Zija Dizdarević: Prijeteća zabrinutost Hrvatske za BiH

Izdvajamo

• Tako je izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda postao i prvorazredno pitanje nacionalne sigurnosti Hrvatske. Očito, ovdje se nacionalno ne tretira samo kao državno, već kao pitanje sigurnosti Hrvata ma gdje bili.

Povezani članci

• U Mostaru obilježen 27. juli – Dan ustanka naroda BiH
• Pomor ribe u Neretvi zbog izlijevanja otpadnih voda s deponije Uborak
• Bilježnica Robija K.: Bik koji sjedi
• Dvije “prevare” Đoleta Balaševića
• Koliko je realna opasnost da politički terorizam postane dijelom i života nam svagdašnjega?
• Mendela pred mojim vratima

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Državna vrhuška Republike Hrvatske uputila je “čestitku” Bosni i Hercegovini dva dana uoči Dana državnosti BiH putem Vijeća za nacionalnu sigurnost RH-a. U priopćenju se navodi da su “članovi Vijeća istakli daljnju potrebu zalaganja za prava Hrvata kao konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini na temelju Daytona”. Nakon sjednice hrvatski premijer Andrej Plenković je istakao:”Ako postoji i jedna tema oko koje vlada konsenzus između predsjednika Republike i predsjednika Vlade to je tema jačanje položaja Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Znamo da je njihov položaj u određenim situacijama drukčiji od onoga što je i slovo i duh Dejtonsko-pariskog mirovnog sporazuma (…) posebno zabrinjava problem načina izbora člana Predsjedništva BiH koji bi trebao biti legitimni predstavnik hrvatskog naroda (…) ova praksa koja se najedanput počela događati 2006. godine za nas je nešto što smatramo da nije dobro, ni korisno, ni funkcionalno za koheziju unutar BiH”.

Hrvatska iz paternalizma nad ovdašnjim Hrvatima i spram Bosne i Hercegovine prelazi sve agresivnije u fazu političko-diplomatskog a sad i državnog intervencionizma prema susjednoj državi. Isticanje opasnosti po “koheziju unutar BiH”, uz nipodaštavanje suvereniteta bh. države, implicira dovođenje u pitanje i njen teritorijalni integritet.    

(T)ko to koga ugrožava

Sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost RH-a zajednički sazivaju Predsjednik Republike (koji predsjedava) i predsjednik Vlade. U sastavu Vijeća za nacionalnu sigurnost su i član Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost, ministar obrane, ministar unutarnjih poslova, ministar vanjskih poslova, ministar pravosuđa, savjetnik Predsjednika RH za nacionalnu sigurnost, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije, ravnatelj Vojne sigurnosno-obavještajne agencije i predstojnik Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost.U radu Vijeća sudjeluje i predsjednik Hrvatskog sabora.

Tako je izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda postao i prvorazredno pitanje nacionalne sigurnosti Hrvatske. Očito, ovdje se nacionalno ne tretira samo kao državno, već kao pitanje sigurnosti Hrvata ma gdje bili.

Ovom državnopravno skandaloznom postupanju službenog Zagreba, prethodila je sramotna izjava ministra vanjskih i evropskih poslova Gordana Grlića Radmana (rodom iz Tomislavgrada). Šef hrvatske diplomatije je naglasio da niko u Hrvatskoj neće službeno primiti aktuelnog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića jer je njegovim izborom prekršen Dejtonski sporazum, te da Komšić ne predstavlja Hrvate u toj državnoj instituciji.

Komšić je, dakle, prijetnja po hrvatsku nacionalnu sigurnost a, naravno, i Bošnjaci jer su ga kao oni izabrali. Ova hadezovska manipulacija traje podugo i sve je drskija. Prvo, ni u BiH kao ni nigdje drugo, birači se pri glasanju ne identifikuju po etničkoj ili bilo kojoj drugoj klasifikaciji. Glasaju građani koji imaju to pravo po bh. državljanstvu i godinama starosti. Drugo, Komšić je izabran po državnom i federalnom ustavu i u skladu s Izbornim zakonom BiH. Niko se nije usudio da pravnim putem to ospori jer bi bilo neosnovano. Treće, bitno, da je većina Hrvata s bh. državljanstvom glasala za kandidata HDZ-a, bio bi izabran bez obzira što su se građani i drugih narodnosti opredjelili sasma legalno za Komšića, pa među njima i Hrvati, Srbi i Ostali.

Priča o ugroženosti Hrvata od Bošnjaka dobija na intenzitetu u novom suglasju velehrvatstva i velikosrpstva. Da bi se ojačala teza o toj ugrozi i stekla međunarodna naklonost za ovakvu hrvatsku politiku, besramno se koriste tvrdnje iz obavještajno-medijsko-diplomatsko-političko-državnih krugova u Zagrebu o opasnosti po Hrvate i Hrvatsku od ekstremizma među muslimanima u BiH. U obavještajnim procjenama Hrvatske je taj ekstremizam na prvom mjestu. U tu svrhu se zlorabi i migrantska kriza.

Kad racionalno razmotrite tvrdnje o prijetnjama u i iz BiH po Hrvate i Hrvatsku, lako ćete zaključiti o njihovoj (ne)utemeljenosti. S druge strane, vidno je da sve snažnije uplitanje Hrvatske u unutarnje stvari susjeda. To ugrožava ionako lohotnu stabilnost bh. države, a time sigurnost unutar BiH.

Opasni ustavi

Hrvatski premijer i šef diplomatije bulazne da je izbor Komšića kršenje “duha i slova” Dejtonskog sporazuma. Duha ostavimo njegovim vidilicama i vidiocima, a što se dejtonskih slova tiče, ona ustavna a koja su sastavni dio Mirovnog sporazuma, u slučaju Komšić ispoštovana su do kraja.

Negdašnji predsjednik RH-a Stjepan Mesić pozdravio je izbor Komšića a, evo, dvije godine kasnije za Radio Slobodna Evropa ocjenjuje kako je izjava šefa hrvatske diplomatije ‘miješanje u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine’ i podvlači: “Željko Komšić je izabran na isti način, po istom zakonu, po kojem je nekada bio izabran Dragan Čović. Tu nema nikakve razlike. Čović je mogao biti primljen na svim nivoima, a sada najednom Komšić ne može”. Bivši hrvatski šef države navodi i kako Komšić nije zastupnik Hrvata, kao što ni Milorad Dodik nije zastupnik Srba, a Šefik Džaferović Bošnjaka. To je sasma ispravno ustavno tumačenje jer ih se bira u dva entiteta – kao članove Predsjedništva BiH, kolektivnog šef države i time su reprezentanti svih njenih državljana.

Elem, (ne samo) hadezeovci s obje strane granice, u biti, smatraju Ustav BiH opasnim po Hrvate i Hrvatsku. I jest taj Ustav opasan, ali za sve nebrojene Bosance i Hercegovce što su ovdje a nisu dio etnoelita ili pod njihovim okriljem, pa opsana i za samu bh. državu.

Kada je riječ o ustavnim opasnostima, zavirimo u najviši zakon Hrvatske. Navodeći izvorišne osnove tisućljetne samobitnosti i državne opstojnosti hrvatskog naroda, Ustav Republike Hrvatske, uz ostalo, utemeljenost hrvatske državnosti vidi i u “osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji”.

Radi se o srpsko-hrvatskom sporazumu Cvetković-Maček kojim bi, uz ostalo, hrvatskoj strani pripao dobar komad Bosne i Hercegovine. Historijski-pravno smiješno je pozivati se na taj dogovor jer nije ostvaren. Ali ovdje se ustavno poziva na osnovanost teritorijalnih posezanja Hrvatske za dijelovima BiH.

Tu nije kraj ustavno utvrđenim pretenzijama zapadnog susjeda.  U članku 10. Ustava RH stoji: “Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. Dijelovima hrvatskoga naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”.

Prema tome, Hrvatska je samo sebe ustavno ovlastila da se može uplitati u unutrašnje odnose, internu politiku i suverenitet BiH, zarad skrbi i zaštite dijelova hrvatskog naroda. Svašta – i to opasno svašta!

Slijedom te logike, Hrvatska je sebe, kao i Srbija, proglasila jamcem i tumačem Dejtonskog sporazuma koji ima pravo da vršlja po ovoj napaćenoj i sluđenoj zemlji kako joj volja. Tomu idu na ruku i još dva dejtonizma – pravo na paralelne i specijalne veze entiteta sa Srbijom i Hrvatskom i najšira moguća primjena opcije dvojnog državljanstva.

Valja ponavljati do besvijesti, Srbija i Hrvatska su potpisnice Mirovnog sporazuma jer su, eufemistički rečeno, bile involvirane u ratna zbivanja u BiH. A kako, o tome svjedoče rezolucije OUN i presude Haškog tribunala. Njihovi potpisi su obaveza da poštuju nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine a ne da upravljaju njenom sudbinom kao što su vojnim intervencijama činili u ratu.

Trijumf dvoličnosti

Iz Zagreba i u ovoj prilici poručuju kako su srcem i dušom za to da Bosna i Hercegovina što prije postane članica Evropske unije i NATO-a i da Hrvatska predano radi na tome, kao što je crnohumorna smijurija mantranje Dragana Čovića o bh. Hrvatima i HDZ-u kao europejskom predvodništvu BiH. Što se njih i drugih s dvojnim državljanstvom tiče, oni su sa europasošima već u toj zajednici. A sve ostalo je šuplja priča onih što bi da vladaju dovijeka.

Hrvatski šef diplomatije se usuđuje da kvalifikuje čelnika druge države, pa za Komšića tvrdi da nije posjetio nijednu hrvatsku sredinu u BiH te da stalno istupa protiv Hrvata. Grlić Radman se služi lažima, a kada je riječ o posjeti hrvatskim sredinama, zaboravlja na presedan po kojem je Komšić nakon izbora proglašen osobom non grata u više područja gdje je na vlasti HDZ. Onako, baš europejski, kako nastupa i Grlić Radman.

Europejcu Plenkoviću ne smeta licemjerno djelovanje hadezeovskog ogranka u BiH koji se kune u EU i NATO, a uredno sa starteškim partnerom SNSD-am i Čovićevim sabratom Miloradom Dodikom opstruiraju državnu vlast i kompromituju evroatlantsku orijentaciju BiH. Ne smeta mu dvoličnost prema kojoj neće bi provedbe odluka Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci i sličnim kojima se traži ukidanje izborne diskriminacije ne malog broja ovdašnjih građana, dok se ne usvoje hadezeovski ucjenjivački zahtjevi. Beskorisno je u ovoj prilici nagađati otkud toliko briselske tolerancija prema učincima hrvatske vlasti koji su u nesuglasju s normama EU i zašto je Andrej Plenković mezimac njemačke kancelarke Angele Merkel, pa mu se dozvoljava da radi šta hoće.

U toj paradi dvoličnosti podsjetimo da je jedan od čelnika paraparlamentarne tvorevine Hrvatskog narodnog sabora (kao izraza revitalizacije HR Herceg-Bosna) Božo Ljubić u Hrvatskom saboru, da je Željana Zovko, nekadašnja ambasadorka, pardon, veleposlanica BiH, sada zastupnica Hrvatske u Evropskom parlamentu. I tamo satanizuje BiH i Bošnjake (kao i Ljubić u Zagrebu) kad god je u prilici (onako, po analogiji – Poturica gori od Turčina).

U Zagrebu neće da čuju zdravorazumsku riječ od ovdašnjih Hrvata, pa ih tako ravnodušnim ostavlja niz argumentovanih ukazivanja na štetnost politike HDZ po bh. Hrvate. Tako je Franjo Šarčević na portalu Fokus napisao o hadezeovcima: Iako iza tih majstora opsjene ostaje pustoš, stanje „identitarnog grča“ u kome se bosanskohercegovački Hrvati nalaze ne dozvoljava im da objektivno i racionalno sagledaju svoj položaj i prepoznaju uzroke tog položaja. Nastavljaju se vrtiti u začaranom krugu u koji su upali i što se više batrgaju u živom blatu, sve više tonu. Vrlo konkretno: što se više vežu uz HDZ, sve ih je manje i sve im je gore, a što ih je manje i što im je gore, sve se više vežu uz HDZ, i tako jedno za drugim. Mada je najočitija kod Hrvata, demografska katastrofa pogađa cijelu BiH i ni najtvrdokornijem nacionalisti ne bi trebala biti utjeha što neki nacionalni udjeli i procenti rastu, a neki padaju. Ključno pitanje je kako preostale građane BiH spasiti od troglave kriminalne i korumpirane nemani koja ih tjera iz ove zemlje, sve ih u ime svojih svetinja braneći i čuvajući od nacionalno Drugih.

Da se razmijemo, u postulatu je demokratije odgovornost većinskih grupacija prema pravima, potrebama i interesima manje brojčanih skupina. U slučaju BiH to je neupitna odgovornost Bošnjaka tamo gdje jesu većina i na državnoj razini. Ali to nije pitanje što ga treba rješavati isključivo na relaciji SDA-SNSD-HDZ. Naprotiv.

I za kraj, vijest koja koincidira sa zasjedanjem Vijeća za nacionalnu sigurnost RH-a: Izraelski ambasador u Hrvatskoj Ilan Mor pozvao je nadležne da pokrenu potpunu zabranu ustaškog pozdrava “Za dom spremni”. Poziv je stigao nakon što je oskrnavljen spomenik žrtvama holokausta u Varaždinu.

Podsjetimo, 9. maj je međunarodni Dan pobjede nad nacifašizmom i Dan Evropske unije. Znaju za to vodeći eurokroatisti, ali endehazijski sentiment je sastavnica hrvatske političke stvarnosti.