Zajedništvo na kriznim aparatima

Izdvajamo

• Gladnomu je kobasica uvijek preča od Shakespearea. To jest razumljivo, iako ne mora biti normalno, i nije lijepo čuti. Jer ni glad ne bi smjela biti normalnom. Nikomu, nikad i nigdje. Ali jest tako.

Povezani članci

• Nenad Bunjac: PARANOIA TOXICA
• Nemiri & Nesanice: Hrvatska ulazi u EU ali vi se ne smijete obeshrabriti!
• DIVA HRVATSKE GLAZBENE SCENE JOSIPA LISAC GOŠĆA JE ADRIA MUSIC CONFERENCE 2012.
• E, MOJ SAŠA…
• Muke po Dodiku: “Potjernice” za “Laktaškim klanom” i u drugim gradovima RS-a
• Heroji i monstrumi

Foto: AP

Covid-19, pa razoran potres u Zagrebu i okolici – nesreća nikad ne dolazi sama? – zbrisali su s javnog radara sve polit-ideološke mutikaše i lažne svjetonazorske mesije. Nije pak dobro što je to privremena zbílja. Čim se opet upali mrak dosadne svakodnevice bez kolektivnih ugroza, žohari će izmiljeti iz rupa i napuklinama. Čim se, je li, pogase alarmi za opasnost od Covida-19 i saniraju štete od potresa, a život opet vrati u normalu, eto žoharskih mutikaša na sve strane. Koliko se god premijeru dalo svašta prigovoriti tipa „ne valja, ja bih to znao bolje“, nema toga tko bi mu se sad usudio tražiti dlaku u jajetu vis-à-vis stanja u državi zbog Covida-19. Tko bi se upustio u tu vrst pametovanja radi stjecanja političkih bodova bio bi rejtinški kamenovan. Jest da je Covid-19 i usred globalne nesreće potres u Zagrebu – zločesto je to reći – sjeo kao kec na jedanaest rejtinški već kopnećem HDZ-u/premijeru uoči parlamentarnih izbora najesen, ali tu se ništa ne može. Viša sila, kazao bi mudar pûk 

Marijan Vogrinec

Hrvate valjda nešto uistinu preozbiljno, preteško, prestrašno ili tako nekako preopasno mora nemilosrdno i iznenada zviznuti posred svijesti, nasmrt preplašiti eda bi učas zaboravili sve svoje sukobe, netrpeljivosti, prijepore, zavisti i podmetanja te se brzinom svjetlosti zbili u jedinstvenu skupinu, čvrst živi zid nasuprot ugrozi. Uz solidarnost i samaritanstvo, je li, i sve crnilo ljudske psihe, koje ipak nije dominantno. Pandemija bolesti Covida-19, zaraze tzv. koronavirusom – protiv koje smrtonosne pošasti još nema lijeka niti je moguća učinkovitija obrana od totalne izolacije, uz punu epidemiološko-medicinsku skrb – dramatično je sirovim strahom učinila hrvatske građane jednom obitelji. Koja se čvrsto drži zajedno. I zajedno se boji izaći iz svog doma. Zajedno drhti pred neizvjesnim sutra. Zagrepčani i okolica pak u nedjelju je ujutro dodatno u tu jednu obitelj – grubo istjeranu iz kreveta ravno na ulicu – uvezala serija razornih potresa i dezinformacija s Radija Mileve o katastrofalnom koji „samo što nije“.

Smrtna je opasnost tu negdje oko nas – virus zatvara ljude u domovima, a potres ih istjeruje van; oboje jednako razumno/preventivno – ne vidimo je i ne osjetimo dok nije prekasno i to jest svojevrstan ruski rulet gotovo istovjetan ratnom stanju. Zadnji put su se ljudi osjećali tako zatečenima ranih 1990-ih godina kada su ih uzbune svako malo tjerale u skloništa, zamračeni prozori morali biti osigurani ljepljivim trakama, kretanje javnim prostorima ograničeno, živežne namirnice racionirane, plaće i mirovine minimizirane… Bio je rat. Ali život je manje-više cupkao svojom trasom, bio je organiziran, nestašice disperzirane i tzv. narodno jedinstvo čvršće i solidarnije no u mirnodopskim uvjetima. Strah od neizvjesnosti više nego od fizičke ugroze bio je opća činjenica i to je ljude upućivalo jedne na druge, na jedinstvo i nesebično žrtvovanje i na bojišnici i u pozadini u nadi da se jedino tako može svladati i najgoru ugrozu.

Krvavi ratni rasplet

Ovo sada s pandemijom Covida-19 – koju hrvatsko zdravstvo u sinergiji s inim institucijama sustava drži na uzdi učinkovitije/vjerodostojnije od nekih znatno većih i bogatijih zemalja (npr. Italije, Španjolske, Njemačke ili SAD-a, etc) – jest ratno stanje. Po nekima, i teže od klasičnog. Dosad nepoznat, biološki neprijatelj smrtonosno napada na svakomu mjestu i svakog, noću i danju, ne priznaje pravila ratovanja ni primirje, nema obzira prema dobi, spolu, rodu, (ne)vjeri, nacionalnoj/političkoj/ideološkoj pripadnosti, tko je gdje bio 1941./1991., etc. Covid-19 napao je iznenada i globalno zatekao ljudski rod nespremnim, „nenaoružanim“…

Krvav ratni rasplet raspada bivše 24-milijunske SFR Jugoslavije, doduše ne baš neočekivan i nepredviđen, također je 1991. godine sinergijskom agresijom velikosrpskih pobunjenika, paravojnih skupina iz Srbije i JNA zatekao Hrvatsku – odlučnu osamostaliti se – razoružanom, nespremnom i vojno neorganiziranom za ozbiljan prvi otpor, kažu, trećoj oružanoj sili u Europi. Jedinstvo najvećeg dijela stanovništva, odlučnost zajednički se suprotstaviti ugrozi urodila je 1992. međunarodnim priznanjem državne samostalnosti RH, a 1995. godine vojnom pobjedom i potom 1996. – 1998. mirnom reintegracijom još okupiranih krajeva istočne Hrvatske, Baranje i zapadnog Srijema u hrvatski ustavnopravni poredak. Tzv. ratna ili vlada nacionlnog/demokratskog jedinstva premijera Franje Gregurića i tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman primjerno su – ne ulazeći u komentar kolateralnih šteta za pravosudni progon i moralnu osudu – odradili otpor državnoj ugrozi. Vlada nacionalnog/demokratskog jedinstva (17. srpnja 1991. – 12. kolovoza 1992.; predstavnici svih parlamentarnih stranaka i vrsni nestranački stručnjaci) uspješno je organizirala obranu, zbrinula pola milijuna prognanika/izbjeglica, uspostavila monetarni suverenitet, izborila međunarodno priznanje RH te omogućila ljudima relativno siguran život. U nepovoljnim unutarnjim i međunarodnim uvjetima.

Vlade nacionalnog/demokratskog jedinstva osnivaju se u ratnim uvjetima te u doba katastrofičnih ekonomskih kriza, pa nije malo i sasvim ozbiljnih ljudi koji nerijetko u košmaru tzv. bratoubilačkog rata na polit-ideološkoj vjetrometini RH nostalgično spominju Franju Gregurića, njegovu vladu i zazivaju baš takav odnos vlasti prema krucijalnim problemima tzv. malih, običnih ljudi. Da ih se okuplja i organizira u otporu ugrozi, a ne dijeli na bezvezarijama i suprotstavlja zlorabeći njihove životne potrebe, osjećaje, uvjerenja, pripadnosti… Pametna će to politika činiti i kad nema ugroza. – Pandemija Covida-19 ili tzv. coronavirusa jest „ratna“ ugroza No. One, a izvanredna obraćanja predsjednika RH pa premijera u prime time tv-terminu potvrda su ne samo primjerne/poželjne kohabitacije Pantovčaka i Banskih dvora već i ozbiljnosti stanja potrebitog upravo duha i prakse nacionalnog/demokratskog jedinstva iz Gregurićevih dana.

Predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković su to uvjerljivo i žurno demonstrirali i već sat nakon prvog, najsnažnijeg (5,5 stupnjeva po Richteru) potresnog udara u Zagrebu, pozvali građane na smirenost te ih izvijestili da se organizira zbrinjavanje/pomoć stradalima i sanacija šteta. Komunalne i ine službe, mehanizacija, čak i 270 pripadnika HV-a odmah su izašli na najugroženija mjesta u metropoli. Zagreb nije prestao živjeti, nastavio je funkcionirati, a državni se vrh kompletan našao s građanima i koordinirao sve akcije na terenu. Kapa do zemlje obojici državnika koji će osobnim primjerom svjedočiti što je i kako moraju funkcionirati jedinstvo i zajedništvo u doba ozbiljnih ugroza. Ali, možda još važnije: u doba kada nema ugroza niti su one na vidiku. To se od njih očekuje.

Dvostruka ugroza, država funkcionira

Predsjednik RH Milanović dan prije i premijer Plenković dan nakon njega – neposredno uoči potresne nedjelje u Zagrebu i okolici – inteligentno su se, odmjereno, svaka je riječ bila na mjestu, izvanredno obratili javnosti u povodu eskalacije epidemije Covida-19. Antipanično, s naglaskom na to je „sve pod kontrolom“, ali kako se epidemiološke i ine sigurnosne mjere tiču zdravlja svih te odgovorno ponašanje mora biti dnevna obaveza. Ni za strah nema razloga, kamoli za stampedo na prodavaonice s hranom, ljekarne i bankomate. U manje-više prilično ustrašenoj javnosti, pozitivno je odjeknula Milanovićeva izjava da je – ne miješajući se u vladine ovlasti i premijerove odluke radi sanacije posljedica ugroze ljudi i gospodarstva Covidom-19 – u stalnom kontaktu s Plenkovićem i podržava sve mjere. „U ovoj je situaciji“, kazao je predsjednik RH nakon što je s premijerom obišao potresom teško pogođeno središte Zagreba, „važno tko odlučuje i zapovijeda. To su vlada/premijer i Nacionalni stožer. Slušajte nadležne, vijesti prije svega potpredsjednika vlade Davora Božičevića i Stožera. Sve ostalo možete zanemariti.“

I u dvostrukoj ugrozi, državni vrh funkcionira kako je građanima potrebno i kako to očekuju od ovih što su, kažu – preuzeli odgovornost. Tim više, jer je i premijer – kao premijer Gregurić kritičnih dana 1991. godine po dogovoru s tada predsjednikom Tuđmanom – sazvao predstavnike svih parlamentarnih stranaka i istaknute stručnjake te su zajednički razmotrili što je Hrvatskoj činiti kako bi se čim učinkovitije zaštitilo zdravlje građana i maksimalno očuvalo gospodarstvo od razornog pohoda Covida-19. Tzv. stabilna saborska većina pod HDZ-ovom, a ovaj pod Plenkovićevom je kontrolom prihvatila čak dva oporbena prijedloga (SDP-ov i IDS-ov) što je ravno gotovo senzaciji budući da vladajući drže oporbu „maloumnom“ kada od 700 (npr. Mostovih) amandmana ne prihvate ni jedan, odnosno od 138 (SDP-ovih) također – ni jedan. Baš je sve u njima neprihvatljivo? Kad je SDP-ova koalicija (2012.-2015.) vedrila i oblačila u tzv. Visokom domu i udarala ritam državnomu razvitku i životnomu standardu građana, HDZ-ovi su i ine oporbe prijedlozi imali istu sudbinu. Sada su se, je li, i tzv. desni i tzv. lijevi  našli zajedno na čuki protiv Covida-19. Milanović i Plenković udaraju ritam i dišu istim ritmom. Kako je red i treba biti.

Ta činjenica upućuje na crnohumornu pomisao kako su neke uistinu vrlo opasne, velike ugroze poput pan/epidemija zaraznih bolesti, zemljotresa i inih prirodnih katastrofa, rata, ekonomskog sloma, recesije…, ali i neke kolektivne sreće poput osvajanja drugoga mjesta na nogometnom SP-u 2018. u Ruskoj Federaciji – korisne za reanimaciju hrvatskog zajedništva. Dakako, na nečemu dobrom, bez nacionalnog, polit-ideološkog, rodnog, socijalnog, (ne)vjerskog, dobnog ili kakvoga već besmislenog predznaka. Gregurićeva „ratna“, vlada nacionalnog/demokratskog jedinstva jedina je emanirala taj duh u doba Tuđmanovog režima. Drugi put su nogometaši euforijom crveno-bijelog zajedništva dignuli na ulice i trgove pola milijuna ljudi te ujedinili u jedan korpus barem još triput toliko uz male ekrane u vlastitim domovima i kafićima. Sada su jedinstvo i zajedništvo opet na dnevnom redu zbog pandemije tzv. koronavirusa i najjačeg potresa u Zagrebu nakon 1880. godine. Koliko Hrvatima puno straha treba pa se stisnu u istu štalicu i koliko im malo treba gluposti da bijesno jurnu jedni na druge kao krvni neprijatelji i osvetnici.

Covid-19, pa razoran potres u Zagrebu i okolici – nesreća nikad ne dolazi sama? – zbrisali su s javnog radara sve polit-ideološke mutikaše i lažne svjetonazorske mesije. Nije pak dobro što je to privremena zbílja. Čim se opet upali mrak dosadne svakodnevice bez kolektivnih ugroza, žohari će izmiljeti iz rupa i napuklinama. Čim se, je li, pogase alarmi za opasnost od Covida-19 i saniraju štete od potresa, a život opet vrati u normalu, eto žoharskih mutikaša na sve strane. Koliko se god premijeru dalo svašta prigovoriti tipa „ne valja, ja bih to znao bolje“, nema toga tko bi mu se sad usudio tražiti dlaku u jajetu vis-à-vis stanja u državi zbog Covida-19. Tko bi se upustio u tu vrst pametovanja radi stjecanja političkih bodova bio bi rejtinški kamenovan. Jest da je Covid-19 i usred globalne nesreće potres u Zagrebu – zločesto je to reći – sjeo kao kec na jedanaest rejtinški već kopnećem HDZ-u/premijeru uoči parlamentarnih izbora najesen, ali tu se ništa ne može. Viša sila, kazao bi mudar pûk.

Ako je suditi po – zasad? – kohabitacijskom prijateljstvu Banskih dvora i Pantovčaka, predsjednik Zoran Milanović neće imati ništa protiv da mu se Andrej Plenković kao postizborni relativni pobjednik pojavi s popisom najmanje 76 novozastupničkih ruku i zamoli mandatarsku punomoć za sastavljanje nove vlade. Nije ni to neprimijećeno da se, barem dosad, predsjednik RH kloni svake tješnje veze sa SDP-om, strankom koja ga je kandidirala za Pantovčak, podržavala u kampanji i trenutno bilježi najbolji rejting među samo tri stranke što prelaze izborni prag. Milanovićeva pak prethodnica – ustavno nestranačka – nikad „nije znala“ je li još u HDZ-u ili ne. A vidjelo se iz druge galaksije kako dušom jest, a tijelom ne.

Odluke vrijedne i za 100 godina

„Ovo što Hrvatska danas radi, da praktično imamo cijeli ekspedicijski kamp za prihvat pacijenata, cijeli KBC Dubrava stavljen na raspolaganje, to nema nijedna druga država u Europi“, pohvalio se premijer Plenković novinarima za posjeta s ministrom zdravstva Vilijem Berošem lokalitetu u Zagrebu, gdje je vojska postavljala šatore s krevetima i svom opremom te će po potrebi angažirati više od 100 svojih liječničkih timova za pomoć najteže zaraženim Covidom-19. „Kapacitet kreveta u šatorima je oko 250 pacijenata plus još 300 u dva aneksa u KB Dubravi zatreba li kasnije. Dođe li do toga, čitava će bolnica biti respiratorno središte za pacijente u slučaju širenja epidemije Covida-19. Ova vrst pripreme je dio onoga što praktički radimo od početka siječnja, a to je da budemo čim spremniji i čim otporniji odgovoriti na ugroze. Odluke ćemo i dalje, primjereno stanju ugroze naših građana, donositi brzo i bit će takve da će se iza njih moći stajati i za 100 godina.“

Dan prije, u izvanrednom je tv-obraćanju javnosti kazao kako su „pred nama teški dani, tjedni i mjeseci“ budući da je „ovo najveća kriza nakon Domovinskog rata i najveći izazov za sve nas“, što je dan ranije drugim riječima poručio i predsjednik RH Zoran Milanović. Potraje li pandemija dulje – znanost još ne zna koliko će dugo – a neke uistinu izvanrednije okolnosti od izvanrednih ne odgode parlamentarne izbore, samo zasluge u borbi protiv Covida-19 i sanacija šteta od potresa iznjedrit će Andreja Plenkovića i HDZ kao pobjednike. Krize i nesreće masovnijih razmjera u Hrvata su valjda jedino čvrst gradivni materijal jedinstva, zajedništva i solidarnosti. Dokazano, neusporedivo pouzdaniji od svake ideologije, nacionalne ili vjerske pripadnosti i osobito – na čemu apanažno parazitira i ciljano dijeli ljude sva „domoljublja“ tzv. desnica: provokativne ispovjedi o tomu tko, je li, „(ne) voli Hrvatsku“. Voliš najprije sebe i svoje bližnje, svoje i njihovo zdravlje, time i druge i zdravlje drugih, a onda sve ostalo.

Gladnomu je kobasica uvijek preča od Shakespearea. To jest razumljivo, iako ne mora biti normalno, i nije lijepo čuti. Jer ni glad ne bi smjela biti normalnom. Nikomu, nikad i nigdje. Ali jest tako. „Ovo je vrijeme za jedinstvo nacije i društvenu odgovornost“, poručio je premijer. „Ovo su teški dani i veliki ispit zrelosti za Hrvatsku. Hrvatska je u ratu protiv virusa, panike i negativnih društveno-ekonomskih posljedica. Ovo nije vrijeme za podjele, nego za konsenzus. Otvorili smo konstruktivni dijalog sa svim strankama, surađujemo s predsjednikom RH, važna je suradnja s medijima koji imaju ključnu ulogu. Fokus nam je na živote i zdravlje sugrađana.“ Što bi bilo da nije ugroza ovakve težine i razmjera?