ENG
Slučajno ili ne, upadljiva značajka protivnika Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji jest da su svi, beziznimno svi, domoljubi. Takvima se smatraju i takvima se predstavljaju pa nemamo razloga sumnjati da to doista i jesu. Utoliko protivljenje spomenutom novom zakonu – koji državna televizija bezočno naziva ‘kontroverznim’, što je inače eufemizam za tranzicijske kriminalce – osvjetljava fenomen domoljublja s još jednom važnom lampom.
Kada je krajem osamdesetih godina krenulo u svoj pohod na Jugoistočnu Europu, domoljublje se predstavljalo kao oslobađajuća, slobodarska sila. Na vlak demokracije ukrcalo se kao slijepi putnik i koristeći sveopću zabunu, mnoge uvjerilo da je vlakovođa. Ubrzo se pokazalo da je jedina sloboda za koju se domoljublje doista zalaže ničim ograničena sloboda u proizvodnji neslobode. Započeo je proces sustavnog izopćivanja svakoga tko se u sveopći Gleichschaltung nije uklapao svojom seksualnom orijentacijom, etničkom pripadnošću, pa i odabirom riječi ili, pak, svojim zdravim razumom ako je u halabuci koju su stvarali rulja i vodstvo pokušavao ukazati da se ne rađa sloboda, nego teror.
Iza retorike koja se zalagala za etničku ravnopravnost – jer se polazilo od pretpostavke da je dotad bila uskraćena – krila se zapravo težnja za uspostavom neravnopravnosti i etničkih povlastica, a vjerske slobode odmetnule su se u agresivni klerikalizam. Težnja prema zasebnoj državi prikrivala je potrebu za sredstvom koje će te povlastice i tu dominaciju provoditi silom državnih zakona i državnog autoriteta, dakle za državom koja neće biti republikanski i demokratski neutralna i nepristrana prema svakom građaninu, nego će u svakoj prilici i svim sredstvima podsjećati podanike da je vlasništvo jedne etničke grupe i njezinog navodno ‘prirodnog’ prava da tu državu uređuje po svojoj volji neovisno o bilo kakvim civilizacijskim i demokratskim vrednotama, odnosno upravo usprkos tim vrednotama. Bilo je nečeg beskrajno naivnog i infantilnog u tom doživljaju države kao samodostatne seoske zadruge u kojoj pater familias nameće svoju volju oslonjen na silu, jeftine laži i skupe kredite koje nije u stanju otplaćivati.
Domoljublje je neudoban i tjeskoban prostor u kojem se ne propušta nijedna prigoda da se građaninu oduzme kakvo pravo ili suzi mogućnost izbora; štoviše, neprestano mu se prijeti obvezama koje u izvjesnim okolnostima mogu postati i opasne po život. Ono svoje podanike osuđuje na trajnu uskratu, neprestano povišeno raspoloženje i moralnu paniku. Ono je vječno izvanredno stanje koje građaninu ne ostavlja vremena i prostora za predah, za razmišljanje, za refleksiju ili sumnju, za upravljanje vlastitom sudbinom. Ono je invazija na čovjekovu privatnost već samim time što ljudima ne nudi ništa osim dužnosti i sumnjivih emocija. Ono nije samo banalna demagoška i politikantska prijevara, nego agresija, samoodređena kao moralna i emocionalna dužnost, a istodobno lišena bilo kakve izvanjske moralne referentne točke. Iako se zaklinje u ljubav – kakva je to ljubav koja tako nepogrešivo prestaje na graničnom prijelazu? – domoljublje se u svojem napadaju na Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji i još jednom pokazalo kao teško pomanjkanje sućuti i milosrđa. Ponajmanje je opasno kada se njime prikrivaju vlastoljublje i pohlepa jer to su jedine situacije u kojima uspijeva nalikovati na nešto ljudsko.
Illustracija: Mario Jurjević
Loš tajming Crkve
Netko može reći da je i negativan stav prema Zakonu o medicinski pomognutoj oplodnji također jedna različitost, još jedan od premnogih svjetonazora koji treba poštivati. Nesumnjivo. I domoljublje je svjetonazor – emocija, mentalno stanje, što li je već? – na koji ima pravo svatko tko za tim osjeća potrebu. Fikcije, iracionalnosti, zablude i emotivni transferi su neodvojiv i važan dio ljudske egzistencije i svakome treba zajamčiti da ih iskazuje, ali i staviti mu do znanja da se na njima ne može temeljiti racionalna tvorevina kakva je demokratska republika. Kao što neudane žene konzumacijom svoga prava na medicinski pomognutu oplodnju – sve i kada bi htjele – ne zadiru u nečije pravo da bude domoljub ili vjernik, tako i oni građani koji su odabrali biti domoljubi i vjernici ne smiju u konzumaciji toga prava – usprkos tome što neki to žele – prekoračiti granicu nakon koje počinje ugrožavanje prava drugih, bili oni neudane žene ili građani koji u domoljublju i religijskim ritualima ne vide neku naročito privlačnu zabavu.
Ipak, neke organizacije koje tvrde da zastupaju vjernike i domoljube tvrde također da se vjernici i domoljubi osjećaju obespravljenima kada netko uživa kakvo pravo koje je u suprotnosti s njihovim pogledom na svijet. Zašto? Otkud ta drskost? Otud što slute da je sloboda – i raznolikost kao njezina neizbježna i (tako) poželjna posljedica – izazov s kojim se ne mogu nositi. Zato što i u životu samom vide opasnu prijetnju jer životu je imanentno da teži slobodi i otima se nadzoru, u čemu je nesagledivo nepredvidiv, spontan i kreativan. Zato što je život suviše lijep da bi stao u skučenu posudu domoljublja. Zato što je suviše božanstven da bi ga samozvani božji zastupnici mogli slomiti katekizmom. Zato što slobodan život suviše bolno ocrtava skromne intelektualne i moralne dosege domoljublja i njegovu beznadnu izlišnost. Što se, pak, Svemogućeg tiče, dvojbeno je jesu li Mu u svoj Njegovoj Dobroti i Ljubavi potrebni službenici koji će dovoditi u pitanje pravo žene da se po slobodnom izboru podvrgne medicinskom zahvatu zato što želi ili ne želi biti majka. Nema potrebe da se upuštamo u meritum te dvojbe kada će se Crkva ionako za dvjesto, tristo ili četiristo godina ispričati zbog svoga represivnog poimanja seksualnosti i ekstravagantnih definicija početka života. To je samo tajming, kao i u slučaju Galileja ili progona vještica.
