„ZA ŠTO DUBROVNIK?“, NADAM SE, NEĆE BITI EUROPSKA PRIJESTOLNICA KULTURE 2020.

Povezani članci

• POTPUNI PORAZ PROBOSANSKIH SNAGA: Dodik i Čović kontrolišu sve važne tokove u državi!
• NEZAPAMĆENA GRAĐANSKA HRABROST: Ovo je čovjek koji je Kordiću viknuo: Sotono, ubojico!
• Biljana Srbljanović: Sahrana Srđe Popovića pokazala je ko smo mi, koliko nas ima
• Hrvatski plinski rašomon
• General u akciji “uzimanja kulturnog prostora”
• Slobova Šeherzada

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Mjerodavno  europsko povjerenstvo pred par mjeseci odlučilo je da Dubrovnik, skupa s Osijekom, Rijekom  i Pulom, uđe u drugi krug natjecanja (alkarski: pripetavanje) za hrvatskog kandidata za europsku prijestolnicu kulture 2020-te godine, pri čemu su iz daljnjeg trkanja eliminirani  Đakovo, Split, Varaždin, Zadar i Zagreb.

Iz obrazloženja ove, na prvi pogled za Dubrovnik povoljne,  odluke,  iščitavam da je i povjerenstvo apostrofiralo dvije osnovne  mane Dubrovnika koje ga, po meni,  limitiraju da ponese tu laskavu europsku titulu: bazična (ekonomska) nekultura i objektivna malašnost (prostorna i demografska skučenost). Tu bazičnu  nekulturu, čije je naličje gospodarska monokultura turizma, dakle jedne  ne bazične nego tercijarne (hrvatski: trećerazredne) gospodarske grane,  europsko povjerenstvo uljudno je upakiralo u celofan  „rezerve da brand Dubrovačkih ljetnih igara i općenito turistički glamur Dubrovnika ne pojede ‘Grad u nastajanju’“.

Na onaj drugi strateški nedostatak Dubrovnika  članovi povjerenstva (sve fini, uljuđeni europski svijet u kojem dominiraju predstavnici recentno tituliranih gradova) ukazali su u formi „pile naopako“ ističući kao odlučujuću prednost  dubrovačkog programa u odnosu na konkurente njegov „transnacionalni karakter  kojega Dubrovnik želi razviti s partnerima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori“.

Ciljevi inicijative Europska prijestolnica kulture (EPK), kako nas informiraju internetske stranice Ministarstva kulture RH, su: „održivi razvoj gradova i pozitivni utjecaj na kulturni,socijalni i gospodarski razvoj, isticanje kulturnog bogatstva i raznolikosti, kao i zajedničkih kulturnih aspekata Europe, te doprinos zbližavanju europskih naroda i njihovu boljem međusobnom razumijevanju.“   A povjerenstvo (tzv.„Panel“) nezavisnih stručnjaka bira grad „na temelju kulturnog programa grada, koji mora imati snažnu europsku dimenziju, uključivati predstavnike lokalne zajednice svih uzrasta i doprinijeti dugoročnom razvoju grada“. Procjena Panela temelji se na šest kategorija kriterija: 1) doprinos dugoročnoj strategiji razvoja grada (ovaj kriterij između ostalog podrazumijeva: održivost kulturnih aktivnosti i nakon godine titule; jačanje dugoročnih veza između kulturnog, gospodarskog i društvenog sektora); 2) europska dimenzija (promicanje kulturne raznolikosti Europe; naglasak na zajednički aspekt europskih kultura, baštine i povijesti, suradnja s gradovima drugih država te transnacionalna partnerstva, strategija privlačenja šire europske publike);  3) kulturni i umjetnički sadržaji; 4)sposobnost provedbe (politička podrška, te prikladna i održiva infrastruktura); 5)doseg (uključenost lokalnog stanovništva i civilnog društva, posebice mladih, marginaliziranih skupina, manjina; strategija razvoja publike – veza s obrazovanjem i učešćem škola i 6) upravljanje.

E sad, ako se ona temeljna primjedba (rezerva) i ona temeljna „pohvala“ programu Grada stavi u relaciju s ovako definiranim  ciljevima inicijative EPK, te kriterijima za odabir kandidata, za zaključiti je da su šanse Dubrovnika da ga Panel (već) 2016-te izabere, a da (već) 2020-te Dubrovnik ponese laskavu titulu europske prijestolnice kulture – minimalne. Zapravo, da bi i za Dubrovnik i za (jugoistočnu) Europu puno bolje i korisnije bilo da se to prolongira do 2035-te godine, kad bi Hrvatska po ustaljenom redu trebala ponovno doći na red. Do kada bi Dubrovnik  trebao sustavno poraditi poglavito na sanaciji ona dva strateška nedostatka.

Jer, kako sada stvari stoje, prevladavajući kako lokalni, tako i nacionalni trendovi i čimbenici guraju dubrovački kraj, s jedne strane,  u sve bezizlazniju ovisnost o spomenutoj trećerazrednoj gospodarskoj monokulturi, a s druge strane, trajno ga prostorno i demografski limitiraju postojećim neprirodnim, još u srednjem  vijeku  definiranim  političkim granicama.

Uzmimo na primjer gore ad 4) istaknuti kriterij – „politička podrška, te prikladna i održiva infrastruktura“. Na kakvu političku podršku transnacionalnim projektima sa Trebinjem, Popovim poljem, Herceg Novim, Cetinjem i drugim subjektima i objektima  iz svake hrvatske sprdnje podobnog „regiona“, a ne npr. s obala obližnjega Baltika,  Dubrovnik može računati od npr. Predsjednice Republike ili njezinoga HDZ-a ili njihove Crkve u Hrvata, kad oni i njihovi bezbrojni politički, vjerski  i medijski sljedbenici promptno i jednoglasno zareže na svaki i svakovrsni  hrvatski mig prema „regionu“, zagovarajući umjesto Balkana, koji nam je tu i na kojemu je npr. i Srbija u kojoj se pjeva „tamo daleko…“, Srednju Europu koja nam je tamo, i Baltik koji nam, hegiba,  baš jest tamo daleko? Kako s Trebinjcima postići konsenzus da bi trebalo  prestati maštati o aerodromu na Zupcima desetak kilometara zračne linije od Čilipa, a da autoput od Neretve treba nastaviti hercegovačkom trasom uz Popovo polje? A možemo li i do 2035-te, pardon 3035-te, dostignuti (kriterij 5. – doseg) da nam djeca na ovom zemljopisno, povijesno i sudbinski isprepletenom području uče makar i približno istinitu (smijem li, Urednice, makar i samo za jednokratnu metaforičku upotrebu u ovom tekstu na ovom portalu, biti toliko neozbiljan i djetinjasto naivan, pa lanuti i „zajedničku“?) povijest?

Sve u svemu, tipično (novo)hrvatski odnosno vlahušićevski baršunasto odnosno populistički dizajniranom projektu  iznenađujuće vizionarski naslovljenom  „Grad u nastajanju“, s također neočekivano dobro pogođenim  potpitanjem „Za što Dubrovnik?“, trebalo bi, zadržavajući iste slogane, suprotstaviti istinski europski projekt dizajniran baš za ovaj, ponajdelikatniji kutak Europe: Dubrovnik – gospodarsko, društveno i kulturno središte europske transnacionalne regije (Istočna) Hercegovina – Dubrovnik- Boka – Cetinje“. Tada bismo mogli uistinu govoriti o nastajanju  (europski relevantnog) grada  kojemu bi gravitiralo (europski relevantnih) nekoliko stotina tisuća Europljana; tek tada bismo dobili (europski relevantni) odgovor na samopostavljeno pitanje „Za što (baš) Dubrovnik 2035-te“? Zato da mu to dođe kao zaslužena nagrada za oživotvorenje europski  bitnog  projekta  gospodarskog, društvenog i  kulturološkog umreženja odnosno ispreplitanja  ovdašnjeg autohtonog  stanovništva i njihovih gospodarskih subjekata, njihovih kultura i kulturnih i obrazovnih institucija; inauguracija ove jugoistočnoeuropske  (mikro)regije kao lidera u procesu trajnog  pacificiranja  Balkana – vječno prijetećeg europskog „bureta baruta“.

I na koncu, ne mogu odoljeti  povući paralelu s  razlozima zbog  kojih, nakon najnovijih idiotarija u hrvatskom nogometu, napokon i ja počinjem shvaćati da je u bitnom interesu hrvatskog nogometa i društva općenito, da hrvatska nogometna reprezentacija doživi što teži fijasko i da se ne plasira na završnicu europskog nogometnog prvenstva, jer da taj nogomet, odnosno te igre oko nogometa, nisu dostojne ni Hrvatske ni te najvažnije europske nogometne smotre.