Život prije društvene kataklizme

Ivica Đikić, dugogodišnji novinar i nešto mlađi pisac, objavio je novi roman “Sanjao sam slonove” u kojem ispisuje priču o povezanosti tajnih službi, podzemlja i politike. Nakon proslavljenog “Cirkusa Columbia” i zbirke priča, sadašnji urednik tjednika “Novosti”, koji se novinarstvom bavi od svoje petnaeste godine, za “H-Alter” otkriva o čemu se radi u njegovom novom romanu, te se osvrće na trenutnu medijsku situaciju u Hrvatskoj.

U Vašem novom romanu pojavljuju se neka stvarna imena poput Tomislava Merčepa, a i neki obrasci ponašanja i situacije koje podsjećaju na zbivanja iz hrvatske stvarnosti. Možete li objasniti koji je odnos između fikcije i stvarnosti u vašem romanu?

U samom romanu ima puno ili malo, ovisi kako se gleda, dokumentarnih sekvenci i tankih dokumentarnih niti koje sam literarno nadogradio. No volio bih da se roman gleda kao roman, kao svijet za sebe, a ne da se u njemu traže imena koja podsjećaju na nekog ili da se traže sličnosti sa stvarnim ličnostima. Znam da je to nemoguće, ali volio bih da se shvati da je dobar roman istinitiji od stvarnosti i istine.

A ako pričamo o procesu nastajanja samog romana, jeste li koristili književni diskurs da bi ispisali neke priče ili aspekte priča, koji prelaze okvire i pravila novinarskog diskursa, odnosno koje niste mogli ispisati u novinarskom tekstu?

Naklada Ljevak

Kao novinar sam se bavio, i bavim se, svijetom kriminala i tajnih službi, koji je povezan s politikom, ratom, traumama, zločinima… Ovo jest neka vrsta nadogradnje toga svijeta, ali nije mi motiv za pisanje romana bio da drugim sredstvima ispričam ono što sam već rekao u novinama. Mene na književnost tjera neki drugi motiv, a to je unutrašnja potreba da ispričam priču za koju mislim da je vrijedna pričanja.

Postoji bezbroj tema, ali mislim da trebam pisati o stvarima o kojima nešto znam. E sad, je li ta tema dovoljno trendovska, odnosno je li popularno pisati o devedesetima, to je drugo pitanje. Novinski tekst je nešto drugo. Unutar njega je novinar ipak ograničen zanatom i tako treba biti. Roman daje mogućnost da pišući pokušaš razumjeti ljudske slabosti i njihove, često nerazumljive, postupke. Ne osuđivati, nego pokušati razumjeti.

Vaš roman pripada, uvjetno rečeno, poslijeratnoj literaturi. U dosadašnjim marketinškim predstavljanjima slovi za krimić. Koju biste mu vi žanrovsku etiketu zalijepili?

Osobno volim i čitam krimiće, i najviše mi se sviđaju oni koji uspiju prijeći granice tog žanra, iskoračiti iz žanra. Takav sam roman htio napisati. Želio sam iskoristiti zaplet i elemente krimića samo da bih kasnije mogao napustiti okove žanra. Rekao bih, dakle, da se radi o žanru lažnog krimića.

A koja bi bila ta ambicija? Analiza društvene patološke stvarnosti devedesetih?

Ljudi koji su dosad pročitali roman različito doživljavaju glavni motiv knjige. Moja je želja bila pisati o kompromisima, odnosno o načinu na koji ljudi sami sebi opravdaju svoja moralna posrnuća. Zanimaju me izbori koje ljudi čine da bi zadržali svoj komfor i život koji su živjeli prije opće društvene kataklizme koja im je zaprijetila ostankom bez posla, maltretiranjem ili smrću. Zašto čovjek izabere da bude lošiji nego što, zapravo, jest? U romanu je riječ o ratnim okolnostima u kojima nije teško izgubiti glavu, pogotovo ako si Srbin u Zagrebu, koji usto ima i neki položaj ili neke pare. U što sve čovjeka može otjerati strah i želja da se zadrži, koliko-toliko, lagodan život?

Ljudi i danas na svakodnevnoj bazi čine gadne moralne izbore: trpe na poslu da ih netko ponižava i maltretira zato da ne bi izgubili posao i da bi i dalje mogli plaćati kredite i voditi “život dostojan čovjeka”, koliko god to dvoje bilo kontradiktorno.

A što je s Andrijom Sučićem, likom iz vaše knjige, koji pristaje na ubijanje pod pritiskom zajednice, što je dio objašnjenja kolektivne psihologije, ali kad se uspije osloboditi okova zajedničkog kolektivnog mentaliteta završi šećući slona po Zagrebu?

Andriji su se slonovi dogodili da bi ga izveli iz njegova začaranog kruga ubijanja i šutnje o ubijanju. Slijedeći slonove, on izlazi ispod skuta kolektiva i konačno počinje živjeti svoj život. I naravno da to ne može dobro završiti. Kad se netko tko je dojučer bio poslušan u stadu izdvoji i krene svojim putem, to rijetko može dobro završiti za onog tko je krenuo u tu avanturu individualizma. U toj avanturi neki loši ljudi katkad znaju pokazati i svoju dobru stranu. I obrnuto.

Koautor ste publicističke knjige Gotovina – stvarnost i mit. Kako objašnjavate podršku koju je Ante Gotovina ima nakon presude u javnosti (više od devedeset posto prema nekim anketama). Je li tu na djelu isto konformizam i stvaranje kompromisa, te pristajanje uz mase ili nešto drugo?

Uvijek je to kompromis, jer je u takvim situacijama jednostavnije biti uz masu i lažnu sigurnost koju pruža toplina stada, nego se odvojiti i tražiti odgovor na neka pitanja. Lakše je prihvaćati mišljenje zbog kojeg nećete imati neugodnosti, nego misliti svojom glavom i zdravo rasuđivati, pa onda možda doći i do stavova koji se većini neće svidjeti. Lakše je biti namjerno slijep i gluh za sve što ruši već podignutu konstrukciju istine, koja je toliko krhka da joj i šapat ljulja temelje.

No, koliko je to moguće u situaciji, u kojoj mediji informiraju tek o jednoj strani priče, tj. kolika je odgovornost medija u cijelom procesu?

U okolnostima u kojima su ljudi spremni pristati na neku ponuđenu tezu, bez ulaganja mentalnog napora da sami pokušaju dokučiti što se događa, uloga medija jako je važna. Većina ljudi će se osloniti na ono što im dominantni mediji serviraju. Neće se puno baviti propitkivanjem, već će prihvatiti ponuđeno. Utoliko je ponašanje dobrog dijela hrvatskih medija, pogotovo HRT-a, u cijeloj priči oko Gotovine, ne samo oko presude, užasno negativno, jer se nisu potrudili obaviti svoj posao. Javni i najsnažniji mediji u ovim našim zemljama ne ispunjavaju svoju osnovnu zadaću – da se odgovorno bave svojim poslom. A novinarstvo podrazumijeva da se ljudima daju informacije koje su provjerene i točne, a to iziskuje  provjeru s obje strane, i stalnu sumnju. Utoliko su oni iznevjerili svoju profesiju.

“Ponašanje dobrog dijela hrvatskih medija, pogotovo HRT-a, je u cijeloj priči oko Gotovine užasno negativno jer se nisu potrudili obaviti svoj posao.”

Kakva je onda budućnost medija na ovim prostorima? Koje je vaše mišljenje kao osobe s iskustvom rada u manistream i nezavisnom novinarstvu?

Vrlo sam skeptičan što se tiče budućnosti ozbiljnih i pametnih medija na ovim prostorima. Tržište je premalo i previše uništeno dvadesetogodišnjim neodgovornim iživljavanjem tzv. vodećih izdavača. Nisam siguran da bi u ovoj zemlji danas uspjele opstati dnevne novine koje bi se bavile pravim i poštenim novinarstvom, i koje bi civilizirano grafički izgledale, bez obzira koliko bi bile kvalitetne i vjerodostojne. Sve je devastirano, pa su kvaliteta i visoka razina prije preporuke za brzu propast nego za uspjeh.

Bez obzira što se vrijeme ubrzalo, što su se mnoge stvari promijenile, zaboravilo se da se novinarstvo i dalje najintenzivnije događa kad se čovjek suoči s bjelinom ekrana. A mi o svemu više pričamo nego o tome. Izmišljamo recepte za tiraže, nove koncepte, nove platforme… I to je potrebno za razvoj novinarstva, ali se ne smije zaboraviti da se ono suštinski najjače događa u trenutku kad čovjek sjedne i krene pisati tekst.

Koje je onda moguće rješenje problema?

U ovakvom sistemu teško možemo imati ozbiljne i vjerodostojne novine, osim ako se ne pojavi vlast koja će shvatiti da mora naći način da osigura građanima nezavisne, kvalitetne i pouzdane novinske informacije na temelju kojih mogu donijeti vlastite procjene o tome koga će izabrati da vlada. Ako će mediji cijelo vrijeme biti sredstvo u rukama političkih, kriminalnih ili korporativnih centara, onda će naš glas na izborima pouzdano otići krivome. Zato država mora pronaći zakonski način da omogući opstanak ili pokretanje ozbiljnih novina i drugih medija, uz točnu specifikaciju što se podrazumijeva pod ozbiljnim, i uz strogu zabranu Vladi da se zauzvrat petlja u uređivačku politiku onih kojima financijski pomaže. To bi značilo i izgradnju mreže nezavisnih mehanizama koji bi osiguravali da javni interesi, u najvećoj mogućoj mjeri, budu okosnica uređivačke politike svakog onog medija koji uživa određene državne pogodnosti. I da, znam da sve ovo zvuči kao utopija, ali zato to i pričam.

Znači li to da bi Hrvatsko novinarsko društvo možda pred izbore trebalo pokrenuti svoju kampanju zahtjeva kao što to rade različiti akteri u društvu?

HND već dugo propušta baviti se dugoročnijim i strateškim stvarima. HND ne govori o onome što je najhitnija potreba našeg novinarstva, a to je da se zakonski definira autonomija redakcije i da se striktno propiše dokle može sezati utjecaj vlasnika na uređivačku politiku nekog medija. Znam da ovo nekima zvuči smiješno, jer naravno da gazda u svojoj firmi ima sva prava i svu moć, ali mediji su, ipak, ponešto sofisticiraniji posao od proizvodnje plastičnih boca. Mediji, naime, ostaju bez svoje osnovne javne funkcije kad postanu tek sredstvo u rukama svog vlasnika čiji su pravi poslovni interesi izvan novinskog biznisa i koji je zbog tih drugih interesa upućen na blisku suradnju s aktualnom Vladom. O tim problemima i o njihovu rješavanju mora se više govoriti, HND mora više govoriti, i HND mora više lobirati za donošenje zakonskih rješenja koja će ići u prilog novinarstvu i novinarima.

I za kraj, možete li još samo reći, da pišete roman o današnjem vremenu, koja bi mu bila tema?

Ima mnogo tema koje mi prolaze kroz glavu. Sanader bi, recimo, mogao biti tema, kao i studentska borba na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kad kažem Sanader, mislim na čovjeka s njegovim karakternim osobinama, a ne na njega lično.

H-alter