Zašto Bijednoj Našoj ne daju biti – Lijepa Naša?

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 1.11.2022. u 09:49

Izdvajamo

Bijedna Naša ostavlja još bjedniji međunarodni dojam: tko je zapravo u RH taj koji odlučuje i kakva je to država, gdje predsjednik vuče na jednu, a premijer na suprotnu stranu? Međunarodno nevjerodostojna, nezrela i disfunkcionalna, a takvi etati, je li, nemaju respektabilniji ugled. U svijetu je valjda nemoguće naći primjer države, gdje predsjednik i premijer imaju različite politike, a obojica urbi et orbi tvrde da je to - državna politika. Je li, ako nije usuglašena niti ima izleda biti među dvojicom najodgovornijih na državnom sljemenu? McLuhanovo tzv. globalno selo u ovo digtalno doba pogotovo nije ni gluho niti slijepo da bi previdjelo who is who na tom non-stop skandaloznom i kontroverznomu zapadnobalkanskom, je li, kifliću tako da i Milanović i Plenković mogu dovijeka tvrdoglaviti o tomu što jest, a što nije RH, što može i što ne može, što (ne) želi, ali ne mogu promijeniti opći dojam o disfunkcionalnoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj na eurounijskim aparatima financijske solidarnosti koju ne znâ ni pošteno konzumirati, zemlji posvađanoj sa samom sobom, politički i personalno neodgovornih/nezrelih vođa što se štafetno izmjenjuju za kormilom neokolonijelne ovisnosti o bivšim tisućljetnim gazdama.

Povezani članci

Zašto Bijednoj Našoj ne daju biti – Lijepa Naša?

Zoran Milanović i Andrej Plenković – foto: Davor Puklavec/PIXSELL

A, dok globalno grmi, „Hrvatice i Hrvati i sve druge građanske i građani RH“ (sic transit) žive sve teže, jadnije, bezizglednije i nesigurnije, dvojica najodgovornijih u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, alfa-ovnovi dvaju stada na istoj livadi sve oskudnije paše javno se mrze iz dna duše, svađaju se i jedan drugomu spominju najbližu rodbinu. Takva tzv. država čije je međunarodno sramoćenje počelo još za autokracije tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, pa se nastavilo i podebljavalo jest „slučajna država“ koja, kao takva, nema ni pristojnu sadašnjost, kamoli izglednu budućnost. A zapravo ima sve prirodne predispozicije da uistinu bude druga Švicarska ili Norveška, međunarodno respektirana i ugledna makar kao te dvije izvanunijske zemlje, ali što vrijedi kad štafeta neodgovornosti, nesposobnosti i nesavjesnosti od izbora do izbora ide od loših u lošije ruke. Treba li, osim Plenkovića i Milanovića, spominjati i njihove prethodnike na istim foteljima, pa ministre, direktore, stranačke i ine uzdanice po piramidi vlasti sve do mjesnog odbora negdje bogu iza nogu, zaslužne za to što Bijedna Naša nije Lijepa Naša, već – sramota?

Marijan Vogrinec

Ima li tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ugled u tzv. međunarodnoj zajednici, igra li kakvu respektabilniju ulogu u tzv. visokoj politici i je li uistinu primjerno pozicionirana ne samo u europskoj tzv. obitelji nego i u širem zapadnom prostoru, kako to premijer Andrej Plenković egzaltirano papagaji brat-bratu barem pet od šest godina svog kormilarenja tzv. light HDZ-om („europejskog“ lika/političkog djela, sic transit) i izvršnom vlašću koja, je li, stoluje u Banskim dvorima? Nema, jer se u tri desetljeća nisu stekli barem neki od ključnih razloga/uvjeta za takvo uvažavanje. Što se babi snilo, to se babi zbilo? Nisu samo osobni animoziteti i ekstremno sramotan javni sukob premijera Plenkovića i predsjednika RH Zorana Milanovića na najosjetljivijem dijelu državnog brvna srušili svaku ozbiljnu šansu da civiliziran svijet doživljava Bijednu Našu kao društveno-politički, ekonomski i moralno zrelu, demokratsku državu, nego za razlozima valja posegnuti puno dublje i od Plenkovićeve prethodno traljave kohabitacije s HDZ-ovom pulenkom na Pantovčaku Kolindom Grabar-Kitarović. Sve do drčnoga, samoproglašenog „Oca Domovine“, tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, čija je uistinu „nacionalna veličina“ bila zapažena time kako mu je tzv. demokratski svijet „zaboravio“ doći na „tako mi Bog pomogao“ inauguraciju s lentom preko prsiju, a na pogreb samo tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel.

À propos, maršalu Titu, njegovu zagorskom zemljaku i polit-karijernomu meceni još od sjajnih partizanskih dana – s nastavkom za svih raskošnih poratnih desetljeća u Beogradu i Zagrebu – sve do smrti 4. svibnja 1980. klanjala su se oba hladnoratovski namrgođena bloka, na noge dolazila svjetska politička i intelektualna krema, okrunjene glave, a za nazočnost na pogrebu trebalo je izgraditi posebnu tribinu eda netko od svjetske elite ne bi bio prikraćen u nazočnosti odlaska u legendu jednog od pobjednika u Drugomu svjetskom ratu i jednoga od najvećih državnika 20. stoljeća. I tada nije trebalo iz svih režimskih medija dnevno telaliti tzv. bratskim jugoslavenskim narodima i narodnostima o „ugledu i pozicioniranju“ 24-milijunske zajedničke države u tzv. međunarodnoj zajednici, jer su svijet i globalno najvažniji geo politički događaji svjedočili o tomu uvjerljivije od svake interne lakirovke. Bijedna Naša nije te sreće. Sva tri desetljeća obnašanja licencije tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti – tiho i lakomisleno isporučenih interesima zapadne tzv. obitelji – nije imala, što se ono reče, prave ljude na pravim mjestima. Ali ih je zato itekako imala u službenom Zagrebu – i još ima! – tzv. zapadna obitelj. Samo valja opet vidjeti svu silu tajnih dokumenata o obnašateljima vlasti u RH što ih je objavio WikiLeaks Juliana Assangea o tomu tko su bili najviđeniji hrvatski političari koji su konspirativno posjećivali američko veleposlanstvo, što su i komu govorili. Ili, tko su u piramidi državne vlasti utjecajno pozicionirani dojdeki iz tzv. hrvatske dijaspore, a zadržali su putovnice/državljanstva zapadnih zemalja u kojima su rođeni. „Domoljubi“, je li?

Janko, Marko i Kepler-442b

U tom grmu stjecaja svih tih okolnosti, je li, od 1990-ih godina čuči snaga i duboki smisao sasvim formalne hrvatske tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti i na njezinoj osnovici – tzv. međunarodni ugled RH, njezinih premijera i predsjednika, ministara, političara i diplomata, poslovnih ljudi i samih građana kad putuju svijetom s CRO putovnicom. A kad dvojica, pa još najodgovornijih državnika male i samonedostatne zemlje u svakom smislu vode dvije vanjske politike iste države, različite politike u ključnim sastavnicama, onda to nije sramota Janka ili Marka, već sramota zemlje iz koje dolaze. Zemlje koja je time nevjerodostojan partner ikomu i čijoj se vlasti ne samo ne može vjerovati nego ni cijeniti njezine lidere. Ako se nisu sposobni dogovoriti o zajedničkom stajalištu u korist vlastite države i sinkronizirano/jednoznačno nastupati u tzv. međunarodnoj zajednici, ako se i s egzoplaneta Keplera-442b vidi da su ljudski i politički posve nezreli za kompromis, pa bapski u međunarodnim kuloarima cinkare jedan drugoga – kao, je li, bivša gaf-predsjednica RH 2015. godine u Mađarskoj tadašnjeg premijera Zorana Milanovića zbog tzv. izbjeglica/migranata, sic transit), a danas Plenković Milanovića i obratno, gdje god, kada god i komu god stranomu stignu – o ugledu takve zemlje nema ni govora.

Nedavni skup Krimske platforme u Zagrebu – privatne inicijative od lani ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, svojevrstnoga debatnog kluba istomišljeničkog mu dijela zapadnih zemalja, čiji zaključci nikoga ni na što ne obavezuju niti imaju ozbiljno međunarodno značenje – sveo se na HDZ-Plenković-Jandrokovićevu političku predstavu što je, kolateralno, išla na živce Zagrepčanima zbog neviđenoga prometnog kaosa, zabrana i kojekakvih „sigurnosnih“ prenemaganja u javnom prostoru. Baš se živo fućkalo i domaćim „paramilitarcima koji se tajno naoružavaju“ (premijerov privid za koji nije dao nijedan dokaz) i stranim teroristima za „uglednike“ tipa izvjesnog šefa ukrajinske Vrhovne Rade Ruslana Stefančuka ili pak vremešne SAD-ove trećepozivne političarke na isteku mandata Nancy Pelosi. Pogotovo za još neznatnije parlamentarce iz zemalja EU-a tzv. druge/treće brzine. Ili za hrvatskog „viteza groba jeruzalemskog“ i sestru međunarodnog terorista Zvonka Bušića-Taika (odgulio je pune 32 godine robije u SAD-u zbog otmice putničkog aviona na liniji New York-Chicago i ubojstva američkog policajca podmetnutom eksplotivnom napravom), što ih je mrtvački ozbiljne registriralo tv-oko iza Jandrokovićevih leđa.

No, koji dan po povratku iz Zagreba, predsjednica Zastupničkog doma američkog Kongresa drugi je put – pukom srećom, slučajno – izbjegla izgubiti glavu u terorističkom napadu vlastitih munjenih sunarodnjaka, u vlastitoj domovini i u vlastitom obiteljskom domu. Naime: „Gdje je Nancy, gdje je Nancy!?“ – dernjala se prorepublikanska/protrumpovska bijesna rulja za provale 6. siječnja 2021. nezadovoljnih Bidenovom pobjedom na predsjedničkim izborima u zgradu Kongresa na washingtonskomu Capitol Hillu. Pobjegla je u tzv. sigurnu sobu dok je rulja razbijala sve oko sebe. Neki dan pak nije bila u svom domu u San Franciscu, gdje je u gluho doba noći – opet: „Gdje je Nancy, gdje je Nancy!?“ – pomahnitali 42-godišnjak macolom nasrnuo na njezinog supruga, razbio mu lubanju i nanio druge teške ozljede prije no što su ga policajci svladali i uhitili. U Zagrebu, je li, takvo što nikomu ne bi palo na um. Ne zato što je hrvatska policija sposobnija od američke, jer nije, niti zato što Bijedna Naša ima tzv. međunarodni ugled sigurne i demokratski respektabilne zemlje, koju bi subverzijom tog tipa vrijedilo globalno prokazati.

Nancy Pelosi i Paul Pelosi – Foto by Olivier Douliery/ABACAPRESS.COM

O tzv. međunarodnom ugledu RH, koji nije ni za jotu podebljan boravkom Nancy Pelosi dva dana na skupu Krimske platforme u Zagrebu, dovoljno govori činjenica da je predsjednik RH Zoran Milanović – baš leder zemlje domaćina, što je signifikantno – javno bagatelizirao Platformu i nije želio primiti Nancy Pelosi, glavnu zvijezdu HDZ-ovog skupa na koji formalni organizator Hrvatski sabor i njegov predsjednik Gordan Jandroković nisu pozvali nikoga ni iz saborske oporbe. Time su udarili zvučnu pljusku ne samo tzv. međunarodnom ugledu RH nego i važnosti Krimske platforme. Predsjednik RH i politička oporba su HDZ-u balvan u oku. Pozivom na sastanak u debatnom klubu Zelenskoga bi rizikovali i poznate negativne komentare Plenkovićeve uvlakačke, proturuske tzv. politike na pravoj strani i povijesti, i prava i morala. Sic transit.

Iritantna, po državni ugled i interese RH kod kuće i u svijetu vrlo štetna te, u suštini, neosnovana Plenković-Milanovićeva netrpeljivost, prerasla već u neskrivenu mržnju, gotovo dnevno dobiva sve nove i nove, sve prljavije od prljavijih primjera. Unatoč tomu, Milanovićeva popularnost u anketama (npr. rejtinške agencije Promocije plus, svaki mjesec) čvrsto drži prvo mjesto (od ožujka lani neprekidno) ma što rekao i ma kako postupio. To vrijedi i za HDZ (24,4 posto potpore) kao političku stranku u odnosu na konkurenciju, ali već dugo ne vrijedi za Plenkovićev opadajući politički rejting: u listopadu i dalje gleda u leđa popularnijem Milanoviću. Po negativnoj percepciji javnosti pak Milanović s drugog mjesta gleda u lerđa stalno najnepopularnijem političaru u Bijednoj Našoj – Plenkoviću.

Pitanje za milijun eura

„Predsjednik Milanović je ili Putinova korisna budala ili ima neki razlog zašto podržava Rusiju koja je napala Ukrajinu“, poručio je Plenković iz Bruxellesa, gdje je bio na sastanku čelnika zemalja EU-a. Milanović kao vrhovni zapovjednik OS RH ne dopušta ukrajinskim vojnicima obuku na hrvatskom tlu, a Plenković je to mimo dogovora s njim obećao, pa sad Bijedna Naša ostavlja još bjedniji međunarodni dojam: tko je zapravo u RH taj koji odlučuje i kakva je to država, gdje predsjednik vuče na jednu, a premijer na suprotnu stranu? Međunarodno nevjerodostojna, nezrela i disfunkcionalna, a takvi etati, je li, nemaju respektabilniji ugled. U svijetu je valjda nemoguće naći primjer države, gdje predsjednik i premijer imaju različite politike, a obojica urbi et orbi tvrde da je to – državna politika. Je li, ako nije usuglašena niti ima izleda biti među dvojicom najodgovornijih na državnom sljemenu? McLuhanovo tzv. globalno selo u ovo digtalno doba pogotovo nije ni gluho niti slijepo da bi previdjelo who is who na tom non-stop skandaloznom i kontroverznomu zapadnobalkanskom, je li, kifliću tako da i Milanović i Plenković mogu dovijeka tvrdoglaviti o tomu što jest, a što nije RH, što može i što ne može, što (ne) želi, ali ne mogu promijeniti opći dojam o disfunkcionalnoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj na eurounijskim aparatima financijske solidarnosti koju ne znâ ni pošteno konzumirati, zemlji posvađanoj sa samom sobom, politički i personalno neodgovornih/nezrelih vođa što se štafetno izmjenjuju za kormilom neokolonijelne ovisnosti o bivšim tisućljetnim gazdama.

Kakav ugled u svijetu može imati Hrvatska koja i ključne događaje svoje prošlosti i sadašnjosti, događaje u temeljima svoje državnosti ne želi ili ne znâ obilježiti kao što to čini svaka civilizirana zemlja koja drži do sebe i svoje globalne vidljivosti, tzv. međunarodnog ugleda. Godinama se to ponavlja u Vukovaru 18. studenoga (Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., dan kada je slomljena obrana i grad okupiran u Domovinskom ratu) dvjema kolonama i čak trima protokolima, a sve u – državno ime. Na obilježavanju obljetnica VRA Bljeska i Oluje, proslavama braniteljskih postrojbâ (npr. u Gospiću 30. obljetnica osnivanja IX. gardijske brigade „Vukovi“, etc.), pa u Dubrovniku na proslavi 30. obljetnice oslobođenja hrvatskog juga na koju lokalni/regionalni HDZ – pitanje za milijun eura: čijom naredbom? Sic transit – nije pozvao predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika OS RH, nego je Milanović položio vijenac i upalio svijeću na groblju Boninovu u ime institucije predsjednika države…

Glupo da ne može biti gluplje i neodgovornije tako se inatiti u aranžmanu šačice karijernih srebroljubaca koji ovoj državi manje znače/pridonose od iseljenog Slavonca što dio zarade u Irskoj šalje onemoćalim roditeljima u polupraznomu rodnom selu. Lokalna/regionalna HDZ-ova vlast, je li, usudi se sabotirati predsjednika države, ma tko bio, idiotski smišljenim izgovorom da „Milanović ponašanjem i izjavama ide na živce i hrvatskim braniteljima i Dubrovčanima“. A premijer i šef HDZ-a Plenković nema vremena/svijesti/savjesti nazočiti u Dubrovniku obilježavanju jednoga od najvažnijih, ako ne i najvažnijeg oslobodilačkog uspjeha u Domovinskom ratu, jer šalabajza uokolo, pa „otvara“ (sic transit) pulsku bolnicu koja radi već godinu dana u prostorima izgrađenima zaslugom još SDP-ove vlade Zorana Milanovića, dijeli građanima letke sa svojom fotkom o uvođenju eura za čije je tiskanje olakšao porezne obveznike za 25 milijuna kuna te se na putujući Bijednom Našom tzv. Dan eura šepiri na zagrebačkom Trgu Petra Preradović (Cvjetnom) s nekolicinom ministara i guvernerom HNB-a Borisom Vujčićem, dižući sebe i euro u egzosferu. U Dubrovniku su, reda radi, njegovu dužnost iz opisa posla odradili Tomo Medved, Mario Banožić i Dubrovčanka na ministarskom fotelju kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek. Poruka o ugledu zemlje? Ne želimo znati.

Zoran Milanovic na gradskom groblju Boninovo povodom obiljezavanja 30. obljetnice oslobadjanja juga Hrvatske, Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL

„Ovo je bila velika operacija hrvatske vojske, u rangu Bljeska i Oluje, u nekim stvarima i veća, jer se dogodila tri godine ranije“, istaknuo je šef države Milanović na Gradskom groblju u Dubrovniku. „Taj veliki događaj je trebalo obilježiti na nacionalnoj razini, u organizaciji države, ne lokalne vlasti i županije. Postoje ljudi koji su sitna politička biomasa koji resursima hrvatske države obilježavaju nacionalni praznik, koji mene blokiraju. Ja sam došao, odao počast žrtvama, to je moja dužnost. Što se tiče toga da nekomu idem na živce, to je moj posao, posebno onima kojima trebam ići na živce. Ja nisam nikada izvrijeđao domaćine kada sam negdje došao. Moje je ukazati na devijacije, deformirano ponašanje. Trebalo je organizirati središnju državnu proslavu, a ovo je stranačka prćija, notorni privatluk.“ Samo par minuta nakon što su mediji prenijeli te Milanovićeve riječi, ali i još gore osude HDZ-ovih pojedinaca koji čine zlo državi, hrvatskim interesima/ugledu kod kuće i u svijetu, Plenković – koji inače tvrdi da ne prati predsjednikove uvredljive/prostačke istupe – sasuo je sa Cvjetnog trga u novinarske mikrofone i pred tv-okom kontrabaraž:

Čizma za čizmu je – čizma

„Ljudima ideš na živce kada dođeš na događaje, gdje svaki događaj iskoristiš za vrijeđanje, vulgarnosti i nisku političku kulturu. Zašto su ovi drugi postali ovako primitivni i divlji? Jer gledaju njega. Mi se borimo između dvije Hrvatske. Hrvatske koja vuče naprijed – to je ovo što mi radimo – i Hrvatske ovog primitivizma i divljaštva koje prije svega forsira Milanović i oni koji ga podržavaju“. Novinari, suglasni u tomu da osobni obračuni tzv. dvaju državnih brda, dvojice najvažnijih državnika Bijedne Naše, Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, nanose ogromnu štetu gdje se god pogleda te da je krajnje vrijeme za prestati sramotiti zemlju. Ta se dvojica jednojajčanih blizanaca iz istoga polit-ideološkoga gnijezda pouzdanih obitelji prošloga tzv. sustava jednoumlja ne moraju voljeti ni biti prijatelji, ali ustavno oktroirano – moraju djelovati sinkronizirano te vući zemlju naprijed istom stazom. Osobno mogu simpatizirati Bruxelles, Washington ili Moskvu, na dušu im, ali, ustavnom normom ograničeni, ne smiju nacionalni interes i sudbinu zemlje gurati pod čizmu ni Bruxellesa, ni Washingtona niti Moskve. I točka. Licemjerno je, što se u RH otvoreno čini od početka 1990-ih godina, polit-ideološki halabučiti hiperbolom kako se Hrvatska napokon otela gazdinstvu Beograda i jugoslavenskom jarmu te istodobno svoju državnu tzv. samostalnost, neovisnost i suverenitet dragovoljno prepustiti gazdovanju Bruxellesa/Washingtona. U čemu je razlika? Osloboditi se jednih negava da bi se okovalo drugima?

„Premijer i predsjednik RH moraju surađivati“, kazao je bivši diplomat Božo Kovačević u emisiji Hrvatskog radija „U mreži Prvog“ u povodu njihove javne svađe zbog Plenkovićeva obećanja Bruxellesu da će RH primiti na ratnu obuku dio od cca 15.000 ukrajinskih vojnika. „Jasno je da su tu osobni animoziteti na prvomu mjestu. Svi u Uniji shvaćaju da je Hrvatska disfunkcionalna država, a to je posljedica neodgovornosti ljudi na čelnim pozicijama. Pozicija predsjednika i premijera je neodgovorna. Trebaju sjesti i dogovoriti se što je strateški cilj Hrvatske i koordinirano istupati pred domaćom i stranom javnošću.“ Nema šanse. Svaki od njih dvojice, duboko ukupan u svom rovu i okružen ešalonima istomišljenika, drži da onaj drugi ima prvi popustiti, priznati lidersko prvenstvo kod kuće i vani drugomu i tek je onda, možebitno, izgledan nekakav kompromis. U svakom slučaju, loš za polit-moralno ozračje u zemlji i prilično truo kao gradivni materijal tzv. ugleda Bijedne Naše na međunarodnom planu. Jer mala, u svakom pogledu samonedostatna zemlja neodgovornih lidera, k tomu nesposobnih i nesavjesnih – s tisućljetnom kolonijalnom sudbinom od Aahena prije i poslije doseljenja 795. godine na balkansko tlo, preko Venecije, Beča, Pešte, Visoke Porte, Pariza, Rima… do Beograda – nije i neće biti tako skoro, ako će ikad i biti, nekakav ozbiljan čimbenik među onima što uistinu imaju moć prekrajati tzv. međunarodni poredak.

Takvima u tzv. europskoj obitelji, kojom se interesno/karijerno osobito diči premijer Plenković ne bi li opčinio domaću javnost svojom navodnom važnošću među velikima, utjecajem na njihove politike i odnose, zapravo odgovara činjenica o disfunkcionalnoj, ali pokornoj/poslušnoj miš-državici koja objektivno ne znâ što bi i kako sama sa sobom. Sramotno je koliko se često Plenkovićevi ministri – također dozlaboga nesposobni, izvučeni iz anonimnosti pod reflektore resornih (polu)vlasti i na boli glava apanaže – u strahu da se ne zamjere premijeru izjavom koju im nije odobrio loše izmotavaju pred novinarima kako o ovomu ili onomu, je li, „moramo dobiti odobrenje Europske komisije“, odnosno „moramo naš prijedlog usuglasiti s EU-om“, itsl. Pa ispada kako peradari u Bijednoj Našoj ne smiju držati kokoši nesilice u drukčijim kavezima od onih čije je dimenzije propisao EU „radi humanog postupanja sa životinjama“, ribari smiju puniti kašete plavom ribom koliko žele, već koliko im je odobrila Unija, poljodjelci pak ne smiju koristiti motiku pri obradi vrtova, jer ta alatka šteti strukturi tla… Sjedi euročinovnik, je li, u luksuzu bruxelleskog staklenjaka na svojoj boli glava hrpici eura ravnih ukupnoj prosječnoj godišnjoj plaći u RH, nikad nije vidio živu kokoš, vadio ribarsku mrežu ili okopavao vrt, kvasi grlo plemenitom tekućinom i propisuje od čega će i kako živjeti pola milijarde Europljana…

Dok globalno grmi…

Pokorni državni birokrati pak spremno dižu ruku i za svaku glupost što im se gurne pod nos, pa tušnu u džep – deviznu dnevnicu. I tako to ide tamo gore, a tako to ne ide, jezivo škripi i trokira ovdje dolje, gdje tzv. obični/mali eurounijski podanici sve teže sastavljaju kraj s krajem i kunu dan kada su si za vođe izabrali te koje su izabrali. Državne sramote se dadu vagati stočnom vagom. Npr. energetskih i inih tzv. sankcija Rusiji koje ruše pristojan životni standard Europljana na prosjački štap i dižu sve masovniju socijalnu pobunu (Češka, Francuska, Italija, etc.) protiv svojih vlasti, EU-politika i odricanja od znatno jeftinijih ruskih energenata, što rasplamsava globalnu inflaciju, vuče i najjače ekonomije u recesiju…