Zagreb – glavni grad Srbije i BiH

Izdvajamo

• Pa sada u prodanoj Bosanskoj posavini (za Miloševićev koridor od Banje Luke do granice sa Srbijom, desnom obalom Save) gotovo više nema Hrvata, tek zanemariv broj u par enklava, a ratni egzodus je raselio Hrvate iz srednje Bosne. Etnički pak očišćena od Srba i Bošnjaka zapadna Hercegovina i Mostar ostali su i bez trećine hrvatskog življa, pa više nisu ni slika i prilika onoga što su Hrvati bili/imali/trebali prije rata. Ti što su ostali, jer nemaju kamo ni komu, sužnji su nacionalističkog prenemaganja ratnoprofiterski i na ratnom i zločinu protiv čovječnosti stasalih bivših gologuza u poratne multimilijunere koji debelo unovčuju/zlorabe hrvatstvo i katoličanstvo, denver plavu ZNA SE stranačku iskaznicu, larmaju o tzv. konstitutivnosti, samoproglašavaju se nacionalnim vođama, etc.

Povezani članci

• Johnson nije Churchill
• Viktor Ivančić: Trenutne političke elite su najgore što su ovi narodi mogli dati
• Tko je spriječio Štimca da posjeti logor pod Bijelim brijegom?
• „Maska“ i „Generacija bez kompasa“ – koncert u MC Pavarotti
• Aluminij „oreol„ bošnjačke Herceg Bosne
• Groblje hrvatskih nemira

Andrej Plenković i Tomislav Žigmanov – foto: Patrik Macek/PIXSELL

Hrvatske manjinske probleme u Srbiji i tzv. konstitutivne u BiH – a ima ih o-ho-ho, vrijeme ih je nataložilo svu silu i još će – pozvani su rješavati Hrvati u domovini Srbiji, gdje im je glavni grad Beograd, ne Zagreb, te Hrvati u BiH, gdje im je glavni grad Sarajevo, ne Zagreb i osobito ne Mostar. Dok to ne bude tako i dok Zagreb pod HDZ-ovim kormilarima ne shvati da nije niti smije biti, je li, ovlašteni skrbnik „malodobnoj“ hrvatskoj dijaspori širom svijeta i u najbližem susjedstvu, pa ih „mora/može/treba“ u stanovitim političkim okolnostima kod kuće i u inozemstvu zlorabiti kao monetu za potkusurivanje, tim ljudima neće biti dobro. Krvavi raspad bivše SFR Jugoslavije, Domovinski rat – koji drukčije nazivaju u BiH i u  Srbiji – nacionalističke/šovinističke histerije i inducirane mržnje među tzv. bratskim narodima i narodnostima kojima bez kvarnih politika i neljudi ne bi padalo na um dizati kuku i motiku jedni na druge, itekako su utjecali na osipanje broja Hrvata i u Srbiji i u BiH. Ali i pripadnika većinskih naroda koji su imali makar dva zrna soli u glavi i kada je zagrmjelo nečovještvom potražili domovinu u inozemstvu 

Marijan Vogrinec

Baš kao što će, je li, Hrvatima u Srbiji svijetla zora svanuti čim je tamo parlament okrenuo palac gore novoj/staroj vladi te susjedne države s Tomislavom Žigmanovom, „vječnim“ vođom Demokratskog saveza vojvođanskih Hrvata (DSHV), na ministarskom fotelju resora za ljudska i manjinska prava, Hrvati u BiH/Federaciji BiH jamačno će potonuti dublje u majorizacijski mrak i tmušu tzv. konstitutivne nepravde budući da će u Predsjedništvu BiH i u novomu mandatu sjediti sunarodnjak im Željko Komšić (Demokratska fronta), a ne HDZ-ova „favoritkinja“ Borjana Krišto. Ironična šala mala. Niti će Žigmanovljevom instalacijom u vladi Vučićeva režima – kojemu HDZ-ov službeni Zagreb podmeće nogu gdje god stigne te (ne)svjesno čini medvjeđu uslugu i Žigmanovu i Hrvatima u Srbiji radi Plenkovićevih karijernih probitaka u Uniji – niti će drugi uzastopni izborni Komšićev šamar HDZ-u u RH s filijalom u Mostaru, asistencijom visokog predstavnika tzv. međunarodne zajednice u BiH Christiana Schmidta, i za jotu pogoršati/poboljšati erodirajući pogubnom tzv. trećeentitetskom politikom položaj Hrvata u BiH/Federaciji BiH. Da službeni Zagreb ima, je li, zrele mirotvorne svijesti i političke mudrosti, jer je rat završio kako je završio, a osvetnička budućnost i podozrenje nikad nisu bili gradivni materijal za dobrosusjedske odnose, i Hrvatima bi u Srbiji i Žigmanovu kao ministru bilo bolje. Baš kao i b-h Hrvatima, napola već raseljenim po RH i bijelom svijetu, da službeni Zagreb priznaje izborne rezultate u BiH i dobrosusjedski zrelo surađuje s legitimnim Sarajevom, uključivo Komšića i Bošnjake, ma što predsjednik RH Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković osobno mislili i o Komšiću, i o Izbornom zakonu BiH, i o tomu tko ima/nema „nacionalno/konstitutivno pravo“ biti izabran.

Ilustracija: tacno.net

Svaka je legitimna državna vlast – međunarodno je pravilo – dužna i za svoje i za opće dobro priznati legitimno/izborno izraženu volju birača u drugoj državi i na osnovi te volje legitimnu državnu vlast. Doduše, baš i ne mora s njom surađivati, grliti se i ljubiti, ako za to nije sposobna ili pak ne želi zbog nekih parcijalnih interesa i animoziteta, ali kad u objema državama postoje tzv. konstitutivne ili manjinske narodne zajednice inati uvrijeđene vlaške mlade glupost su nad glupostima. Obostrana šteta. Pa će izborom na praktično nevažnu ministarsku dužnost u Srbiji (à la Boris Milošević u RH, koji je odstupio zbog sumnji na nezakonito postupanje?) profitirati isključivo Žigmanov, materijalno i „reprezentativno“. Uvjerljivo vladajućim naprednjacima i predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću taj će Žigmanovljev izbor poslužiti kao demokratski smokvin list („Evo, Hrvata smo izabrali za ministra, pripadnika narodne manjine, nismo šovinisti!“) pred neprijateljski ustobočenim susjedom s desne obale Dunava i EU-om. U BiH će materijalno i „reprezentativno“ profitirati Željko Komšić i ideja tzv. građanske države, mila „građanima“ i EU-a i SAD-a. Iako mu nije milo što ga službeni Zagreb ne voli, ne priznaje i otvoreno vrijeđa, hrvatskom se novom/starom članu Predsjedništva BiH živo fućka i za Milanovića, i za Plenkovića i za dobre političke odnose sa Zagrebom, jer prvi ratoborno gura tzv. trećeentitetsku, „hrvatsku“ politiku nacionalnog separatizma po obrascu Republike Srpske, a drugi to isto no mimikrijski umiveno tzv. europskim putem BiH i Bruxellesom. Tako da cijela ta farsa jedino i nedvojbeno nanosi golemu štetu b-h Hrvatima suprotstavljajući ih većinskim Bošnjacima i u državi i u entitetu Federacije BiH.

Veliko iznenađenje

Tzv. b-h politika HDZ-ovoga službenog Zagreba, ali i predsjednika RH Zorana Milanovića, bit će na vrlo izazovnoj kušnji: glumatati i dalje, sve do sljedećih izbora u BiH, uvrijeđenu vlašku mladu ili napokon surađivati sa službenim Sarajevom (ne isključivo s HDZ-ovom filijalom u Mostaru, sic transit)? Surađivati kao zrela država s legitimnim vlastima susjedne, ne miješajući se u unutarnje stvari druge suverene zemlje i ne odlučujući u ime – čak i ustavno tzv. konstitutivnih! – sunarodnjaka u njihovoj državi, gdje žive i stoljećima su živjeli zajedno s Bošnjacima i Srbima. Skrb za hrvatske sunarodnjake izvan RH, doduše, ustavna je obaveza i dužnost, to nije upitno ni u jednom trenutku, međutim, jest nedopustivo odlučivati u Zagrebu o ključnim pitanjima njihova života, rada i opstanka na način koji ih kompromitira pred sugrađanima i legitimnim vlastima zemlje u kojoj obitavaju kao lojalni, zreli i samosvjesni ljudi. Oni imaju svoju pamet i najbolje sami znaju što žele i osjećaju. Hrvati u Srbiji, BiH ili bilo gdje na globusu – a nema gdje ih nema, od Punta Arenasa i Ognjene zemlje, gdje je Hrvat Jose Miličić bio poglavica indijanskog plemena Yagan do Grenlanda i Tasmanije – ne trebaju tutore HDZ, Plenkovića i Milanovića za pametovati im što je za njih „najbolje“, u što imaju vjerovati i kako se politički ponašati i živjeti. Još manje trebaju izravno im nametnute „vođe“ kao trojanske konje u tzv. međunarodnim odnosima ili pritiscima na vlasti većinskih naroda po naputku iz „glavnoga grada svih Hrvata“.

„Za sve je možda veliko iznenađenje, ali resor za ljudska i manjinska prava vodit će predsjednik DSHV Tomislav Žigmanov“, izvijestio je Vučić na presici, a Žigmanov mu je internetski zahvalio na povjerenju i obećao da „povjerenje neću iznevjeriti“. Ma što to značilo budući da taj ministar može utjecati na položaj Hrvata (i inih narodnih manjina) u Srbiji toliko koliko mu dopusti predsjednik Vučić via premijerka Ana Brnabić (također Hrvatica, obiteljskog korijenja na otoku Krku) baš kao što su u Hrvatskoj mogli utjecati na položaj Srba bivši vladin potpredsjednik Boris Milošević (zadužen za socijalna pitanja te također ljudska i manjinska prava) i njegov politički tutor iz korpusa srpske narodne manjine i, je li, HDZ-ov koalicijski partner Milorad Pupovac, koji HDZ-ovoj saborskoj tzv. stabilnoj većini drži glavu iznad vode. Time i Plenkovićev premijerski i opstanak njegove vlade, pa… Prema tomu, ti su manjinski ministri čista simbolika. Da se tzv. demokratski lik aktualne vlasti, je li,  ljepše vidi kada globalno institucionalno, političko oko baci pogled na taj dio državne skrbi za tzv. promicanje međuetničke ravnopravnosti i sadržaj ljudskih prava i sloboda u društveno-političkom sustavu.

Žigmanov je na travanjskim izborima bio osvojio poslanički mandat u Skupštini Srbije kao kandidat DSHV-a i manjinske koalicije Zajedno za Vojvodinu Vojvođani, što samo po sebi nije preporuka/uvjet za izbor na ministarsko mjesto u vladi Srbije, pa aktualnu kandidaturu valja gledati kao osobni Vučićev politički potez koji je svojevrsna poruka u ova teška, kritična i turbulentna vremena i susjednoj članici EU/NATO-a, i regiji, i Bruxellesu i šire. Osobito službenom Zagrebu, koji godinama kuka da „Hrvati u Srbiji nemaju ista prava kao Srbi u Hrvatskoj“, pa netaktično prijeti službenom Beogradu, ucjenjuje blokadama i baca mu klipove pod kotače na tzv. europskom putu da bi politički odnosi tih dviju balkanskih susjeda nedopustivo, obostrano štetno i kontraproduktivno zapeli na najnižem stupnju zaleđenosti od raspada bivše zajedničke 24-milijunske jugoslavenske države. Premijer Plenković – koji se češće, ako već ne svaki put susreće, a ono mimoilazi rame uz rame s Vučićem na tzv. polit-obiteljskim europučanskim i inim skupovima po Europi – formalno je sa zagrebačkog Zrinjevca pustio u ime vlade RH „bijeli dim“ kako bi se vidio s kalemegdanske uzvisine, ako već ne s uzbrdice u Nemanjinoj 11 u Beogradu. Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman je telefonski čestitao Tomislavu Žigmanovu već kao kandidatu za ministra.

Posebni uvjet

Budući da je Grlić-Radman poznat po elokventnoj inteligenciji na lošemu engleskom tipa „vlastitog mišljenja made in Plenković“ – u protivnom se ne bi zadržao na Zrinjevcu više od pola sata – zaključiti je iz agencijskih interpretacija te čestitke kako premijer Plenković posreduje Vučiću svoje „uvjerenje da će, u svjetlu dosadašnjeg rada i predanosti u zastupanju i promicanju prava Hrvata u Vojvodini, zalaganje ministarskog kandidata pridonijeti osnaživanju položaja Hrvata u Srbiji“. Budući da je „vlada RH do sada sustavno podržavala napore ključnih institucija hrvatske manjine u Srbiji“, ali i da želi „nastaviti aktivno djelovati u zaštiti nacionalnih i kulturno-identitetskih interesa Hrvata u Republici Srbiji na svim razinama“, akcentira se „važnost daljnjeg rada na poboljšanju statusa i položaja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, poglavito njezine pozitivne političke zastupljenosti na svim razinama vlasti“. Jest da Srbi u RH, makar formalno, imaju zakonski zajamčena ta prava, da ih manje-više njihovi (Pupovčev SDSS) politički predstavnici obnašaju po svoj vertikali vlasti i da bez te preuzete obaveze – regulirane Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina – tzv. međunarodna zajednica ne bi priznala RH kao samostalnu, neovisnu i suverenu državu. Bez obzira na hrvatske branitelje i Domovinski rat. Nije nevažno prisjetiti se da je SAD dugo bio za očuvanje jugoslavenske države, nije povukao svog veleposlanika iz Beograda i priznao Hrvatsku tek svibnja 1992. godine.

Posebni je uvjet bio da buduća samostalna država RH zajamči srpskoj narodnoj manjini (kao i inima, dakako) najviše demokratske standarde nacionalnih/građanskih prava i sloboda tako da je prvi Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih ili nacionalnih zajednica ili manjina donesen već prosinca 1991. godine. Rat u Hrvatskoj i BiH, da se zanemari 13-dnevna čarka slovenskih teritorijalaca i JNA u povlačenju iz manje-više međunarodno već dopuštene samostalne Dežele, tek je jačao iz prvih neravnopravnih okršaja u ognjenu stihiju i humanitarnu tragediju s velikim brojem žrtava, razaranja i tzv. etničkim čišćenjem strašnih razmjera. Svijet to nije zaustavio, a itekako je mogao. Hrvatska tada nije bila Ukrajina, nije ni BiH bila Ukrajina, tzv. međunarodna svijest i savjest nisu pojmile Vukovar i Srebrenicu kao Mariupolj – paradoksalno, samo su Rusi tada razumjeli/pomagali još nepriznatoj Hrvatskoj, što se danas licemjerno prešućuje, sic transit – jer Hrvatska i BiH nisu na ruskoj granici i, je li, nisu SAD/NATO-u bili zanimljivi da instaliranje projektila uperenih prema Moskvi? Mala porcija ironije. Ali zato se unaprijed bilo uvjetovalo hrvatsko državno priznanje: ustavnim zakonom zajamčiti hrvatskim Srbima sva ljudska i manjinska prava i građanske slobode, jer bez toga tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ne može postojati.

To u Srbiji nije bila međunarodna obaveza, uvjet za priznanje, nego stvar demokratske zrelosti vlasti, pa otuda i razlike u zakonskoj normi i osobito praksi primjene/konzumacije ljudskih i manjinskih prava i sloboda. I u RH (gdje je nakon Domovinskog rata ostalo živjeti nešto manje od 200.000 Srba, od prijeratnih cca 680.000 ili 12 posto u ukupnom stanovništvu) i u Srbiji (gdje nakon progona i maltretiranja ratnih 1990-ih godina obitava nešto manje od 60.000 Hrvata) praksa ljudskih i manjinskih prava se manje ili više, kako kada i kako gdje, razlikuje od važeće norme odnosno slova i duha političkih filipika kojima se tumači zakonska norma. Niti su hrvatski Srbi – unatoč zastupljenosti u piramidi vlasti od mjesnog odbora do državnog sljemena – neki prioritet u inače traljavoj manjinskoj politici nacionalnih vlada (vidi obnovu nakon potresa na Baniji, gdje živi velik broj srpskoga, mahom staračkog življa; nema je izvan šupljih političkih obećanja o državnoj skrbi) niti su srbijanski Hrvati bliski srcu i pameti vladajućima u Beogradu. Ma koji i ma kada bili.

Pa, je li, Žigmanovljeva promocija na ministarsku poziciju u zemlji, čiji tzv. mainstream političari i mediji bez pardona smatraju prve, hrvatske susjede odreda – ustašama i krvnim neprijateljima, može nešto ili ništa neće značiti? To će ovisiti o srpsko-hrvatskim odnosima, o stupnju ledišta u obostrano jalovim međuoptužbama Zagreba i Beograda o čemu pak, objektivno, vojvođanski/subotički Hrvat na manje-više „izložbenomu“ ministarskom fotelju nije pozvan odlučivati. I čije zauzimanje u resoru ne smije biti politička transmisija volje službenog Zagreba niti bi Žigmanov smio u Beogradu glumatati hrvatskog Milorada Pupovca. Kad netko sjedi na dva stolca, kaže mudar pûk, jedan mu se obično izmakne. Kao što se događa Hrvatima u BiH, pa je svaki pametniji već za rata 1992.-1995. bio dignuo sidro i gene kamene spremno prebacio u inozemstvo. Pa sada u prodanoj Bosanskoj Posavini (za Miloševićev koridor od Banje Luke do granice sa Srbijom, desnom obalom Save) gotovo više nema Hrvata, tek zanemariv broj u par enklava, a ratni egzodus je raselio Hrvate iz srednje Bosne. Etnički pak očišćena od Srba i Bošnjaka zapadna Hercegovina i Mostar ostali su i bez trećine hrvatskog življa, pa više nisu ni slika i prilika onoga što su Hrvati bili/imali/trebali prije rata. Ti što su ostali, jer nemaju kamo ni komu, sužnji su nacionalističkog prenemaganja ratnoprofiterski i na ratnom i zločinu protiv čovječnosti stasalih bivših gologuza u poratne multimilijunere koji debelo unovčuju/zlorabe hrvatstvo i katoličanstvo, denver plavu ZNA SE stranačku iskaznicu, larmaju o tzv. konstitutivnosti, samoproglašavaju se nacionalnim vođama, etc.

Manjinski problemi

Takvima, jednako s bošnjačke i srpske bogataške tzv. kastinske strane, trebaju međunacionalne napetosti, trvenja, sukobi, ucjene i prijetnje kao raison d’être političkog arbitriranja u ime „svog naroda“ i u odnosu prema ionako kilavoj, nesposobnoj i nesložnoj tzv. međunarodnoj zajednici kad je riječ o tzv. europskoj budućnosti BiH. Treba im disfunkcionalnost BiH kao voda i kruh, jer je ona uvjet njihova političkog opstanka, a time, je li, i svojevrstan smokvin list za sakriti moguće pitanje o porijeklu enormnog bogatstva koje nisu kadri dokazati nikakvim legalnim računima. I zato im ne odgovara snažna, sposobna i učinkovita državna vlast u Sarajevu, pa dok god službeni Zagreb i Beograd – jamci daytonskog BiH – budu vukli b-h sunarodnjake na svoju stranu, a Bošnjaci gledali boga u Turskoj te organizirali u Sarajevu (!?) masovne predizborne skupove i kampanje Recepu Tayyipu Erdoğanu, žiteljima BiH svih etničkih pripadnosti neće biti dobro. Zlorabi ih se za politička potkusurivanja najgore vrsti.

Hrvatske manjinske probleme u Srbiji i tzv. konstitutivne u BiH – a ima ih o-ho-ho, vrijeme ih je nataložilo svu silu i još će – pozvani su rješavati Hrvati u domovini Srbiji, gdje im je glavni grad Beograd, ne Zagreb, te Hrvati u BiH, gdje im je glavni grad Sarajevo, ne Zagreb i osobito ne Mostar. Dok to ne bude tako i dok Zagreb pod HDZ-ovim kormilarima ne shvati da nije niti smije biti, je li, ovlašteni skrbnik „malodobnoj“ hrvatskoj dijaspori širom svijeta i u najbližem susjedstvu, pa ih „mora/može/treba“ u stanovitim političkim okolnostima kod kuće i u inozemstvu zlorabiti kao monetu za potkusurivanje, tim ljudima neće biti dobro. Krvavi raspad bivše SFR Jugoslavije, Domovinski rat – koji drukčije nazivaju u BiH i u Srbiji – nacionalističke/šovinističke histerije i inducirane mržnje među tzv. bratskim narodima i narodnostima kojima bez kvarnih politika i neljudi ne bi padalo na um dizati kuku i motiku jedni na druge, itekako su utjecali na osipanje broja Hrvata i u Srbiji i u BiH. Ali i pripadnika većinskih naroda koji su imali makar dva zrna soli u glavi i kada je zagrmjelo nečovještvom potražili domovinu u inozemstvu.

To su činjenice zbog kojih se ni Haag, ni poslijeratne državne vlasti bivših zaraćenih strana niti sâm Svevišnji nisu čovječno iskazali barem približno istini: kaznenim pravorijekom. Britanski bi filantrop, borac protiv ropstva, političar i čak član UK parlamenta William Wilberforce (1759.-1833.) svojedobno kazao: „Možete okrenuti glavu i praviti se da ne vidite, ali ne možete reći da niste znali“.