnogo, uglavnom smo se već svrstali pomalo po vlastitoj, a izgleda podosta po tuđoj pameti.

Piše: Zlatko Dizdarević, Novi list

Evo nas na kraju godine. Uprkos dobrim željama koje će se prenositi na razne načine i u raznim prilikama, svako iole trezven u ovom času osjeća zebnju pred tom Novom što dolazi. Ništa više nije sigurno, i sve je moguće. Uključujući i veliki rat, taman nekako na dirljivo obilježenu stogodišnjicu onog Prvog, velikog. Sjećate se vatrometnih obećanja, dozlaboga smiješnih: Nikad više!

Otkud slutnja na veliki rat, uz mnoge kobajagi male koji su postali sablažnjivo rutinski. Otud što su se, jedni protiv drugih, svrstali najjači, okupljajući oko sebe nešto manje jake, ali puno više poslušne. Povodi i razlozi za ta svrstavanja sve se manje propituju, važno je da se slušaju. U pozadini je, nažalost, sve više onoga o čemu se ne govori, mada je pametnima sve sasvim vidljivo. No, pametni se odavno sve manje slušaju i još manje pitaju. Pamet postaje samo ono što ima masovni i populistički zajednički imenitelj. Ko je izvan tog imenitelja, nije naš. Neprijatelj je.

Čitao sam u godini na izmaku, povodom onoga dirljivo bezobraznog “nikad više” što ponajprije sluti na “opet”, najmanje tri teksta dnevno. I o povijesti, mentalitetima, mehanizmima manipulacije ljudskim umom, dakle opet o onome što se kuha nasuprot ciničnom optimizmu, valjda još toliko. Imam vremena, intrigira me, a ne navijam. Samo sam znatiželjan i upoređujem ono što sugerira gola logika sa onim kako se nelogično a svjesno konstruiraju stvari i svijet interesno laže. Zapamtio sam mnoge od tih tekstova, mnoge zaboravio, ali puno njih, ne bez vraga, čisto spontano doveo u debelu uzajamnu vezu. Ljudi iste pameti ne moraju se poznavati.

Evo, na primjer, dva potpuno aktuelna atipična teksta za preovlađujuće čitanje realnosti, napisana na dva kraja Evrope, plus jedan star skoro vijek, napisan sa one strane Atlantika. Autori su Nijemac, Bugarin i Amerikanac. Nijemac je među onim sve rjeđima koji pišu u utjecajnim novinama na Zapadu, a nije se priklonio kakofoniji u sataniziranju Putina i Rusije. Ne zato što je “sa njima”, već zato što tragom pitanja “zašto” zna da u cijeloj priči postoji i druga strana. I Bugarin promišlja dileme o Rusiji i Putinu uvodeći u igru “slavensko” poznavanje tamošnjeg mentaliteta, veoma važnog za razumijevanje onoga što je bilo i onoga što će biti. Dakle, baveći se nečim za što “kolektivni um” onih koji su priču već odštampali u crno-bijeloj tehnici, za tu vrstu nijansi nema sluha, potrebe i posebno interesa. Treći, dobro poznati Amerikanac, citiran ovaj put u knjizi jednog Pakistanca, fenomenološki utvrđuje prastare kodove za našu današnju priču koja po tom provjerenom obrascu izaziva zebnju. Odabir sve trojice mogao je biti i sasvim drugačiji, ne sugerira se nikome kao jedini moguć ali eto, meni se nametnuo iz mnogo razloga koje ne mogu ignorisati.

No, pođimo redom.

Nijemac je Jakob Augstein, sjajni novinar tamošnje srednje generacije, veoma respektabilan u Evropi i kada se ne slažu sa njim. Obrazovan je u Njemačkoj i Francuskoj, lucidan, atipično nesklon mainstream političkim razmišljanjima. Objavljivao je ili objavljuje u novinama kao što su Sueddeutsche Zeitung, Spiegel, Die Zeit, urednik je Der Freitaga, piše za mnoge portale, polemiše na TV… U jednome od tekstova objavljenom prije nekoliko sedmica u Spiegelu, a povodom susreta Putina i Merkelove, kaže sažeto i precizno ono što je interesantno kao detektiranje razloga za zebnju povodom sukoba dvije sile: “…snimljen je novi nastavak geostrateškog blokbastera Alien vs. Predator…” I konstatira da smirivanje i ublažavanje sukoba ne žele ni Rusija, ni Zapad…Ali, što je Zapad arogantniji, samouvjereniji, nezainteresiraniji, to je ismijani ‘ruski sistem’ privlačniji za one na evropskoj margini…

Objašnjavajući stanje duhova stvoreno u Evropi nakon svega u Ukrajini, Augstein veli: “Ako ruskog predsjednika u prve tri sekunde razgovora ne nazovete svjetskim zločincem, postajete odgovorni za aneksiju Krima i ruske antigay zakone…” Ako postavite pitanje ‘Šta Rusi hoće’, pravi odgovor najbolje znaju oni u Washingtonu. Motivi ruske politike u Ukrajini, na Balkanu i ostatku istočne Evropesu nedvosmisleni – Rusija namjerava da ograniči agresivno širenje zapadne sfere utjecaja…politički su značajniji, jer su daleko moćniji, oni koji Putina ne razumiju…

Zaključci koje na ovaj ili sličan način u seriji svojih tekstova od marta ove godine do danas iskazuje Jakob Augstein nedvosmisleno su precizni: “Zapad naprosto neće da se odrekne svog dobro uvježbanog neznanja, jer je ono uslov za opstanak fikcije da samo tako možemo da nastavimo da morališemo dok sprovodimo politiku sile…”

O drugoj vrsti razloga za nemir uoči iduće godine, o onome što je potpuno nerazumijevanje istorijskog i mentalnog konteksta i stanja unutar jedne strane, ruske, u ovakvim prilikama, govori Bugarin Ivan Krastev. I on intelektualac srednje generacije, predsjednik Centra za liberalne studije u Sofiji, član mnogih svjetskih instituta i think thankova, na listi glasovitog američkog časopisa “Foreign Policy” svrstan je među 100 najutjecajnijih svjetskih intelektualaca. Njegova su upozorenja za unaprijed sveznajuće ignorante u aktuelnom sukobu Zapada i ostatka svijeta, i male koji ih slijepo slijede, vjerovatno neinteresantna i nebitna. Ali, zatvaranje očiju pred tim upozorenjima i pred tom vrstom “objašnjenja” svekolike konfliktne realnosti, ravna su političkom mazohizmu.

U tekstu “Ruski otpor globalizaciji” objavljenom prošlog mjeseca u relevantnom “Eutopia Magazinu” koji se bavi “evropskim idejama”, Krastev otvoreno tvrdi da se “…u posthladnoratovskom periodu Evropa pokazala nesposobnom da razumije Moskvu…evropski lideri i preovlađujući stavovi u Evropi žrtve su sopstvenih pojednostavljenih i karikaturalnih predstava o prirodi i kapacitetu Putinove elite. U Evropi su povjerovali da Putinovu elitu zanima samo novac, da su to lupeži, mada sa razvijenom ekonomskom sviješću…Slika Rusije ispostavila se pogrešnom. Ruska elita jeste pohlepna i korumpirana, ali isto toliko sanja o Velikoj Rusiji i priželjkuje njen trijumfalni povratak na veliku scenu. Rusko rukovodstvo više ne vjeruje da je kraj Sovjetskog Saveza bio istorijski neizbježan, niti da je bio rezultat snage Zapada, već prije svega slabosti njihovih lidera. Oni danas više ne uče iz zapadnih iskustava, već iz vlastitih…”

Na fonu ovakvih analiza i uvjerenja Ivan Krastev podsjeća da je 1989. godine, u vrijeme pada Berlinskog zida, samo 13% građana Rusije vjerovalo da njihova zemlja ima spoljne neprijatelje. Danas u to vjeruje 78% Rusa. I zaključuje kako je “tek poneki Rus čeznuo za povratkom u sovjetski komunizam, dok je apsolutna većina bila nostalgična za vremenom kada je Sovjetski Savez bio super sila, ‘država vrijedna poštovanja’, neporažena u hladnom ratu…” Paralelno sa ovim, piše Krastev, u septembru ove godine samo je 19% ruskih građana imalo pozitivan stav o EU. “U tom smislu Putinovi potezi nalikuju na devetnaestovjekovnu rusku imperijalističku politiku, a zapravo su dio dvadesetprvovjekovnog svjetskog otpora globalizaciji…A prijetnju koja dolazi sa Zapada Putin definira više kao prijetnju ruskom političkom identitetu, nego kao prijetnju ruskom teritorijalnom integritetu”.

Ukratko, Ivan Krastev upozorava, uz ostalo, da za razliku od devedesetih godina prošlog stoljeća, u ovom trenutku slabija Rusija ne bi značila i manje agresivnu Rusiju. Naprotiv. Drugo, nerealno je očekivati da će sankcije dovesti do promjene režima, barem ne na kraći i srednji rok. Još važnije, nerealna je pretpostavka da bi post-putinovska Rusija bila i prozapadna Rusija. “Ukratko, kada i ako padne ovaj režim, zamijenit će ga njegova kopija…” Konačno, veli Krastev, ne treba podcijeniti silinu (moralnu silinu) ozlojeđenosti Rusije post-hladnoratovskim poretkom. Dakle, nemoguće je ponovo se povezati sa Rusijom pukim insistiranjem na činjenici da je post-hladnoratovski svjetski poredak bolji od prethodnog.

Zaključak autora koji poznaje dobro mentalitet Rusije, bez svrstavanja, naprosto analizom tamošnjeg društva i njegovog senzibiliteta, je i više nego znakovit: EU i Rusija doista žive u različitim svijetovima i ovoga puta se ne nadmeću u tome da pokažu koji je od tih svijetova bolji, već koji je od njih stvaran…

Ovakve ocjene, konstatacije i slutnje dvojice Evropljana, jednog sa “zapada” a drugog sa “istoka” starog kontinenta, same po sebi mogu se (ne)prihvatiti iz raznoraznih razloga. Nažalost, razlozi za ma kakvu argumentaciju u vezi sa zbivanjima sve više su u domeni politike, ciljanog prepariranja javnosti, izazivanja smutnji u kojima normalan čovjek sve teže razaznaje šta je istina, a šta laž. To se, uostalom, i hoće. A predrasude, kako kaže Augstein sličnim povodom, same sebi nalaze put. Sve to zajedno na uznemirujući način slijeva se u korito koje vodi do nesanice uz Novu godinu. U kojoj ono bizarno slavljeničko “nikad više” postaje vrijeđanje elementarnog zdravog razuma.

Eto to mi je palo na pamet čitajući minulih dana i izvod iz davnog eseja “Glasna šačica” Marka Twaina, objavljenog u zimu 1916. godine u časopisu “Harper’s Monthly”. Uoči ulaska Amerike u Prvi svjetski rat. Na sve ovo podsjetio je Tariq Ali u svojoj sjajnoj knjizi “Sukob fundamentalizama”.

Mark Twain je napisao: “Glasna šačica će, kao i obično, navijati za rat. Propovijedaonica će, isprva oprezno, osuđivati; velika, potištena većina nacije trljat će svoje pospane oči i pokušavati shvatiti zašto treba biti rata i reći će, iskreno i ogorčeno: ‘To je nepravedno i nečasno i nema potrebe za tim’. Zatim će šačica početi vikati sve glasnije. Nekolicina čestitih ljudi na drugoj će strani govorima i perom uvjeravati i navoditi razloge protiv rata. U prvo će ih vrijeme slušati i odobravati im, ali to neće dugo trajati; oni drugi će ih nadglasati i antiratna publika će se prorijediti i izgubiti popularnost.

Uskoro ćete vidjeti čudnu stvar: govornike će kamenjem otjerati s govornice, a slobodu govora ugušit će horde gnjevnih ljudi koji su u svojim skrivenim srcima još uvijek jedno s onim kamenovanim govornicima, ali se ne usuđuju to izreći. I tada će cijela nacija – govornici i svi ostali, uzvikivati borbeni poklič i vikati do iznemoglosti, rulja će napasti svakog poštenog čovjeka koji se usudi otvoriti usta i uskoro će se takva usta prestati otvarati. Zatim će državnici izmisliti jeftine laži, svaljujući krivicu na naciju koja je napadnuta, i svaki će čovjek biti zadovoljan zbog tih neistinitih tvrdnji koje umiruju savjest, revno će ih proučavati, odbijajući razmotriti njihova opovrgavanja; i tako će malo-pomalo uvjeriti sebe da je rat pravedan i zahvaljivat će Bogu za bolji san koji uživaju nakon ovog procesa grotesknog samozavaravanja”.

Eto, tako nekako stvari stoje, onako kako ih danas vidim. Slučajno? Možda. Usput, pročitam danas da je poslije aneksije Krima oko 50% građana Evrope bilo za to, da se ostane neutralan i da se ne upušta u sukobe sa Rusijom, a 35% je izrazilo nezadovoljstvo aneksijom. Danas je, kaže istraživanje u Njemačkoj, 85% građana te zemlje krajnje negativno nastrojeno i prema Putinu i prema Rusiji. Isti izvor pominje da je Putin u Rusiji u januaru imao 68% podrške među Rusima, u maju 77%, a prošlog mjeseca 81%.

Ako mislite da ovo sve skupa jedno sa drugim i trećim nema veze, dobro. Meni na obraz. A ako mislite, možda, da ipak ima – Sretna vam Nova godina! Mi tu ne možemo mnogo, uglavnom smo se već svrstali pomalo po vlastitoj, a izgleda podosta po tuđoj pameti.