ENG
Za kontinuitet besčešća: Slavka Lozinu u Ustavni sud!
Autor/ica
Povezani članci
UBOJSTVO Srbina nije bio ratni zločin, novac dužnosnika nije bila imovina, a sada dar državnom službeniku nije mito.
Pa kako to da sudac Slavko Lozina još nije zasjeo u fotelju Ustavnog suda? Kad svojim presudama odvažno kroči stopama svih onih sudačkih velikana koji su tvrdili da “hrvatski vojnik u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin” (Milan Vuković), te da “predsjednik Tuđman nije po zakonu bio dužan dvjestotinjak tisuća njemačkih maraka s bankovnog računa prijaviti u imovinskoj kartici” (Smiljko Sokol).
Simbolična korupcija
Nepravomoćnom presudom kojom je podmićivanje carinika nazvao tek “davanjem simbolične nagrade” sudac Lozina zasjeo je na kolosijek koji će ga neminovno odvesti ravno na Markov trg.
“Logično je i razumljivo da se u konkretnom slučaju radilo o promptnom postupanju koje je bilo u interesu špeditera, da se roba što prije carini jer se radilo o voću i povrću”, napisao je Lozina u presudi koja čeka potvrdu na drugostupanjskom sudu.
“U konkretnim slučajevima špediter davanjem simbolične nagrade nije počinio kazneno djelo davanja mita, jer nije tražio od tih osoba da u okviru svoje nadležnosti obave neki posao koji nije u njihovoj nadležnosti ili ga nisu smjeli obaviti”.
Korupcija kao narodni običaj
Drugim riječima, napravili su isti posao, samo brže nego što bi to učinili da im nije bila uručena “simbolična nagrada” od pedeset eura. Nije li to tumačenje vrijedno stolice Ustavnog suca?
A sve to Lozina, opjevani kadija koji je preko svoje sudačke mantije prebacio mnoge slavne predmete – od cirkusa za Loru do presude vojnom policajcu Vinku Budiši kojom ga je poštedio zatvora i uputio u višemjesečni bijeg – nazvao je “običajem na ovim prostorima”.
Lozina nas prizvao pameti
E pa kao što je (bio) običaj da se nekažnjeno ubijaju srpski civili i pale njihove kuće, kao što je običaj da predsjednici HDZ-a skrivaju svoju imovinu, tako je sada običaj da se carinike malo “podmaže” kako bi žurno obavili svoj posao.
Badave sad sva vika i dreka, reklama i busanje u prsa ove vlasti, pravosuđa, policije, medija da se borimo protiv korupcije. Dovoljan je jedan sudački bard – pa još i sudac Uskoka – da cijelu priču vrati u normalu. Da nas sve zajedno osvijesti. Da nas prizove pameti.
Po Lozininoj logici, bolje da nestane država, nego običaji.
I tako, ne samo da vlast bira koga treba progoniti, a koga poštediti, ne samo da policija i DORH jedni drugima podmeću klipove i hapse bez optužnica, i ne samo da sudovi ne donose pravomoćne presude za korupciju, nego neki suci u presudama iznose ovakva obrazloženja.
Lozinin presedan
Sva sreća da se hrvatski sudovi ne služe presedanima. Inače bi Lozina jednim potezom pera srušio cijelu ovu klimavu antikorupcijsku kulu od karata.
Sanader je dobio lovu za Hypo? Pa to je običaj. Nije obavljao posao izvan svoje nadležnosti. Sanader je dobio lovu za Inu? Pa dobio je samo “simboličnu nagradu” da se taj posao što prije obavi.
Lozinina tablica vrijednosti korupcije
Pa ako carinik dobije sto eura, onda je normalno da premijer dobije milijun. Ili deset milijuna. To bi se moglo u žargonu nazivati “Lozininom tablicom vrijednosti”.
I da ne spominjemo sve one slučajeve pogodovanja pri natječajima, davanje poslova bez natječaja, dvostruko naplaćivanje jednog posla, višestruko premašivanje vrijednosti jednog posla i ostale “običaje na ovim prostorima”.
Da se sluša Lozinu, Remetinec bi se u trenu ispraznio. A i pretrpani sudovi ubrzali postupke.
Što je dovoljna nagrada?
I sve to bila bi samo njegova zasluga. I za sve to fotelja u Ustavnom sudu činila bi se premalom nagradom. Prikladnija bi bila spomen ploča na pročelju zgrade. Da se sve do zgrade Hrvatskog sabora na jednoj i hrvatske Vlade na drugoj strani Markova trga vidi kakve suce imamo.
Vidjeli smo da Slavko Lozina i dalje radi svoje. A što radi Državno-sudbeno vijeće?
Autor/ica
