Goran Sarić: Muzej u Mozulu, uništavanje ikona

Povezani članci

• Ako ste protiv države BiH, zašto od nje primate novac?
• Srami li se (ovdje) itko zbog ičega?
• Tri ratna druga
• BIH – visoko-rizična država za pranje novca
• Reformska agenda na bosanskohercegovački način
• I najneupućenijima bi konačno moralo biti jasno da su HDZ-hobotnici najveći nacionalni interes kase javnih poduzeća

Muzej u Mozulu, uništavanje ikona

Jutro, na poslu, počinje mirno,

ćaskanjem o fudbalu,

plati,

ženama.

Kroz veliki prozor što gleda na studentsku menzu,

virka stidljivo sunce,

iza pršće fontanica,

lagano, lijeno,

studenim vjetrom raščupana,

prođe sanjiva, jedra studentica.

A onda me prene – internet.

Žive slike sa twitera,

digi-novina,

i sledim se,

vàs.

Neko na unjkavom arapskom štekće,

brzinom rafala jezikom ubija,

dok kipovi,

i ploče se stare,

vidim,

krune,

pred mojim očima.

Pod macolama.

Pod električnim žagama.

Pod papcima onih što im je velika čast –

a još veća drugima nepravda! –

nazvati: ljudima.

Jer, kipovi ovi su dobri,

ljudi par excellence,

direktna naša poveznica s nebom.

Esencija bića,

magično djelo Čovjeka,

zemaljskog tvorca,

onoga čija ruka iz kamena,

praha,

iz zemnoga Ništa,

veliko Nešto stvara.

A ovo ovdje,

predamnom,

spodobe ove u mantijama,

mada vječito s Njegovim imenom na usnama,

ovi što i kipove,

a nekmoli ljude,

kolju i gaze u ime Svoga,

ono je zaslužilo – Ništa.

Ma, ni ništa!

Ni tačku ovu,

zadnji prah ‘mastila’,

elektronskog,

iz ove tugom i strahom sleđene,

sluđene i obezglavljene,

nemušte i nemoćne,

a ipak pune gnušanja – protestne pjesme.

Goran Sarić