ZAŠTO SE DALMATINCI SVOJIH DJEDOVA SRAME?

Izdvajamo

• Mržnja prema susjedima, nacionalistički konzervatizam, nasilan odnos prema manjinama, sve to možete vidjeti i doživjeti u današnjoj, modernoj Hrvatskoj. Velika većina Hrvata ponosi se danas onima koji su izvršili masakr nad partizanima, a te „slavne“ bitke veliki dio Hrvata se jednostavno srami.

Povezani članci

• Saša Leković: Večernja škola za fašiste male
• Tako je pisao Srđa Popović: Srpsko društvo i ratni zločini
• MARTOVSKI REPERTOAR SCENE MESS U ZNAKU GOSTOVANJA
• Tomislav Jakić: LAŽ JE ISTINA
• AV, AV, AV i AB
• Mediji u bivšoj Jugoslaviji pod kontrolom nacionalističkih elita

Foto: wired.com

Na današnji dan kod Tjentišta na Sutjesci, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije ispisala je jednu od najčasnijih stranica povijesti na ovim prostorima. Nema grada u Dalmaciji iz kojeg barem jedan partizan ne počiva na lijevom pritoku Drine, u kotlini Čemerno, dolini Prosječenici. Tjentište je najveće stratište partizana od kojih su više od polovine činili Dalmatinci. Njih gotovo četiri tisuće.

Dobro organizirani, vješto vođeni, i s borbenim moralom koji graniči s fanatizmom, tako je Dalmatince opisao Rudolf Luters, njemački glavnokomandujući general u svom pismu Hitleru povodom slamanja partizanskog otpora. Operacija kodnog imena „Schwarz“ okončana je  probojem glavnine snaga NOVJ u Bosnu, a počela je na današnji dan. Mnogi povjesničari smatraju kako je čudo na Sutjesci bilo veličanstvena pobjeda upravo Josipa Broza Tita i partizana, jer su izvlačenje i proboj u praktički bezizglednoj situaciji kasnije omogućili operacije koje su okončale rat u Jugoslaviji, ali i podigle moral i borbenu spremu među samim partizanima. Bitka na Sutjesci bila je i ostala simbolom ovog naroda, a posebno Dalmacije, njegovim herojstvom i čojstvom, požrtvovnošću i moralnom čvrstinom.

Sve do naših dana. Do uspostavljanja suverene i nezavisne Hrvatske, zemlje koja se svojih djedova, njihove časti i hrabrosti, njihovih pobjeda, uzdignute glave –  srami.

Uzdignute glave, jer drugačije tu sramotu kojoj smo izloženi svih ovih godina ja ne mogu opisati.

Hrvatska i Hrvati, već skoro trideset godina ne da ignoriraju tu slavnu bitku i herojstvo tih ljudi, već je upravo ne spominjanjem i svrstavanjem među historijske poraze hrvatskog naroda, čine upravo tim, svojim ljudskim i moralnim porazom. Zašto se današnja Hrvatska toliko upinje da tu veličanstvenu pobjedu prikaže kao poraz pitanje je puno šire od samog spomena partizana i Josipa Broza koje Hrvatima užasno smeta. Sram koji Hrvati osjećaju prema tom pokretu, ma koliko on veličanstven bio, i ma koliko ga u svijetu slavili, značajan je zbog dvije stvari. Hrvati, bolje rečeno povijest Hrvata koju treba iznova ispisati, ne dopušta kontradiktornosti, jer se upinje dokazati kako je suprotna strana zapravo bila ona ispravna, ona koja se „borila za našu stvar“ ali u nepovoljnim uvjetima i pod nepovoljnim okolnostima. Drugi problem koji imaju Hrvati je socijalizam koji je nastao iza tih slavnih dana kao i Jugoslavija, koje se upravo zbog te i takve socijalističke prošlosti nismo dužni sjećati. Bitka na Sutjesci bila je naime začetak kasnijeg socijalističkog društva koje je bilo kudikamo naprednije, kudikamo humanije i kudikamo bolje od društva kojeg imamo danas u Hrvatskoj, društva koje egzistira na dijametralno suprotnom načelu, onom kapitalističkom.

Problem Hrvata je i taj, što su upravo Hrvati načinili najveća zvjerstva nad Dalmatincima palim na Sutjesci. „Združena braća“ koja su u crnim uniformama Sila osovine palila, klala i ubijala svoje sunarodnjake Hrvate, Wermacht, SS, te „ustaško – četnička“ bratija, načinila je masakr upravo i najviše nad Dalmatincima pod okriljem Hitlerove mašinerije. Heroja Sutjeske danas se nitko ne sjeća upravo iz tih razloga. Što su hrvatski partizani i partizanke ginuli zajedno sa srpskim i bosanskohercegovačkim partizanima. U istim jedinicama i na istom stratištu. Na današnji dan, kada je počela ta slavna bitka, na suprotstavljenim stranama su se našli Hrvati. Hrvati koji su željeli čistu, arijevsku Hrvatsku, bez Srba, Židova i Roma, i Hrvati kojima je ta nacistička agenda bila ogavna, koji su te ljude smatrali svojom braćom. Kada kažem da se Hrvatska danas srami te bitke i tih ljudi, najviše mojih Dalmatinaca, uzdignute glave, tada jasno mislim kako se današnja hrvatska svrstala uz bok tadašnje NDH.

Mržnja prema susjedima, nacionalistički konzervatizam, nasilan odnos prema manjinama, sve to možete vidjeti i doživjeti u današnjoj, modernoj Hrvatskoj. Velika većina Hrvata ponosi se danas onima koji su izvršili masakr nad partizanima, a te „slavne“ bitke veliki dio Hrvata se jednostavno srami.

Sram ih je naime što su bitku izgubili.

Odgovor na pitanje zašto se sjećanje na tu bitku izgubilo, zašto nam djeca u školi o toj slavnoj bitki ne uče, i zašto je na koncu nema u medijima, ne obilježava se i ne slavi, leži upravo u toj bolnoj istini. Hrvatska danas smatra se i drži nasljednicom Nezavisne Države Hrvatske, a ne Jugoslavije. Jer da nije tako, tada bi se barem na današnji dan, i barem ta slavna bitka u kojoj je poginulo toliko Hrvata na bilo koji način obilježila. Ovako, jedina smo zemlja na svijetu  koja umjesto da slavi svoje historijske pobjede, mora ih se sramiti. Svojih najhrabrijih sinova i kćeri. Jer je njihova žrtva politički neprihvatljiva. Jer se njihovo herojstvo tretira kao nostalgija za zemljom koja je skoro trideset godina izgubljena u vremenu. Pa je se još panično, manijakalno boje.

Da se ne vrati.

Malo je mjesta na svijetu koja imaju tako shizofrenu sadašnjost kao što je ima Hrvatska. Iako pod moralnim i javnim osudama čitavog svijeta, iako pod erozijom svih civilizacijskih i ljudskih ako hoćete standarda, iako ekonomski i moralno u rasulu, ta se loša kopija NDH (loša jer ne ostvaruje svoje rasne ciljeve i fizički) upinje da svojim ponosnim odbijanjem  svoje slavne prošlosti postane u budućnosti zemlja bez relevantnosti.

Jer koja bi zemlja sebi mogla dopustiti relevantnost i integritet, ako počiva na takvim neslavnim i  sramotnim epizodama? Kakvu poruku današnja Hrvatska šalje sinovima, unucima tih ljudi, najviše iz Dalmacije?

I kakvi su to na koncu ljudi koji žive u toj nesretnoj Dalmaciji da se svojih djedova srame?

Kakvi to ljudi žive u toj nesretnoj zemlji kada se svojih najvećih sinova uzdignute glave srame?

Nikakvi ako mene pitate. Uzdignute glave može se biti i hodati samo na ponos.

Nikako na sram!

Bitka na Sutjesci započela je 15. 5, a okončana je 15. 6. 1943. godine – foto Bojan Galić