ENG
Istinabog, nisu oni jedini ideatori ove najnovije reustašizacije zemlje, povijest toga malo je starija i počinje s odlaskom Ive Sanadera i Jadranke Kosor s političke scene. Nakon toga kreće sistematično izjednačavanje ustaškog fašizma i partizanskog antifašizma, a zatim i sve vidljivije amnestiranje prvog na štetu drugog. U tome je prednjačila Katolička crkva, namijenivši sebi očito ulogu predvodnika projekta, koja je to radila paralelno s kampanjom glancanja lika i djela Alojzija Stepinca. Bilo je u tom projektu reafirmiranja Pavelićeve države svega i svačega, pa i pacerskih protuslovlja, kao što ih ima i u nedavno emitiranom filmu Jakova Sedlara ‘Jasenovac – istina’. Kada je ‘Glas Koncila’ serijalizirao čitave plahtetine tekstova u kojima se ‘dokazivalo’ da Jasenovac nije bio nikakav logor smrti, onda je to u glupom proturječju s činjenicom da je i Stepinac nazvao taj isti Jasenovac ‘ljagom’ na hrvatskoj savjesti nakon što je saznao da su ondje ubijena i sedmorica slovenskih svećenika. A kada Sedlar konstruira da su u Jasenovcu puno više ubijali komunisti poslije rata nego ustaše u ratu, onda se to glupo ruši na tome da mu u filmu jednu od glavnih rola ima svjedočenje bivšeg ustaškog stražara u logoru. Vidimo čovjeka kako živ i zdrav evocira uspomene na davne događaje, pri čemu mu treba odati priznanje što iskreno progovara o najstrašnijim ustaškim torturama. Eto, nema tu ni toliko pameti da se dobro laže. Zapravo, laže se na metre, dok vjerodostojnosti i smislenosti nema ni u milimetrima.
Ali to ne umanjuje činjenicu da ovdje doista imamo posla s velikim i pomno planiranim projektom izvrtanja naglavce temeljnih istina o Drugom svjetskom ratu. Taj je projekt bez presedana u sadašnjoj Evropi, jer bez obzira na to što se povijesni revizionizam raširio malne na svim stranama, on nigdje nije ovako gusto i sistematično umrežio čitavu desnicu, od svjetovne i crkvene vlasti do prokršćanskih nevladinih organizacija, parakulturnih i parapravnih institucija, medija… U tom masivnom arhipelagu hrvatskog novoustaštva vide se dvije struje, čije razlikovanje dugujemo odnedavno ‘proslavljenom’ nazovinovinaru Marku Juriču. On je nedavno ugostio u svojoj emisiji samoproglašenog viktimologa i predsjednika nekakvog polukretenskog ‘etičkog sudišta’ Zvonimira Šeparovića da se do sita izljudikaju o divotama NDH. I sve je bilo u redu dok Jurič nije pozvao gosta da se izjasni za dekriminalizaciju i rehabilitaciju Pavelićeve države, na što je Šeparović oprezno ustuknuo i opredijelio se ‘samo’ za dekriminalizaciju, ne i za rehabilitaciju NDH. Tako smo dobili tipologiju ovdašnjih novih ustaša, s dosta jasnim ‘prolaznim vremenima’, čak i s trenutnom bodovnom ljestvicom.
Na prvom mjestu ljestvice je, u to nema sumnje, Katolička crkva, koja je obavila i dekriminalizaciju i rehabilitaciju ustaške države, i još fali samo tehnička sitnica, sitničica da to javno i prizna. Na ljestvici zatičemo i druge ovdje spomenute likove, Karamarka, Reinera i Grabar Kitarović, pri čemu sve troje faktički zagovaraju dekriminalizaciju i na putu su prema rehabilitaciji, ali u različitim fazama. Za Karamarka i Reinera moglo bi se reći da su u drugoj, završnoj polovici tog puta, dok bi hrvatska predsjednica bila, dajmo joj mali popust, u prvoj, početnoj polovici. Što je sa Sedlarom? Pa, rekao bih da je i on također na toj prvoj polovici zbog spomenute, ničim dokazane tvrdnje da je Jasenovac odnio više žrtava poslije rata nego u ratu. Ali istodobno, on u svom filmu priznaje da je Jasenovac osim radnog i kažnjeničkog bio ‘i logor smrti’, što na današnjoj mahnito ustašiziranoj desnici zvuči gotovo kao bogohulni izuzetak. Ipak, on toj sluđenoj desnici pravi i lavovske usluge, tako što prokazuje neke od jasenovačkih logoraša koji su preživjeli i ostavili za sobom dnevničke zapise (Đorđe Miliša) kao one koji su navodno prešli na ‘srpsku stranu’. Kod Sedlara nema ni slova o više drugih logoraša, hrvatskih intelektualaca i političara, koji su također ostavili za sobom takve zapise (Antun Barac, Ilija Jakovljević, Ante Ciliga), a nisu nikamo ‘prešli’. Svi oni pišu o Jasenovcu kao mjestu ultimativne strahote. Vjerojatno je najzanimljiviji ovaj posljednji, Ciliga, tip vrlo razbarušene biografije, koji je prešao put od gorljivog komunista do gorljivog antikomunista, i još štošta, ali uvijek naglašene hrvatske orijentacije. Uostalom, njegovu ‘pravovjernost’ ovjerio je glavom Franjo Tuđman, koji je naširoko koristio njegovo svjedočenje kada je pisao o Jasenovcu, uključujući i svu silu Ciliginih predrasuda prema Židovima. Zbog toga su, sjetit ćete se, Tuđman osobno, ali i Hrvatska imali gadnih gabula sa svjetskom židovskom zajednicom i Izraelom.
Dakle i iz kuta loših primjera, a ne treba podsjećati koliko je Tuđman loš primjer kada je riječ o Jasenovcu, ovaj logor je crna mrlja na Hrvatskoj. Pa onda pogotovo ne treba dokazivati koliko je crna, supercrna mrlja iz kuta sadašnjih novoustaških negatora Jasenovca. Jer ovdje se više ne radi o tome da oni samo revidiraju sliku o tom logoru, toga je i dosad bilo, nego usto i gotovo otvoreno poručuju da su jasenovačke žrtve zaslužile to što su dobile. A onda i da sliku današnje Hrvatske treba uobličiti kao kopiju originala iz NDH ili barem što bliže njemu. Naravno da je to ludost. Original je nastao samo zahvaljujući podršci koju je imao od nacističke Njemačke i fašističke Italije, a nestao je ponajprije zahvaljujući unutrašnjem antifašističkom otporu. Prvoga više nema, a drugoga, otpora, i danas ima i jedino je pitanje je li on dovoljno jak. Ako taj otpor bude slabio i ponestane mu upornosti, zatiranje Jasenovca koje upravo gledamo moglo bi biti početak mračne, jako mračne budućnosti.
