Zlatko Dizdarević: Jad jadni nove mahalske elite

Izdvajamo

• Realnost i istina su u ovakvim pričama, nažalost, nešto što tavori izvan elementarne pameti. Time se bave pošteni pojedinci, trezveni promatrači, obrazovani analitičari i, na posebno bolan i traumatičan način – ljudi preko čijih se leđa to sve skupa prelama. Uglavnom bolno. Kao preko leđa nekadašnjih radnika što su opljačkani i izvrgnuti mizeriji i poniženju u ovoj novoj, još malo pa evropskoj Bosni i Hercegovini. Zapravo državi mahali koja je otklizala i ispod industrijskog kapitalizma, dok liberalni ni vidjela nije. Za industrijski kapitalizam joj nedostaje industrija, a za ovaj drugi bilo šta liberalno osim krađa svake vrste, od sitnih džeparoškoh do krupnih duhovnih !

Povezani članci

• Dolazi li Trg žrtava Katoličke Crkve?
• Političari zakovani za fotelje, ‘ostavka’ im nije u rječniku
• Demokratska cijena smrti
• Polemika: Crkva u Hrvata je dobila Hrvate a izgubila narod
• NJEMAČKI MEDIJI PROZRELI TAJNU VEZU: “Johann Sattler i Misija EU u BiH su uvijek, iznova izlazili u susret Dodiku i Čoviću!”
• NJEMAČKI IZBORI – I ŠTO SADA?

Farsa se u Bosni i Hercegovini nastavlja, uprkos tome što su mnogi uzbuđeni, misle nešto se golemo, konačno, mijenja. Hapšenja, pritvori, optužbe, prijetnje, duge cijevi po redakcijama, otkazivanje sjednica Parlamenta koji je, naravno, talac političkih stranaka a ove pojedinaca i klanova. Po hodnicima raznih institucija ni za šta psovanja i aplauzi, zavisi čiji si…A realnost i mimo svega, znakovita, ko suza jasna onome ko hoće da je vidi. Jutros, u četvrtak, dnevno »Oslobođenje«, mada ne onoliko relevantno u čaršiji kao »Avaz«, na prvoj, drugoj, trećoj, četvrtoj i petoj strani, da se ne lista dalje, pretrpano uglavnom tačnim prepričavanjem sitnih i krupnih vijesti čiji je zajednički imenitelj svekoliki jad i mizerluk ovdašnje »države«. I onih, posebno, koji je vode, na razne načine, nadzemno i podzemno. Te ko je koga uspio izlevatiti, ko je samo planirao a ko »odradio«, ko će ovo i kada završiti, ko je donji a ko gornji, je li išta istina ili nije, možda samo fol, navlakuša, čiji je tužilac a čiji novac, đe su tu Ameri a jesu sigurno…I sve to o nečemu  što je trebalo biti država, a završilo u blatnjavoj mahali gluhog doba istorije.

Ali, cirkus ide dalje.

U tom istom danu, u istoj novini, na dnu neke tamo stranice iza i ispod svekolikog jada, informacija uz pripadajuću sliku, Čović-Cormack: »Pohvaljen napredak BiH«. Maureen Cormack je ambasadorica SAD u BiH, a Čović je Predsjedavajući Predsjedništva BiH. Predstavnici dvije formalno najjače strukture u BiH. Faktički, od njih je jača, mada oni to ne vjeruju, samo ovdašnja politička mahala. Ona je nešto što je istina, ali istina nije tema. Predsjedavajući Čović je ambasadoricu  informirao, a ona je njemu čestitala…On je prezadovoljan predajom aplikacije za članstvio u EU (sic!) za petnaestak dana, tako ulazi u povijest. Ona, valjda, što su  odagnate sumnje podlaca po kojima cijela priča s Daytonom, američkim, pa još jubilarnim, eto nije uspjela.

Realnost i istina su u ovakvim pričama, nažalost, nešto što tavori izvan elementarne pameti. Time se bave pošteni pojedinci, trezveni promatrači, obrazovani  analitičari i, na posebno bolan i traumatičan način – ljudi preko čijih se leđa to sve skupa prelama. Uglavnom bolno. Kao preko leđa nekadašnjih radnika što su opljačkani i izvrgnuti mizeriji i poniženju u ovoj novoj, još malo pa evropskoj Bosni i Hercegovini. Zapravo državi mahali koja je otklizala i ispod industrijskog kapitalizma, dok liberalni ni vidjela nije. Za industrijski kapitalizam joj nedostaje industrija, a za ovaj drugi bilo šta liberalno osim krađa svake vrste, od sitnih džeparoškoh do krupnih duhovnih!

To je dio priče o putu na kojem je ukradena država kao sistem i institucija, kao red stvari i pravila, pa takva utrpana u privatne džepove. Na ovom  putu iluzorno je hvatati pojedinačne lopove i nekakvim odlukama oduzimati im pokradeno, u ime pravde. Nije smrt države a rađanje mahale kao nedržavlja nastalo samo time što su materijalne vrijednosti nelegalno promijenile vlasnika.

Drama je mnogo dublja.

Za razumijevanje onoga o čemu se radi ne treba mnogo pameti. Gojko Berić napisao je u istom onom Oslobođenju od četvrtka kolumnu čiji je sukus u slijedećem: »Svaka vlada je u latentnom, a često i otvorenom sukobu sa radničkim sindikatima, korisnicima budžeta, medijima i nevladinim organizacijama. U BiH taj sukob traje godinama, što najbolje govori da je zemlja u konstantnoj krizi. Nestaju i posljednje fabrike, poput onih u Tuzli, u čijim dvorištima, uz noćne vatre, prevareni, desetkovani i iznureni radnički proletarijat štrajkuje glađu. To su završne simboličke scene opšeg raspadanja, od kojeg je profitirala cijela jedna nova klasa obogaćenih pohlepnika…«

Suština pogubne transformacije čije smo žrtve danas, otkrivala se paralelno sa krađom. Nisam sociolog ali je lako vidjeti šta to imamo oko sebe a šta je nestalo. Kako i zašto. Fabrike i proizvodnja nisu pokradeni da bi neki drugi vlasnik, lopov, nastavio da radi i proizvodi. Kralo se zato da se pamet i obrazovanje, duhovna nadgradnja tog rada i ljudski odnosi njime stvarani, prodaju po špekulativnoj vrijednosti kvadratnog metra zemljišta na kojem je bila fabrika. Ili kancelarije. Kvadratni metar pokradenog bagri je mjera vrijednosti. Rad kao mjera vrijednosti i supstanca čovjekovog egzistiranja, razvoja i nadgradnje ubijan je zločinačkim tehnikama. Onaj rad koji je imao u svojim temeljima znanje, da bi bio uspješan koliko jeste tražio je obrazovanje, razvoj i nauku, pamet i nagon traganja za novim. Taj i takav rad stimulirao je kulturu, umjetnost, sport, zabavu… Tražio je komunikaciju sa svijetom, budio znatiželju, imao nasušnu potrebu za informacijom i dobrim medijima. Sve je to moralo imati organizaciju i administraciju po mjeri i profilu, institucije koje će servisirati, pratiti, opsluživati stvaraoce i njihov proizvod, ma koji to bio.

Primitivizam »nove klase« poharao je i rad i stvaranje i nadgradnju. Njemu je dupe zinulo na  infrastrukturu koja se mjeri »po kvadratu«. A boga ti pošto kvadrat?  Otud tepanje najodvratnijoj otimačini uglavnom onih koji nisu nikad bili ništa jer nisu ništa radili a pronašli su se i u »kvadratu«, i u civilizacijskim neznanjima, i u gađenju nad radom – u »privatizaciji« nekadašnje supstance države i društva.  U toj trgovini višak su postali i ostali samo oni  koji su svojim radom, znanjem, organizacijom i kulturom sve to izgradili – radnici, ma kojeg profila i opredjeljenja. Oni koji se nisu znali »snalaziti« jer je to njima bilo nepotrebno znanje. Znalo se koje znanje važi i uz koje si znanje zadovoljan i slobodan. Kada se nisu znali ugraditi u kvadrat, izbačeni su na ulice. Možeš biti neobrazovan, ali ne možeš ne znati – snaći se. Kao što su se snašli do perfekcije oni koji nisu radili i zato im se rad gadio.

Najgore su u svemu ovome prošli gradovi poput, recimo, Sarajeva danas. Razoreni u ratu, uništenih ljudi i fabrika, zauzdani ideologijom profesionalnih  oslobodilaca čiju istoriju odavno  niko više ne propituje, pobogu grb nacionalne stranke je na rukavu u čelu. Strance koji ih danas hvale zadovoljavaju održavanjem niškorisne administracije bez proizvodnje  koja ne misli, ne buni se, ne radi. Ne treba joj, uz to, ni muzej, ni galerija, ni pozorište. Dovoljan je smartfon. Time se najlakše služi ničemu i ne buni ni protiv koga. Služi, uglavnom, sitnom traču i krupnom oportunizmu i dodvoravanju. I glasanju na izborima eto baš za to. Bez propitivanja znanja i sposobnosti, teren su na koji  stranački pobjednici mogu ugurati koga hoće. Za njih ne trebaju ni univerziteti, ni škole, ni kursevi. Ni instituti, ni nauka ni istraživački rad. Takva realnost nema nikakve potrebe za nadgradnjom koja nije biznis za džep partijskog lidera, gazde i vlasnika. »Energoinvest«, »Famos«, »Unis«, »Šipad«, »Agrokomerc«, to je ništa, lažna uspomena, mrak i totalitarizam. Koliko daje domaći gazda, a koliko Arapin ? Kome za to treba država kada je teren podijeljen, sise telekoma su tri, zna se čija je koja banka, čija elektrodistribucija, ko je čiji ambasador, zlu ne trebalo. Ko sa kojom državom trguje i šuruje. U čijoj smo alijansi da nekoga oslobodimo. Zato se ima vremena i za planove o kopanju jama, o koalicijama mržnje i podmetanja, nadzemnih i pozemnih.

Država je postala mahala u kojoj vladaju gazde. I ljudima i sistemom. Trodioba vlasti nije na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, već na diobu između trojice izabranih gdje  svaki od njih vlada i zakonodavnom i izvršnom i sudskom vlašću u svojoj nahiji. Po sistemu da sistema ne smije biti, pa ko koga. Na temelju onoga što farizeji zovu »političkom voljom«, ali onom koja je i iznad prava i iznad pravde.  Iznad vladavine prava u Bosni i Hercegovini je potpuno legalizirana i legitimirana vladavina ljudi nad sva tri udžbenička stuba poretka.

Nada, naravno, postoji kao uvijek. U početku, ona je vazda u ilegali. Kao što je u Bosni i Hercegovini rad u ilegali, ali ga ima. Optimizam se sakrio po provinciji, selima, zabitima, brdima i dolinama gdje ih »Sarajevo« oboljelo  u svojoj mahalsko-birokratskoj bahatosti i familijarnosti, osunećeno od duhovne, kulturne i političke nadgradnje, ne može još uvijek otkriti.

U sjeni namjerno uništenih nekadašnjih giganata oko grada, tamo dalje, u unutrašnjosti, niču fabričice, moderne i sposobne da proizvode za sofistriciranu industriju Zapada, zapošljavaju se mladi sa svih strana koje niko ne pita ni kako se zovu ni odakle dolaze već žele li da rade. Pa i ako ne znaju, naučit će. Šute sada već ozbiljni proizvođači uz Drinu,  u Hercergovini i centralnoj Bosni, a inozemni menadžeri u mercedesima idu ka njima kroz Sarajevo sa raznih strana, ne zaustavljajući se u samozaljubljenoj i duhom  na svaki način uspavanoj i posustaloj kasabi. Oni tamo što rade i proizvode ne gube vrijeme baveći se temama mahale, dokonim  skorojevićkim i »vidi me« podvriskivanjem po hodnicima veleljepnih staklenih institucija. U »gradu« u kojim se raspravlja ko vozi novi audi a ko samo passat i  kada će se usvojitii novi »zakončić« po kojem svaki parlamentarac treba da dobije pravo na šefa kabineta i savjetnika.

Hoće li političko-medijski tajkun Radončić u zatvor ili neće, ko mu je sve igru namjestio, šta će biti sa Bakirom a šta se njegovom suprugom što spaja bolnice, može li dojučerašnji sekretar Ministarstva sigurnosti iz pritvora postati ministar u “državnoj” vladi, kako ga je predložilo, zašto državni Parlament odgađa sjednice jer je, bože moj, lider jedne stranke pritvoren, hoće li im opstati koalicija sa SDA-om ili nećeo, tkud pravo premijeru da utvrđuje šta je građanima važno a šta nije u korpi namjernica, za njihove novce… sve to liči na jad jadni nove mahalske elite koju je porodio – poraz rada. Onaj što o kojemu je gospodin Predsjedavajući s radošću informirao gospođu ambasadoricu, a ona ga pohvalila. samo što još nisu rekli – I mir u svijetu !

Istog tog dana, po nekim ćoškovima novina, mimo drama sa Radončićem, Izetbegovićem i pripadajućim “liderima evropske BiH” (kažu samo što nije počelo i sa Dodikom)… objavljena je vijest da se u veliku zgradu u Sarajevu, nekada velikog “Energoinvesta”, useljavaju kancelarije Vlade entiteta što se zove Federacija BiH. Valjda sramota da zaostanu za onom zgradom u Banjaluci.

Hoće li i ta selidba u kojoj jedno ogromno Ništa okupira beskrupulozno  prostore  nekada svjetskog vrha  Nečega, golemog, biti uknjižena u uspjeh na kojem se gradi i ona Aplikacija, pohvaljena od srca i ko zna čega još. Vjerovatno hoće.

A cirkusi se samo mijenjaju, poput onih iz Balaševićeve pjesme: Nestaje cirkus, za sve je bolje tako / mnogi su predstavu shvatili do sad / nove pajace će masa naći lako / jer drugi će cirkus doći u naš grad…

Novi list