ZDRAVO!

Povezani članci

• Korupcija u BiH je u svakoj mogućoj pori našeg društva
• Ivica Đikić: Panični napadi Ninoslava Pavića
• Ludi, zbunjeni i opasni
• Marijan Vogrinec: Hrvatska hipoteka u „bosanskom loncu“
• Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini pokreće projekt procesuiranja ratnih zločina
• Politički mrtvaci i žive reči Zorana Đinđića

Socijaldemokracija je podijeljena kao i Hrvatska.Gotovo raspolućena.

Tako je i novoizabrani predsjednik SDP-a, Davor Bernardić, dočekan u vlastitoj stranci. Iako na prvu može izgledati da je oko sebe okupio antimilanovićevsku koaliciju, zaboravljene i zaobiđene, izbor, gotovo dvotrećinskom većinom, zavrijeđuje respekt.

Nedovoljno poznat široj političkoj javnosti ostavlja dnevnopolitičkim komentatorima dovoljno prostora za kreativna tumačenja.

Taj, naoko, nedostatak  Bernardić vješto pokušava okrenuti u prednost. Ne pristajući na podebljavanje podjela, pokušava razoružati drugu stranu, sklonu fetišiziranju bivšeg vođe i njegovih bližih suboraca.

Vrlo osviješteno pokušava izvesti zaokret od socijaliberalnog ćušpajza u kojem se SDP godinama koprca. Pa, iako se većina u stranci slaže da su promjene bile neophodne neki se teško mire sa stilom potpuno suprotnim od svađalačkog, ratničkog i ponekad nepristojnog tona Bernardićevog prethodnika.

Taj dojam nikako ne slabi njegov pozdrav u dvadesetminutnom govoru na izbornoj konvenciji u dvorani Dražena Petrovića:

“…dozvolite da vas pozdravim starim hrvatskim pozdravom – ZDRAVO!”

Mada tom riječju počinje i molitva Mariji,  nije ga se baš moglo čuti glasnije posljednjih dvadeset i pet, kada je iz kulture pozdravljanja prekomandiran u “kulturu” politike.

Zbog toga, na simboličnoj razini, i može biti značajan. Lozinka je to još uvijek za jedan način mišljenja, jedan način sjećanja i jedan način nepristajanja na utjerivanje “demokarcije”.

“Zdravo” je za jedne još uvijek linija razdvajanja. Za druge je više od pozdrava.

Da li je realno očekivati da se “zdravo” vrati svakodnevnici? Na ulice, u tramvaje, urede i  škole. Da se “opet” udomaći kao i “bok” (bog) i “dobar dan”, umjesto da izaziva prijezir ili podrugu. Ili će nekadašnji građanski pozdrav, introduciran u socijalističko vrijeme, doživjeti sudbinu “rukoljuba” i “servusa”?

Hvaljen Isus i Marija se čuje sve rijeđe, čak i u vjerskom okruženju.

Oni koji preko svojih usta nikako nisu mogli prevaliti “novostari” način pozdravljanja prihvatili su varijantu “ćao”, koja je u nekim krajevima, uz more, uobičajena.

Lako ćemo se složiti  da je ipak najgori pozdrav onaj koji izostane. Nikakav.

E, sad. Što je Bernardić pod “starim hrvatskim pozdravom” mislio ostaje da se vidi. Ako mu je namjera zagrabiti u baštinu u kojoj osim nostalgije počivaju i mnoge istinske vrijednosti, i ljudske i sistemske, onda nije mogao krenuti s boljom porukom.

Zdravo!