ZA OTPIS KREDITA – SPREMNI!

Izdvajamo

• Vlada je, naime, na ovotjednoj sjednici donijela odluku o otpisu potraživanja po kreditima odobrenima po Kreditnom programu zapošljavanja razvojačenih pripadnika Hrvatske vojske i kreditima odobrenima od strane bivšeg Fonda za razvoj i zapošljavanje, temeljem koje će se ukupno otpisati 700 milijuna kuna, a od toga se na Kreditni program zapošljavanja razvojačenih pripadnika Hrvatske vojske odnosi 32 milijuna kuna, a na bivši Fond za razvoj i zapošljavanje 670 milijuna kuna.

Povezani članci

• Marinko Čulić: Rupa za golf u hrvatskoj glavi
• Posljednji mostarski boemi
• Zajednička poruka Amerike i Evrope: Niko ne smije negirati genocid u Srebrenici!
• Baš si nas zajeba, generale
• Ja sam i Srđan i Valter
• Nema li Boga?

“Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac.”

Tom rečenicom George Smith Patton Junior poručio je razvojačenim američkim vojnicima što misli o njihovoj daljnjoj integraciji u društvo. Briljantni ratni vođa, beskompromisna „Stara krvopija“ kako su ga zvali, imao je uz sjajne vojničke sposobnosti i one vizionarske, a njegova poruka snažno je odjeknula u tadašnjem tisku i na neki način odredila socijalnu politiku prema razvojačenim veteranima Drugog svjetskog rata u SAD. „Stara krvopija“ bojala se onoga što se može dogoditi ako svi oni koji su služili oružane snage na ovaj ili onaj način krenu tražiti povlastice, beneficije, povlašteni status u društvu i ta briljantna misao čovjeka koji je bio i ratnički, ali i moralni autoritet svoga vremena, osigurala je mnoge hrabtre odluke koje je vlast nakonm rata u Americi morala donijeti.

Integracija u društvo – da, ali integracija po sistemu povlaštene kaste – ne. Američka javnost držala je da su svi koji su služili domovini samo obavili svoju dužnost. Individualno pristupiti svakom pojedincu, ratne invalide zbrinuti, aktivnom politikom zapošljavanja integrirati sve razvojačene u društvo, pijetet i skrb za obitelji poginulih. I to bi bilo – to.

Američka Vlada nizom odluka i dekreta pomogla je toj populaciji koja se netom vratila iz velikog rata i oni su imali svoja ustavna prava, prednosti pri zapošljavanju, pomoć države u svakom slučaju, od onog koji se odnosio na zdravstvenu skrb, do pomoći pri pronalaženju posla. Posla koji je trebao tu generaciju, po mnogima najbolju generaciju koju je svijet ikad imao, vratiti u normalne uzuse društva. No ono što je bilo bitno, a ostalo je u svijesti američkih građana, svojim razvojačenim sinovima država i društvo dugovali su svoju neizmjernu zahvalnost. Podrazumjevalo se kako će bivši vojnici iskazati istu onu čast koju su iskazali u ratu, i kako će svoju domovinu nastaviti časno braniti i u miru, svojim primjerom, poštenog rada i progresa.

Da su se tom rečenicom Georga Pattona vodile bivše i sadašnje vlade Hrvatske, danas bi imali kudikamo pravednije društvo. Društvo jednako za sve. Ovako, skoro trideset godina iza rata, imamo društvo koje se duboko podijelilo na kaste, od kojih je nažalost, i ona razvojačenih branitelja. Kako one statusne, koje su polarizirane između kaste ekstremno bogatih i kaste koja egzistira na ivici siromaštva, do kasti koje imaju nedodirljivi, povlašteni status u društvu. O ovoj nedodirljivoj kasti, kasti koja je postala svojevrstan tabu u našem društvu, javnost se upozna na kapaljku, kada im se nizom privilegija podilazi, u nebrojenim slučajevima i otpisuje dugove.

Formiranjem domovine uspostavili su se neupitni statusni simboli društva. Jedan od simbola u koji se ne smije dirati ni u kakvom slučaju, status je razvojačenih branitelja u Hrvatskoj. Kao i kod ostalih ustoličenih tabua, svetost Domovinskog rata, njegova čistoća i neupitnost, hermetički zatvorena istina o istom, proslave i obilježavanja najvažnijih događaja iz njega, nije se pristupilo zatvaranju povijesti, već se ona kao otvorena rana iznova i iznova koristi u političke svrhe, drugim riječima, na taj simbol nove hrvatske opstojnosti stavio se znak zabrane. Neupitnosti. Ad acta.

Mediji u Hrvatskoj pažljivo i dozirano pišu o toj tematici i toj populaciji, pazeći da im se ne zamjere, jer bi tim činom ozbiljno ugrozili svoju egzistenciju. I ta rečenica, da se ne lažemo, zapravo je strašna. Trideset godina nakon rata naše društvo, kompletna medijska struktura, javnost, taoci su jedne društvene skupine koja je integrirana u sustav, politiku, ali i duboko u svijest građana Hrvatske. Oni koji se usude javno kazati kako neke stvari oko integracije braniteljske populacije u društvo nisu časne, nisu transparentne i nisu zakonite ozbiljno izlažu svoje karijere, u nekim slučajevima i svoj život ozbiljnoj opasnosti. Kada je to moguće u jednom modernom, civilizacijski određenom društvu, tada govorimo o kasti koja je iznad zakona, kasti koja je u svoje ruke uzela sve ono čega se bojao general Patton.

Primjera je naravno dosta, primjera koji se tiču zloupotrebe braniteljskog statusa, no onaj eklatantni, onaj koji nam jasno govori kako su pojedinci povlašteni u ovom društvu van zakonskih normi, događa se upravo ovih dana, dok mediji, kolumnisti, javni servisi građana poslovično i mudro šute o tome.

Vlada je, naime, na ovotjednoj sjednici donijela odluku o otpisu potraživanja po kreditima odobrenima po Kreditnom programu zapošljavanja razvojačenih pripadnika Hrvatske vojske i kreditima odobrenima od strane bivšeg Fonda za razvoj i zapošljavanje, temeljem koje će se ukupno otpisati 700 milijuna kuna, a od toga se na Kreditni program zapošljavanja razvojačenih pripadnika Hrvatske vojske odnosi 32 milijuna kuna, a na bivši Fond za razvoj i zapošljavanje 670 milijuna kuna.

U obrazloženju odluke se navodi kako je Vlada još 18. svibnja 1996. donijela Program zapošljavanja razvojačenih pripadnika Hrvatske vojske, po kojem je ukupno odobreno 3655 kredita (poljoprivrednicima 1791 kredit, za osnivanje obrta 1820 kredita, te poslodavcima za zapošljavanje 44 kredita) u ukupnom iznosu od 319,591.741 kuna. Napomenimo reda radi, kako ne govorimo izričito o Vladi Andreja Plenkovića, sve bivše vlasti imale su iste kriterije prilikom davanja povlaštenih kredita braniteljima.

Vlada je dakle, da skratim priču, donijela odluku o otpisu ukupno oko 670 milijuna kuna za korisnike kredita, a velikim dijelom taj se otpis odnosi na one korisnike kredita koji su tužili državu zato što im nije otpisala dio kredita. Porezni obveznici, tj. građani Hrvatske, ja, vi, naša djeca, će oprostiti i otpisati dio kredita korisnicima kredita samo zbog toga što su pripadnici braniteljske populacije. Njih više od 82 % koji se nalaze u teškoj materijalnoj situaciji.

Zar to nije eklatantan primjer građana drugog reda u Hrvatskoj? Zar treba boljeg primjera od ovoga da nam svima bude jasno da smo građani drugog reda u zemlji koju opslužujemo izdvajajući za njene poreze, prireze i namete? Zamislite da netko vama otpiše danas kredit? Kompletan dug po kreditu? Naravno, tako nešto ne možete niti zamisliti. Onog časa kad ste podignuli vaš kredit, postalo vam je jasno da se u narednih deset, dvadeset, ili čak trideset godina morate itekako odreći koječega. Onog časa kad ste uzeli stambeni, namjenski ili investicijski kredit, svoj ste život i svoju imovinu stavili na raspolaganje banci. Banci koju ne zanima vaš status. I u tom ste se momentu odrekli mnogih životnih ugoda i odluka. Odrekli ste se na račun tog kredita svojih ljetovanja, zimovanja, kvalitetnijeg života, a banke, one u Hrvatskoj, za taj iznos koji su vam dali, uzet će vam dugoročno kroz godine pred vama više od pola navedenog iznosa. Koji ćete morati isplatiti u potpunosti. Zajedno s kamatama, zajedno s rizikom da vam se nešto kroz to vrijeme neplanirano može dogoditi.

Kada država otpiše kredit građanima svoje zemlje, kada ga preuzme na sebe, taj čin je uvijek hvale vrijedan. Razlog su to najčešće otpisani krediti radi smrti nosioca kredita ili teška i maligna oboljenja. No kada vi kao Vlada otpišete kredit jednoj društvenoj skupini zbog toga, kako se navodi, što je u „teškom socijalnom položaju“ tada svim ostalim građanima koji su u istim govnima, ili još gorim, šaljete jasnu poruku.

Vi ste građani drugog reda.

Građani prvog reda su povlašteni. Građani prvog reda su prioritet. A vi, kao građanin drugog reda, dužni ste bezpogovorno opsluživati one povlaštene. I to očito do svoje smrti, jer je vremenski period zastare Domovinskog rata nedovoljan u roku od trideset godina. Da se Vlada RH vodila riječima generala Pattona danas bi imali situaciju u kojoj bi upravo braniteljska populacija bila perjanica društva. Kako po moralnim, časnim, tako i po svim drugim uzusima. Jer bi taj moral i čast bili zamašnjaci društva, njegova perjanica, put i zalog za budućnost. Ovako imamo građane drugog reda koji šute, ali kojima je puna kapa te i takve politike prema povlaštenima, medije koji su u stahu od nasilnika i progona, i na koncu samo društvo koje uspostavljenim tabuima koči samom sebi progres.

Divno je nedavno bilo gledati mladost Hrvatske na ulicama. Srednjoškolce koji su izašli putem svojih društvenih mreža na ulice da se čuje i njihov glas. Među parolama koje su ta djeca nosila sa sobom bilo je jako znakovitih poruka. Jedna od njih, ona koja mi se usjekla u pamćenje, bila je: „Nemamo namjeru opsluživati vas do kraja života!“ Ta je poruka, koju su nosila djeca, ostala potpuno van medijske pažnje. A jasno nam govori što ta djeca misle o nama, svojim roditeljima kojima je najvažnije da naplate za novac svoju ljubav prema domovini. Nemojte misliti da će vam ta djeca tu ljubav plaćati do kraja svoga života. Za njih je Domovinski, kao i NOB, samo povijesni događaj i ništa više. A oni kojima se otpisuju krediti, a koji mogu raditi i otplaćivati iste, samo su ljudi koji oni ne žele nositi na svojim leđima do kraja života.

I potpuno su u pravu.