Zašto se ćuti o vjekovnoj netrpeljivosti između pravoslavne crkve u Srbiji i Crnogoraca?

Povezani članci

• Irma Baralija: Presuda je povijesna lekcija svima koji žele bolju budućnost
• Nikad veći intelektualni šamar Hrvatska nije dobila nego kad je bolesna Partija porodila Jacu
• Basara: Stara nova vlada
• Saša Leković: Promoviraju se teze koje opravdavaju primitivizam
• ZLATKO JELISAVAC: Sve konsternacije Srbije
• Hrvatska Stierom provocira Vatikan?

Zadatak svih zadataka Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori jeste – a o tome svjedoče brojni podaci koje ću prezentovati – posrbljavanje Crnogoraca! U okviru tog zadatka istaknuto mjesto zauzima nešto što bi se moglo nazvati (h)istorocid – zatiranje istorije jednog naroda.

Riječ je o vještom, smišljenom, plasiranju neistina ili, u boljem slučaju, poluistina. SPC ima prisustvo u svim naseljima Crne Gore i to prisustvo sveštenici SPC često koriste da bi Crnogorcima pričali navodnu istoriju o njihovim precima a uistinu – pričaju priču koja je smišljena u krugovima SPC i od strane nekih članova SANU, poput Matije Bećkovića, Dobrice Ćosića, Koste Čavoškog i drugih… Najveći dio istorije koju puku propovijeda vladika Amfilohije Radović i njegovi sveštenici – nikada se nije zbio a naši preci nijesu – ni viđeli, ni doživjeli na način kako to predstavlja srpska crkva.

U daljem tekstu navešću nekoliko svjesno plasiranih mitova, u stvari običnih istorijskih lažibajki.

Bajka o kontinuitetu crkve: Jedna od brojnih mitomanskih priča srpske crkve u Crnoj Gori je teza o osmovjekovnom neprekinutom kontinuitetu srpske crkve u Crnoj Gori i ta floskula se često ponavlja. Na primjer, Mitropolija cetinjsko-primorska SPC izdala je saopštenje u martu 2011. godine u kojems e, između ostalog, pripovijeda: „…kao takva, takozvana CPC od svog osnivanja 2000. godine postoji i deluje, ali nema pravo da uzurpira dostojanstvo, ime i imovinu institucije Pravoslavne crkve, koja u Crnoj Gori deluje uz neprekinuti kontinuitet već duže od osam vekova.“

E sad da pogledamo taj kontinuitet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, a pod ovim – Pravoslavne, ne sumnjamo da se misli – Srpske pravoslavne crkve.

Primjer prvi: Tamničenje zetskog mitropolita:

Akademik SANU Momčilo Spremić u knjizi „Đurađ Branković i njegovo doba” (Clio, Beograd, 1999), piše: „Dok je borba između svetovne i duhovne vlasti na Zapadu imala dugu tradiciju, u despotovini XV veka natkrivljenoj neposrednom islamskom opasnošću, odos između crkve i države bio je harmoničan, s tim, što je kao i obično u teškim vremenima, presudna bila uloga vladara.” (strana 364, link: http://i49.tinypic.com/fo1578.jpg)

Poslije smrti svoga ujaka – despota Stefana Lazarevića u skladu sa tadašnjim feudalnim običajima Đurađ Branković je dobio njegove zemlje, a među njima i Zetu. Zanimljivo saznajemo o jednom događaju iz 1441. godine: „Nije bio u slozi ni sa zetskim mitropolitom, vjerovatno Jeftimijem, kome je sam, posle 1435. godine, dao na upravu Budvu. Uspeo je na brzinu da ga zarobi i povuče sa sobom u Dubrovnik. . . Što se tiče zetskog mitropolita, despot ga je držao u zatvoru. Ipak, mitropolit je uspeo nekako da pobegne i da se vrati u Budvu” (Momčilo Spremić, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Clio, Beograd 1999, strane 291 i 295).

Vidimo jasno: zetski mitropolit i srpski despot bili su u neprijateljskim odnosima, a u isto vrijeme sa poglavarom crkve u Srbiji despot Đurađ Branković je imao harmonične odnose.

Primjer drugi: Srpski patrijarh – vjerni saradnik Turaka i neprijatelj crnogorske slobode:

Đoko Slijepčević u knjizi “Istorija srpske pravoslavne crkve” piše: “Atanasija I nasledio je Mojsije Rajović (od 6. oktobra 1712. do 1726)… Po svemu što je ostalo o njemu zabeleženo, vidi se, da je patrijarh Mojsije bio čovek vrlo poduzetan i energičan” (strana 250).

Ovaj “poduzetni i energični” patrijarh – a uistinu najobičnija turska sluga, kakva je bila većina poglavara srpske crkve u vrijeme Turaka – bio je deklarisani neprijatelj vladike Danila, Crnogoraca i crnogorske slobode. Srpski istoričar Gligor Stanojević predstavio je pismo ovog srpskog patrijarha upućeno kapetanu Vukoti Vukašinoviću i Crnogorcima, pred pohod Numan paše Ćuprilića na Crnu Goru 1714. godine – najgore stradanje Crnogoraca od strane Turaka u istoriji.

Između ostaloga patrijarh Mojsije Rajović zvani Čurla piše: “Obiđosmo svu Bosnu i Hercegovinu. Kako uđosmo, ne mogasmo podnositi suze i jadikovanja hrišćanskih duša od vašeg zla, koje ste počinili vašoj braći hrišćanima i činite im ih, pljačkate i lišavate ih životnoga i prosipate hrišćansku krv: pola Hercegovine ste opljačkali. Kakva je to vaša snaga?. . . Ko ste vi da vodite rat sa jednom premoćnom carevinom, u kojoj ste? Zato vam pišem i govorim to svoj pokrajini, da prestanu s tim rđavim radom i da se potčine srećnom sultanu. . . Ako tako budete radili, uradićete dobro za vas, a ako ne poslušate, znajte da ću baciti na vas teško prokletstvo sa zborom koji mi je Bog dao s vladikama, kaluđerima i sveštenicima i narediću u svoj mojoj jurisdikciji da vas Gospod Bog istraži, i ne da ću vam jedan ili dva puta poslati prokletstvo, nego i svakog meseca te se neće znati od vas ni rod ni dom. Uradite kako vas učim i idite paši…” (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje 1955, strana 103, link: http://i49.tinypic.com/2pqmmgo.jpg)

Treba li bolji dokaz za tezu: srpski patrijarh potpuno se stavio u službu Osmanlija i sa njima sarađivao na planu uništavanja vladike Danila, Crne Gore i Crnogoraca; sve u cilju da bude uništena Crna Gora, tada svjetionik slobode pokorenog Balkana.

Što se tiče optužbi kako su Crnogorci pljačkali hrišćansku raju koja je živjela pod Turcima, to se svakako dešavalo i to mnogo puta! Kako su sami Crnogorci rezonovali u vezi toga, to nam je opisao ruski knez Dolgorukov koji je u Crnoj Gori boravio od 30. jula do 14. oktobra 1769. godine, za koje je vrijeme vodio dnevnik. Crnogorce je opisivao sa mržnjom, jer je bio uplašen, na kraju je i pobjegao iz Crne Gore. Ovaj je plemić navikao na udoban život i nije imao kakvo razumijevanja za Crnogorce i njihovu državu u kojoj je vladala anarhija.

U dnevniku za dan 5. avgust 1769. zapisao je: “U omanjim četama od 10-20 ljudi dogovore se i idu u turske provincije na nekoliko dana ili meseci, i znajući sva tamošnja mesta i prolaze, leže danju u šumama, a noću kradu i pale ne štedeći nikoga ko im padne šaka u njihove zverske ruke. Oni smatraju sve za Turke, a najviše stradaju bedni hrišćani. Dobivši tako nevinom krvlju poprskanu pljačku, vraćaju se doma. Tu krađu oni nazivlju večitim ratom s Turcima…” (Dnevnik kneza Dolgorukova, http://montenegrina.net/).

Po meni – bilo je to potpuno normalno rezonovanje ratnički nastrojenih Crnogoraca. Da bi bili slobodni morali su živjeti u bezvodnom kamenjaru; hrišćane koji su plaćali harač, hranili, oblačili i naoružavali Turke Crnogorci su takođe gledali kao – neprijatelje. Svaki Crnogorac mogao je da ode na plodnu zemlju kojom su vladali Turci i da od bega traži komad zemlje, turski plemići su to rado davali, rado su primali novu rajetinu koja plaća harač i mnogobrojne dažbine…Ali, Crnogorci su radije bili hronično gladni u svom bezvodnom kamenjaru, gladni ali slobodni.

Turci su snagu dobijali od hrišćanske ropske raje, to je sasvim istinito viđenje Crnogoraca tog doba, a mi smo danas svjesni da istorija koju nam predstavljaju mnogobrojni srpski nacionalni radnici – nikada se nije desila, ta istorija je smišljena u SPC i djelovima SANU… I iz 17. vijeka imamo istorijske izvore koji pokazuju identične poglede Crnogoraca na hrišćansku raju, kao i 100 godina kasnije.

Primjer treći: Crnogorci su imali autonomiju, srpska crkva im nije mogla nametnuti vladiku:

Numan paša Ćuprilić je 1714. predvodeći 30.000 vojnika desetkovao Crnu Goru, mnogo je stanovništva iśekao, a mnogo je i odveo u roblje. Sa svim tim zločinima saglasan je bio srpski patrijarh Čurla, to se vidi iz njegovog daljeg ponašanja, njegova mržnja prema vladici Danilu ostala je ista i godinama kasnije.

Dušan Vuksan je 1939. predstavio pisma koja je isti patrijarh Mojsije Rajović Čurla pisao nekim svještenicima iz okoline Podgorice. Vuksan prepričava pismo patrijarha Rajovića od 22. decembra 1721. god: “Pismo je odgovor na pismo Podgoričana od 14. decembra i. g. Vidi se da su se Podgoričani žalili na svoga vladiku, koga patrijarh naziva ‘bijednikom i raskoljnikom’. Saopštava, da je sultan zbacio vladiku, pa mu već ni on ne može biti prijatelj ‘ni po jednome načinu’ i naređeno je, da se više ne smije zadržavati u tome vilajetu. I njemu je kriv taj “raskoljnik”, jer već četiri godine nije dobio od njega ni jedne pare. On će im uskoro poslati novog vladiku i po njemu ferman, kojim je stari vladika raščinjen i naređeno je, da se od njega naplati careva mirija za četiri godine.” (Zapisi, knjiga XXII, sveska 1 – juli 1939, strane 35 i 36)

Iz ovoga jasno vidimo da je srpski patrijarh obična sultanova sluga, te tvrdi kako će smijeniti vladiku Danila. Naravno, od toga nije bilo ništa i to nam dokazuje da srpska crkva nije mogla nikako protiv volje Crnogoraca. Prije kraja Prvog svjetskog rata Crnogorci su sami birali svoje vladike, niko sa strane nije mogao da im izabere crkvenog poglavara. Od kada je – krajem Prvog svjetskog rata – srpska crkva zauzela crnogorske crkve i manastire, cetinjski vladika se bira u Beogradu, pa je tako cetinjski vladika bio i čovjek po prezimenu Bradvarević, a i Amfilohije Radović je za crnogorskog mitropolita izabran voljom Beograda, a ne voljom Crnogoraca.

Primjer četvrti, nastavlja se netrpeljivost između vladike Danila i novog spskog patrijarha:

Patrijarha Mojsija Rajevića Čurlu naslijedio je patrijarh Arsenije IV Jovanović zvani Šakabenta. Istoričar Dušan Vuksan u istoj svesci časopisa “Zapisi” prepričava pismo patrijarha Šakabente od 7. decembra 1726. podgoričkim hrišćanima i između ostaloga navodi: “Najinteresantniji je završetak pisma gdje patrijarh pod prokletstvom zabranjuje pastvi da ide k crnogorskom mitropolitu Danilu. Patrijarh kaže od riječi do riječi: ‘I nemojte koji iz toga vilajeta k vladici Danilu za kakav posao da ide, jer ako čujemo, hoće onaj čovjek kletvu dočekati, koji k njemu pođe.’ Mislim da se ova zabrana može samo tako tumačiti, da je učinjena po zapovijedi turskih vlasti.” (Zapisi, knjiga XXII, sveska 1 – juli 1939, str 37)

Eto takav su odnos imala ova dvojica srpskih patrijarha prema čuvenom vladici Danilu, rodonačelniku dinastije Petrović Njegoš, glavnom liku Gorskog Vijenca, čovjeku koji je uspostavio političke odnose Crne Gore i Rusije. Na poziv ruskog cara Petra Velikog vladika Danilo je 1711. digao ustanak Crnogoraca protiv turske imperije. Vladika Danilo je prvi crnogorski vladika koji je pośetio Rusiju i tamo bio primljen od ruskog cara Petra Velikog. Vladika Danilo je prvi uspostavio političke veze između Crne Gore i Austrije i prvi je imao ideju o nezavisnosti Crne Gore. Ovu kolosalnu ličnost crnogorske i balkanske istorije u njegovim slobodarskim namjerama ometali su srpski patrijarsi Čurla i Šakabenta. Ne bi marilo da ponekad, između lekcija lažne istorije koje priča svom “stadu”, vladika Amfilohije ispriča i kako su dvije Osmanske sluge – patrijarsi Čurla i Šakabenta bili neprijatelji vladike Danila, Crnogoraca i crnogorske slobode. Za promjenu, vladika Amfilohije bi mogao da kaže svom stadu običnu istinu – da su patrijarsi Čurla i Šakabenta bili jednako neprijatelji Crnogoraca kao i Osmanlije.

Da napomenem, čuveni akademik SANU Radovan Samardžić u knjizi “Istorija srpskog naroda“, knjiga 4, tom 1, Srbi u XVIII veku” (Beograd, 1986) na stranama 536, 537, 538, 539 i 540 piše o dvojici patrijaraha – Čurli i Šakabenti i ni slova ne daje o njihovom odnosu sa vladikom Danilom.

U najboljem maniru Garašaninove istoriografije, pošto mu iz političkih razloga ovo što sam prikazao nije odgovaralo, sve je prećutao. Oba patrijarha – i Čurlu i Šakabentu Samardžić pozitivno ocjenjuje a o Šakabenti ovako piše: “Arsenije IV je i kao crkveni i kao opštenarodni poglavar održao jedinstvo srpskog naroda za njegove buduće nastupe i uporedo s tim pokušao utvrditi i proširiti automna prava Srba u Austriji. U stvari, delovanjem Arsenija IV počeo je onaj srpski preobražaj kome je svaki deo srpskog naroda davao svoj doprinos i koji je vodio revoluciji 1804. godine.” (ista knjiga, strana 540).

U ediciji u kojoj je Samardžić objavio ovo pisanje Crnogorci su predstavljeni kao dio Srba, a pošto jedinstva vladike Danila i patrijarha Šakabente nije bilo, ostaje da se zaključi da je akademik Samardžić samo iz političkih razloga Crnogorce smatrao za Srbe.

Primjer peti, Crnogorci su mrzjeli srpskog patrijarha Brkića: Turci su 1766. ukinuli Pećku patrijaršiju i od tada je pravoslavna crkva Crnogoraca potpuno nezavisna – sve do kraja I svjetskog rata.

Pošto je Pećka patrijaršija zabranjena, njen posljednji patrijarh Vasilije Brkić je poslije raznih peripetija pobjegao u Crnu Goru u kojoj je boravio dvije godine. Ruski knez Dolgorukov koji je bio u pośeti Crnoj Gori u svom dnevniku je bilježio kako je vladika Sava Petrović Njegoš mrzio srpskog patrijarha: “15-og avg. Knez uznavši za vraždu i mrznost mitropolita Save na patrijarha i želeći pomiriti crkvene pastire otpravi jednog oficira k mitropolitu Savi da mu predstavi kako nesuglasice među pastirima mogu ostaviti štetnih posledica u narodu. Oficir, vrativši se, izjavi da je u starom mitropolitu, ostarelom u crnogorskim običajima i postupcima, naišao na nepomirljivu zlobu i mržnju na patrijarha s kojom želi u grob poći.”

Nije samo vladika Sava Petrović mrzio srpskog patrijarha, Dolgorukov je još zabilježio kako se jedna, poveća grupa bila zainetesovana za likviodaciju srpskog sveštenika: „24-og sept. Bavljenje kneževo među jednovernim i odanim Crnogorcima nije bilo bez velike opasnosti njegovog rođenog života. Svaki dan dolazili su sa raznih strana glasovi da jedni spremaju otrov, drugi da su potkupljeni da ga predadu u neprijateljske ruke i zapale prah. Crnogorska samovolja, vetrenjaštvo i lakomost na novce ovo je lako mogla učiniti. Patrijarh Vasilije izagnan iz svojeg otačastva i sa srpskog prestola došao je u Crnu Goru nadajući se naći tu pribežišta. No, Turci želeći dobiti njegovu glavu ponudili su Crnogorcima nekoliko kesa novaca. Ta suma veoma je pokolebala njihovu hrišćansku pobožnost, i 24 čoveka dođu noću k patrijarhu, i jave mu da će da ga predadu Turcima. Znajući da će ovi nečovečni izdajnici to i učiniti, odvraćao ih je isprva pastirskim rečima i pretio im prokletstvom. Kad je to bilo uzalud nesrećni ovaj arhijerej izvadi životvoreći krst i padnuvši na kolena pred svojom duhovnom decom gorkim suzama molio ih je da mu poštede bedni život. Kad ni to nije mogo umekšati surovost ovih hrišćana, kad ni suze ni molbe ni krst nisu pomogli, dâ im sve svoje novce, 54 dukata, te tako sačuva svoj život te noći. Sutra dan pobegne u Primorje u Maine, i tu se sakrije u domu jedne udovice, te ga gonioci koji su pošli za njim u poteru ne nađu.” (Dnevnik kneza Dolgorukova, http://montenegrina.net/)

Knez Dolgorukov i srpski patrijarh Vasilije Brkić su potom zajedno pobjegli iz Crne Gore. E sad, ločično je pitanje o realnosti teze o tragovima takozvane srpske svijesti kod Crnogoraca? Odnosno: Ako su Crnogorci smatrali patrijarha Vasilija Brkića za svog duhovnog poglavara, zašto su htjeli da ga prodaju Turcima?

Događaj koji je ispričao Dolgorukov je u nevjerovatnoj suprotnosti sa savremenom propagandom iz SPC. Danas SPC posrbljava narod u Crnoj Gori pričicama da su Crnogorci uvijek sebe smatrali Srbima, da su voljeli srpsku crkvu, da su patili za Kosovom. Jasno je da toga prije dolaska Sime Sarajlije nije bilo, Dolgorukov fino pokazuje kakvu su svijest Crnogorci imali. Da li je istorija zabilježila da su Crnogorci htjeli svoga cetinjskog vladiku da prodaju Turcima? Mi, u stvari, znamo da su predanje i istorija zabilježili suprotan primjer: Crnogorci su za velike novce otkupljivali iz turskih kazamata svoga vladiku Danila Petrovića!

Da li će mitropolit Amfilohije i njegovi svještenici kad drže lekcije iz istorije svome “stadu” i pričaju o “osmovjekovnom neprekinutom kontinuitetu”, govoriti i o dugom kontinuitetu netrpeljivosti i mržnje između pravoslavne crkve u Srbiji i Crnogoraca, kako nam jasno pokazuju primjeri koje sam pokazao? Mislim da neće, da će se neukom narodu nastaviti plasiranje modernih lažibajki o vjekovnoj srpskoj svijesti Crnogoraca. Isti za volju – može im bit’; kad naša država neće da edukuje svoj narod, onda hoće – Amfilohije Radović.

Analitika