ŽIVKAJUĆI KAO ŽIVAK, VIVKAJUĆI KAO VIVAK

Povezani članci

• Bosna je žrtva saudijskog novca
• Osmančević: Čovića i Bešlića na crnu listu
• Esad Bajtal: Nacionalistička apologija zločina
• Bilo opet u Ljubuškom
• Nastavak kataklizme: Više od 50 posto Odžaka pod vodom, iseljeno oko 5.000 stanovnika
• Turska u gospodarskoj krizi: Predsjednik bez plana

Pred doček Djeda Mraza daleke već sada 1969, u Grudama, Bosna i Hercegovina Jugoslavija, malenom Goranu Mariću učiteljica je već tradicionalno pred Božić dala domaći rad. Tema? Dakako, što bi dovraga pred Božić u OŠ „Josip Broz – Tito“ bilo nego „Dan kada sam vidio Maršala.“ Legenda u Grudama kaže, a obitelj malenog Gorana uz sijelo, komin i pečeni kukuruz prepričava, da je sutradan drugarica učiteljica pustila suzu i pred cijelim razredom pročitala domaći rad malenog Gorana te ga ganuta odnijela u zbornicu i pročitala pred svim nastavnicima. Draga djeco, govore još u familiju Marić, a drugarica učiteljica je kazala tada Goranovom razredu, od našeg Gorana očekujem da kada poraste bude u najmanju ruku pjesnik. Pjesnik, popizdio je Goranov djed kad je to čuo. Mogla je kazati slobodno da bude i drogaš kao oni čupavi iz Bijelog Dugmeta oca mu jebem. Ajde šuti stari, ponosno je kazala baka milujući Gorana po glavi. Bit ćeš ti bakino pametno, bit ćeš ti veliki čovjek, pisac, književnik, na ponos svojoj babi i cijelim Grudama.

Nije da Goran nije poslušao svoju drugaricu učiteljicu koja je u suzama gutala Goranove sastave, pjesme o prirodi, društvu i ljudima. Znate kakva su već djeca u toj dobi. Pohvalite ih jednom, dvaput, i eto ti pizdarije za cijeli život. Pola Gruda hvalila je drugarica učiteljica kako će biti razbojnici jer im je draže bilo lutati livadama za ovcama nego se hvatati knjige. I kako onda da dijete to ne shvati ozbiljno, pa na koncu postane, šta ja znam, ministar u Vladi HDZ –a? Da će Goran daleko dogurati kao razbojnik nije vjerovao nitko u Grudama. Ta duboko sofisticirana duša koja je na kršu i kamenu svoje domovine Jugoslavije pisala poeziju o neznanom đaku kojeg je ubio švabo mater mu švapsku, o palom junaku s Ljubinog groba, istina nasmijavala je Grude, pa se počelo pričati ozbiljno kako je mali drknut i kako bi od njega nedaj bože jednom stvarno mogao postati kakav pjesnik, hipi, ili takva slična sotonina niškorist.

I kako to već i obično biva, čistio Goran Marić danas, pedeset godina skoro od tih dana ponosa i slave tavan i našao Goran svoj davni sastav koji je tako razgalio dušu drugarici profesorici, a njega obilježio za cijeli život. Sjeo tako naš Goran i čita, a suze same padaju. Jebem ti život, procijedio je kroz zube, i pomislio kako je mogao i trebao u životu biti pjesnik, veliki književnik da mu samo otac htio onomad platiti dopustiti da krene u srednju umjetničku u koju je htio. Umjetničku, zaurlao je ujac ispod haube Stojadina, pa se prekrstio onako čađavim rukama. Bolje da ga daš odma onom čupavom iz Bijelog Dugmeta da ga šverca u bubnju, kazao je ujak ocu Goranovu, a ovaj bio neumoljiv. Ićeš u normalnu školu i vidit ćeš, dok si dlanom o dlan, bit ćeš ti svoj čovik, a bog dragi zna, možda i automehaničar pravi jednom od tebe bude. Jebem im oca ludog, uzdahnuo je Goran i zaklopio bilježnicu. Pa je stisnuo zube i tiho se spustio s tavana. E pokazat ću ja njima automehaničara jebo ih automehaničar u guzicu, pa izvadio Goran sastav i bilježnicu i sjeo naš pjesnik za kompjuter.

„dan nakon otkrivanja spomenika našem predsjedniku i utemeljitelju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije dolazili smo očevim stojadinom iz pravca Gruda za Zagreb. Pogled mi se zaustavio na južnim vratima Zagreba, na dinamičnoj silueti spomenika našem jedinom drugu Titu.”

Prođe me misao žarka kao magma koju izgovaram gotovo naglas:

Zagreb više nije isti grad!

Toliko je postala moćnom ova nova razglednica Zagreba: Drug Tito u pokretu kao da je upravo krenuo negdje iz naših južnih krajeva, obišao sve kutke i ušetao iznova u središte Jugoslavije u svoju i njezinu novu povijest! Vrijeme je, pa možda i pravi, i zadnji čas, da Zagreb dobije spomenik kakav drug Tito i zaslužuje.

Upravo ovaj nedvojbeno drukčiji spomenik utemeljitelja našeg socijalizma i Jugoslavije, uskrsava iznova njegovu državničku, proročku i nezaustavljivu narav. Pokazuje nam stvarnost koju se ne može sputati, ne može zaustaviti, i ja ne mogu drugo nego uzviknuti:

„Živio nam dugo dragi naš Druže Tito! I neka nam dugo živi naša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija!”

Jel to opet Goran piše pjesmice?

Začulo se iz druge sobe.

E jebale te pjesmice.Živ-živ-živ živkajući kao živak…viv-viv-viv vivkajući kao vivak… vav-vav-vav…vavkajući kao mali cukooo, cukooo malii…prst …

Oćeš budalašu završit ko onaj čupavi iz Bijelog Dugmeta?