Zagreb mijenja Hrvatsku?

Izdvajamo

• Drugi krug lokalnih izbora prijelomni je trenutak. I za Zagreb, i za Hrvatsku. Treba se nadati da neće biti ni propušten, ni proigran. Jer, takvi se trenuci ne vraćaju. U nedjelju, bez ikakve patetike, vrijedi: sada, ili tko zna kada (nećemo baš reći: nikada). I toga bi trebali biti svjesni svi građani Republike Hrvatske s pravom glasa. Nema opravdanja za neizlazak na izbore. Nema!

Povezani članci

• Mesić: Pomaci u BiH mogući, sprečiti uticaje Zagreba i Beograda, isključiti razbijače države
• Šibenski
• Austrijsko svjetlo u mračnoj Evropi
• POSLJEDNJI BOSANSKI BOGUMIL
• Predstavom “Osvajanje sreće” u Mostaru otvoren 53. MESS
• Zabranite ustaška obilježja, nijekanja koncentracijskih logora smrti i veličanja ustaških zločinaca

Zagreb se, mada to sigurno nije na prvome mjestu u redoslijedu zadataka nove gradske uprave, mora povijesno jasno i decidirano pozicionirati. On danas jest glavni grad Republike Hrvatske. On nikada nije bio, niti ga se takvim smije predstavljati, ustaški Zagreb. U vrijeme Drugog svjetskog rata Zagreb je bio grad – heroj, grad u kojemu je stolovala teroristička ustaška vlast, ali koji je – toj vlasti usprkos – pokazao kako diše pravi Zagreb. I prava Hrvatska.

Ako inozemni mediji prvome krugu lokalnih izbora u Hrvatskoj i nisu poklonili neku osobitu pozornost, sva je prilika da će se to promijeniti u odnosu na drugi krug, a osobito u odnosu na ishod izbora u Zagrebu. Ako je vjerovati raspoloženju birača iskazanom u prvome krugu, ali i svim ispitivanjima javnoga mnijenja, u taj ishod ne treba sumnjati. Kandidat zeleno-lijeve koalicije “pomest će” (pitanje je samo s kolikom većinom) svojega protukandidata iz Domovinskog pokreta. I to bi mogla biti prekretnica ne samo za Zagreb, nego i za cijelu Hrvatsku.

U glavnome gradu živi otprilike četvrtina stanovnika cijele Hrvatske. I ako u tome gradu uspiju oni kojima je najveća vrlina to da su drugačiji i da čvrsto obećavaju da će i na kormilu grada biti drugačiji, onda je to znak da unutar četvrtine stanovnika Hrvatske postoji uvjerljiva većina koja kaže: “Ovako, kako je do sada bilo, tako više nećemo. Mi tražimo i želimo da bude drugačije!” Kroz to rezultat zagrebačkih izbora za gradonačelnika može biti i, prema svemu sudeći i bit će, poruka cijeloj Hrvatskoj: ne mora se ovako, kako je bilo do sada; može se i drugačije!

Uspije li zeleno-lijeva koalicija u Zagrebu, svim objedama i lažima usprkos, i pošalje li Zagreb zaista takvu poruku, onda će to biti nešto na rubu revolucionarnog prevrata. Ne, naravno, u onome smislu u kojemu tu koaliciju i njezinoga kandidata za gradonačelnika nastoje ocrniti desničari (komunista, titoist, odrekao se vlastitoga oca, strani plaćenik itd, itd), nego u smislu otvaranja perspektive za mijenjanje okoštalog korupcijsko-kriminalnog sustava koji, pod plaštem domoljubne politike, guši Hrvatsku. U protekla dva desetljeća Zagreb je postao ogledni primjer funkcioniranja takvoga sustava, nudeći i dajući usluge državnoj vlasti (“žetončići” koji su vodećoj stranci desnice osiguravali većinu u Saboru) ali i, smatraju mnogi ne bez razloga, i pružajući svoje krake sve do Markovog trga.

Da u Hrvatskoj praktično ništa ne funkcionira onako, kako bi trebalo, da se obećanja javnosti daju uz jasnu spoznaju onih koji obećavaju, da neće biti ispunjena, to je jasno svima koji još nisu izgubili sposobnost racionalnog i realnog sagledavanja stvari. Da sudski procesi traju i dulje od dvadeset godina, poznato je. Da teški bolesnici čekaju na preglede u bolnicama i po nekoliko mjeseci, također je poznato. Da više od godinu dana nakon potresa u Zagrebu, nije počeo sustavni zahvat kojim bi se prišlo obnovi ranjenoga grada, nije potrebno govoriti. Da su najveći teret pomoći nakon potresa na Baniji iznijeli samoorganizirani pomagači, donatori – pojedinci i udruge (i to ne samo iz Hrvatske), ni o tome ne treba trošiti riječi.

O aferi koja trese jednu od najvećih zagrebačkih bolnica, o tome da vladajuća stranka, koristeći saborsku većinu, sprječava, nakon – istina – nezgrapnog poteza šefa države – izbor čelne osobe Vrhovnog suda, demonstrirajući time svoju odlučnost da se u pravosuđu ama baš ništa ne mijenja, o svemu tome nećemo.

Baš kao ni o tome da se uporno, iz godine u godinu, sklapaju poslovi od kojih građani praktično nemaju ništa (dapače, imaju goleme štete, kao u slučaju prodaje Plive, ili namjernog zatiranja Imunološkog zavoda). No, ti i takvi poslovi dodatno pune već ionako pune džepove (bankovne račune) nekih odjevno urbaniziranih, ali mentalitetno, neznanjem, nepoznavanjem svega (osim reketa, iznude, i sličnih “gospodarskih” djelatnosti), provincijalizmom i iskonskom primitivnošću obilježenih pripadnika “nove elite”. Sve se to dešava pred našim očima, sve je to jasno svakome tko hoće vidjeti kako stvari stoje.

A stvari stoje loše. Država je svoju vanjsku politiku svela na servisiranje velikih “gazda”, bilo onih iz Bruxellesa, bilo onih iz Washingtona, a ako ponekada izleti s nekom, kao, svojom inicijativom, onda izazove pomutnju i dodatno pokvari već ionako loše odnose s ključnim susjedima. U jeku pandemije (jer, grdno se vara onaj tko je nasjeo ponovljenoj priči o tome kako smo je pobijedili) kupujemo, ni manje, ni više nego simboličnih, a astronomski skupih, dvanaest borbenih zrakoplova (bivša je zajednička država samo u podzemnom aerodromu kod Bihaća imala trostruko više). Koliko god se hvalili time da sada cjepiva imamo dovoljno, činjenica je da smo u akciji cijepljenja kasnili, jer se nismo usuđivali naručiti rusko cjepivo (u upotrebi u više od 50 zemalja!). Da ne bismo dobili ukor iz Bruxellesa! A zdravlje naših građana?

Šaljemo vojnike na rusku granicu, prihvaćajući bez pogovora priču o ruskoj opasnosti za Evropu. Slavimo Dan Evrope, ali gotovo da zaboravljamo Dan pobjede, a one koji su tu pobjedu izvojevali ovdje, one koji su zaslužni za to da je Hrvatska danas u onim granicama u kojima jest, njih ili zaboravljamo, ili pretvaramo u zločince, “marljivo” nastojeći da se ne obnovi ni jedan od onih toliko puta spominjanih više od tri tisuće uništenih spomenika žrtvama fašizma i antifašističkim borcima.

Zeleno-lijeva koalicija u Zagrebu ima jedinstvenu šansu da pokaže kako se može drugačije, da pokaže kako postoji i neka druga Hrvatska. Poštena Hrvatska. Ona Hrvatska koja nije zarobljena prošlošću, nije njezin talac, ali koja zna što su i prošlost i sadašnjost, no gleda u budućnost. Izazov je golem. I sve prije nego bezopasan. Uhvati li se ozbiljno u koštac sa sustavom koji je metropolu držao u smrtonosnom zagrljaju desetljećima, ta koalicija i njezin kandidat za gradonačelnika upuštaju se u krajnje opasnu igru. Po život opasnu. Jer, ulozi su preveliki, a oni koji su ulagali neće se samo tako pomiriti s time da gube. I zato bi (vjerojatnom) budućem zagrebačkom gradonačelniku bilo pametno savjetovati da na posao dolazi u blindiranom automobilu, umjesto da se vozika gradskim ulicama na svojem biciklu (ma koliko to simpatično moglo biti).

Uspije li “zagrebački prevrat”, otvara se perspektiva i za Hrvatsku. Naravno, to pretpostavlja i da socijal-demokrati koji su, čini se, još uvijek opijeni svojom nekadašnjom ulogom, izvuku pouke iz prošlosti u kojoj su se olako odricali svojih tradicionalnih birača i posve besperspektivno pokušavali udvarati desnici. To pretpostavlja da se prestanu prema zeleno-lijevoj koaliciji ponašati bilo sumnjičavo, bilo zaštitnički, ili kao “veliki brat” i da prihvate realnost, pa da u toj novoj realnosti grade i svoju novu poziciju.

Zeleno-lijeva koalicija treba, kao prvo, ostati dosljedna. Mora ostati drugačija i tu svoju karakteristiku pretočiti u politiku koja će pokazati rezultate. Ona mora izbjeći unutarnje sukobe oko podjele osvojenoga kolača (koji nisu isključeni). Potom, ne smije nasjesti na priču kako mora izbjeći “revanšizam”. Odricanje od usluga onih koji dokazano nisu potrebni, ili su – isto tako dokazano – protuzakonito zaposleni, o onima s lažnim diplomama (još jedna odlika “nove elite”) da i ne govorimo, to nije nikakav revanšizam. To je uvođenje reda. A red i rad potrebni su ne samo Zagrebu, nego i cijeloj Hrvatskoj.

Zagreb se, mada to sigurno nije na prvome mjestu u redoslijedu zadataka nove gradske uprave, mora povijesno jasno i decidirano pozicionirati. On danas jest glavni grad Republike Hrvatske. On nikada nije bio, niti ga se takvim smije predstavljati, ustaški Zagreb. U vrijeme Drugog svjetskog rata Zagreb je bio grad – heroj, grad u kojemu je stolovala teroristička ustaška vlast, ali koji je – toj vlasti usprkos – pokazao kako diše pravi Zagreb. I prava Hrvatska.

Drugi krug lokalnih izbora prijelomni je trenutak. I za Zagreb, i za Hrvatsku. Treba se nadati da neće biti ni propušten, ni proigran. Jer, takvi se trenuci ne vraćaju. U nedjelju, bez ikakve patetike, vrijedi: sada, ili tko zna kada (nećemo baš reći: nikada). I toga bi trebali biti svjesni svi građani Republike Hrvatske s pravom glasa. Nema opravdanja za neizlazak na izbore.

Nema!