Goran Sarić: Muzej u Mozulu, uništavanje ikona
Povezani članci
Muzej u Mozulu, uništavanje ikona
Jutro, na poslu, počinje mirno,
ćaskanjem o fudbalu,
plati,
ženama.
Kroz veliki prozor što gleda na studentsku menzu,
virka stidljivo sunce,
iza pršće fontanica,
lagano, lijeno,
studenim vjetrom raščupana,
prođe sanjiva, jedra studentica.
A onda me prene – internet.
Žive slike sa twitera,
digi-novina,
i sledim se,
vàs.
Neko na unjkavom arapskom štekće,
brzinom rafala jezikom ubija,
dok kipovi,
i ploče se stare,
vidim,
krune,
pred mojim očima.
Pod macolama.
Pod električnim žagama.
Pod papcima onih što im je velika čast –
a još veća drugima nepravda! –
nazvati: ljudima.
Jer, kipovi ovi su dobri,
ljudi par excellence,
direktna naša poveznica s nebom.
Esencija bića,
magično djelo Čovjeka,
zemaljskog tvorca,
onoga čija ruka iz kamena,
praha,
iz zemnoga Ništa,
veliko Nešto stvara.
A ovo ovdje,
predamnom,
spodobe ove u mantijama,
mada vječito s Njegovim imenom na usnama,
ovi što i kipove,
a nekmoli ljude,
kolju i gaze u ime Svoga,
ono je zaslužilo – Ništa.
Ma, ni ništa!
Ni tačku ovu,
zadnji prah ‘mastila’,
elektronskog,
iz ove tugom i strahom sleđene,
sluđene i obezglavljene,
nemušte i nemoćne,
a ipak pune gnušanja – protestne pjesme.
Goran Sarić