Život djeteta

Izdvajamo

• I što sad? Djevojčica je ubijena, nemarom sustava, roditelji su u zatvoru, preostala djeca raseljena po udomiteljima, a krivca nigdje. Ili ipak… Jest, pronađen je u dvije glumice, od kojih je jedna ozbiljna aktivistica, a koje su se, kao majke malodobne djece, usudile javno ostrviti na rad socijalnih službi, još i psovale, riječju remetile institucionalnu idilu, pa ih je skoro 200 socijalnih radnika odlučilo tužiti zbog nanošenja duševnih boli. Ej, duševnih boli! Nakon što je nemarom nekih od njih naprasno i bolno prekinut život jednog djeteta. E, to se zove pila naopako. Raspravlja se o psovki dviju s pravom bijesnih mladih žena koje da su „pozivale na mržnju i nasilje“, a ne o meritumu, ne o odgovornosti za smrt djeteta, pa bismo trebali u glas jecati nad kolektivnim duševnim bolima jednog glomaznog sustava koji odlučuje i o tome kojoj majci uskratiti dijete, a kojoj ne.

Povezani članci

• Pola stoljeća političkog jada
• KREŠENDO
• Počeo film festival Solo positivo u Opatiji
• Zoran Vuletić: Srbija se mora suočiti sa Miloševićevom politikom koja je proizvela Ratka Mladića
• PROIZVODNJA ISLAMSKOG RADIKALIZMA
• Kuda ide neovisna i samostalna Republika Hrvatska?                 

Slučaj je, iako krajnje tragičan, trajao točno koliko i medijska pažnja. I već je u zaborav otišla još jedna gnojna kaverna hrvatskih institucija koje tonu sve niže, dok se vođa vječne partije i premijer napuhuje sve više, pa se – poput karikaturalnog junaka cinične arogancije, kao prozirne krinke za nesigurnost i nedoraslost stanju u zemlji koje je proizveo zajedno sa svojom vražjom partijom – stalno pravi kao da vlada situacijom, a suštinski stvar mu se posve otela kontroli. U kaosu institucija nakrcanih partijskim kadrovima, u pravilu loše educiranih i nesposobnih, dogodila se tako i tragedija dvoipogodišnjeg djeteta, do smrti izubijanog od majke, evidentno sluđene i poremećene, uz supruga koji broji 30 optužbi za nasilje i životom u bijednim uvjetima u kojima i inače žive hrvatski Romi. Da, ali malena je te svoje kratke godine života provela u pristojnoj i brižnoj udomiteljskoj obitelji u koju je stigla tek s nekoliko mjeseci, odvojena od roditelja upravo zbog obiteljskog nasilja.

Tko je onda odlučio da se curicu ipak vrati biološkim roditeljima? Svakako neki socijalni radnik, da bi samo nakon nekoliko dana malena pretrpjela ozlijede od kojih je ubrzo i preminula. Na kome je onda krivnja za još jedno u nizu nasilja nad djecom, ovoga puta s krajnje tragičnim ishodom?

Desetak dana nakon smrti, i nakon što je za kolektivno tugovanje uvijek spremna malograđanska Hrvatska odradila svoj dio posla, istraga unutar socijalne službe očekivano je pokazala da njihova radnica, zadužena za brigu o malenoj, nije napravila ništa pogrešno kada ju je odlučila vratiti roditeljima. Prethodno pak na brzinu je smijenjen direktor toga centra, dakako još jedan kadar vladajuće partije, koji je svu humanost svoga posla iskazao riječima kako se „djevojčica mogla i sama ozlijediti“, a potom je vlast kolektivno arlauknula kako „propusti nisu utvrđeni“.

Sam premijer hitno je u obranu uzeo ministra socijalne skrbi, još jednog mlađahnog vojnika partije kojemu se čitava biografija sažima u članstvu mladeži HDZ-a, od kuda šef vlade, kao iz pilićjeg gnijezda, i inače regrutira svoje važne činovnike, dobro računajući da se s obzirom na mladost još nisu uspjeli uplesti u prirodnu hadezeovu korupciju. Sposobnost? Zapovjedna odgovornost? Ma kakvi, nema toga u rječniku vladajuće elite koja je uostalom i tvorac desničarskog, konzervativnog nauka o biološkoj obitelji kao osnovnoj ćeliji katoličkog društva koja je, makar opasna i nasilna, bolja od sređene zamjenske porodice. A čitavu priču o devastiranom sustavu socijalne skrbi najbolje je sažela jedna psihologinja kazavši kako se tu dovode kadrovi po stranačkoj i koruptivnoj liniji, da neznalice pišu zakone, da su sudovi neažurni pa se hitne socijalne mjere ne mogu provesti ni po pet godina, da su ministri socijale proteklih godina bili i veterinar, filozof, časna sestra…, i svi se nadmetali tko će socijalnoj skrbi biti zločestija maćeha.

I što sad? Djevojčica je ubijena, nemarom sustava, roditelji su u zatvoru, preostala djeca raseljena po udomiteljima, a krivca nigdje. Ili ipak… Jest, pronađen je u dvije glumice, od kojih je jedna ozbiljna aktivistica, a koje su se, kao majke malodobne djece, usudile javno ostrviti na rad socijalnih službi, još i psovale, riječju remetile institucionalnu idilu, pa ih je skoro 200 socijalnih radnika odlučilo tužiti zbog nanošenja duševnih boli. Ej, duševnih boli! Nakon što je nemarom nekih od njih naprasno i bolno prekinut život jednog djeteta. E, to se zove pila naopako. Raspravlja se o psovki dviju s pravom bijesnih mladih žena koje da su „pozivale na mržnju i nasilje“, a ne o meritumu, ne o odgovornosti za smrt djeteta, pa bismo trebali u glas jecati nad kolektivnim duševnim bolima jednog glomaznog sustava koji odlučuje i o tome kojoj majci uskratiti dijete, a kojoj ne.

Tako je ona djevojčica vraćena evidentno rastrojenoj majci, ali je zato drugo dijete još prije godinu i pol dana naprasno oduzeto jednoj sabranoj, ali „nepoćudnoj“ majci, popularnoj pjevačici, jer nije po ukusu institucija, valjda zbog estradnog posla kojim se bavi. Nego je bolji izbor otac koji podmićuje sutkinje i poigrava se socijalnim sustavom. Onim unutar kojega nitko nije kriv za smrt jedne djevojčice. Kao što nitko nije kriv za tolike smrti zbog manjka cjepiva, niti za to što smo najlošije procijepljena država u EU, nema odgovornih, pogotovo ne pred skore lokalne izbore. Izbore za milijun glavonja u gradovima i selima, među kojima su i hadezeovi redikuli, od kojih jedan kao reference ističe kako se krstio, krizmao i pričestio, sve u roku, pa je valjda zaslužio povjerenje mještana.

Upeo se premijer svakako svoje jato opet udomiti po tolikim fino plaćenim lokalnim funkcijama, pa evo, manirom moćnog despota, potkupljuje oko milijun penzionera kojima će, naravno u zamjenu za glasove, udijeliti nekakav covid dodatak, kao da su u vrijeme epidemije trošili više, a ne manje baš zbog ograničene slobode. Zapravo državne pare, pa i one mirovinske, bezočno koristi za partijsku promociju. I koliko onda u tako skrojenoj državi uopće vrijedi život jednog djeteta?

Mladina