Vukovar, još jedna prećutana priča

Izdvajamo

• To je ta svijetla budućnost koja nam se sprema. Vukovar? Glavno pitanje uskoro će biti koliko košta, a ne gdje su nestali iz tog grada. Uostalom, grad se već godinama suočava s novim brojem nestalih, onih koji napuštaju grad i tu sredinu, pa uskoro neće više imati tko ni da podsjeti na ono što se dešavalo prije 25 godina, pa se čak i rečenica velike Ljiljane Gehrecke s početka teksta može dovesti pod znak pitanja. “Ljudi dolaze, potpale vatru i odu, a drugi ostaju da se dalje bore s njom.”

Povezani članci

• Slobin načelnik ponovo na Kosovu
• Hrvatski sindikati ruše vladu?
• Boris Dežulović: Kolinda na bolovanju
• Syriza i perspektive
• Crkva voli Pavelića Antu: Maturanti crkvene gimnazije slave u ustaškim majicama
• Otvaraju se prve studije za scensku narodnu igru

Jedna od glavnih prepreka bilo kakvom postavljanju spomen-ploče bio je novi vlasnik zemljišta, pošto nije želio da mu business kvari podsjećanje na jedan takav događaj. Da, ima u BiH i domaćih primjera. Mital u Prijedoru je jedan od njih, ali ono što je ovdje posebno bitno je da je vlasnik zemljišta na kom se nalazio logor Stajićevo, Ivica Todorić.

Prošlo je 27 godina. Više od dva i po desetljeća kako je pala prva kap krvi, ali i više od dva i po desetljeća otkako je Vukovar pao, odnosno otkako je bio oslobođen, kako bi to znali u Beogradu reći jer “Vukovar je srpski grad”, kako je to čak i kao predsjednik Srbije izgovorio Tomislav Nikolić.

Izgovarao je on to više puta i ranije, dok se dičio članstvom u Šešeljevoj stranci, pa onda ovo i nije neka novost. Novost bi prije bila činjenica da se ogradio od te izjave.

A kako u Beogradu dočekuju ove obljetnice? Skromno.

U skladu je s novoproklamovanom politikom koju uređuje i vodi Aleksandar Vučić da se o ovakvim, osjetljivim obljetnicama ne razmišlja i ne piše puno. Netko bi se mogao sjetiti kako su iz Beograda ispraćani tenkovi cvijećem kad su kretali put Vukovara. Netko će se prisjetiti i kako je Vojislav Šešelj regrutirao dobrovoljce iz Srbije za odlazak na slavonsku poljanu, a da je među njima bio i spomenuti predsjednik Nikolić, pa čak i da se sumnjalo da je i sam bio sudionik zločina koji su činjeni u Antinu, nedaleko od Vukovara. Iako Tužilaštvo za ratne zločine nije pronašlo dokaze, ostaje činjenica da je Nikolić bio tamo. Malo li je?

NOVINARI U SLUŽBI ZLOČINA

Sjetit će se netko i novinarskog beščašća i njihovih imena.

Kopajući po arhivima u potrazi za tekstovima o Vukovaru, barem u posljednjih godinu dana, teško je bilo naići na članak koji će kontekstualizirati pitanje Vukovara. Barem ne pred ovu godišnjicu. Istina, nema ga ni sa hrvatske strane, jer se uglavnom sve svodi na jednostrani prikaz “grada heroja”. Pitanja o odgovornosti Tuđmana i političkog vrha za “prodaju” Vukovara i napuštanje obrane, kao i građana, rijetko kad, ako i ikad, uspiju biti postavljena u prvi plan kad se već priča o padu Vukovara.

Iako se posljednjih godina diskurs o Vukovaru donekle približio, pa se tako u Beogradu više ne priča o oslobođenju grada, što je donekle rezultat i one mirne reintegracije Vukovara u hrvatski sustav, pa suhi fakti onemogućavaju osvajački diskurs, daleko je to od univerzalne istine.

Vukovar je danas tema u Srbiji samo ako su ondašnji Srbi na tapetu ugroženosti. Splet okolnosti je takav da je to, nažalost, čest slučaj, počevši od čestih incidenata, prijetnji, razbijanja ćiriličnih tabli itd.

Oni koji su krivično odgovarali i koji su osuđeni za zločine danas su ili mrtvi ili se smatraju građanima višeg reda koji su u Vukovaru branili ono što je Nikolić nazvao srpskim gradom.

HAŠKI SPISAK ŽIVIH I MRTVIH

Za zločine u Vukovaru Međunarodni tribunal u Hagu optužio je nekadašnjeg gradonačelnika tog grada, Slavka Dokmanovića, trojicu bivših oficira JNA – Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića, i bivšeg predsjednika “vlade” te oblasti, Gorana Hadžića. Dokmanović je uhapšen u junu 1997, a godinu dana kasnije ubio se u pritvorskoj jedinici Tribunala. Optužio, ali nije sve osudio.

Mile Mrkšić se dobrovoljno predao Tribunalu gdje je osuđen na 20 godina zatvora. Umro je tokom odsluženja kazne u Lisabonu krajem avgusta prošle godine, a sahranjen je na jednom beogradskom groblju. Bez državnih svečanosti.

Veselin Šljivančanin pravosnažno je osuđen na 10 godina i u međuvremenu je pušten na prijevremenu slobodu. I hajde to. Šljivančanin je rado viđen gost, knjiga “Branio sam istinu”, u kojoj opisuje dane u zatvoru, doživjela je nekoliko izdanja, najavljuje i novu knjigu, a zanimljiv je bio njegov odgovor pred posljednje parlamentarne izbore na pitanje za koga će glasati:

“Glasaću za Vučića zato što sam potpuno siguran da on iskreno voli svoj narod i svoju otadžbinu. On je mudar političar, kakav je potreban Srbiji. Glasaću za njega zato što mislim dobro svojoj deci i svojim unucima. I svoj drugoj deci u Srbiji i ne samo u Srbiji.”

Šljivančanin je mjera vrijednosti, reper, što bi rekli o tome kako se u Srbiji danas gleda na vukovarsko stradanje.

Miroslava Radića haški Tribunal je oslobodio krivice. Goran Hadžić je među posljednjima odveden, ali izricanje presude nije dočekao. Pušten je da umre izvan rešetki. Umro je ovog ljeta, u Novom Sadu.

Više od 10 osoba je osuđeno i pred srbijanskim pravosuđem.

SPOMEN PLOČA NA TODORIĆEVOJ ZEMLJI

Sivilo, reklo bi se, a koja godina ranije davala je neke naznake da bi moglo doći do prijeko potrebnog zaokreta. Sjetit ćemo se dirljivih scena u kom dva predsjednika, onaj Hrvatske (Ivo Josipović) i onaj Srbije (Boris Tadić) ulaze u feriboat “Golubica” koji vozi s jedne obale Dunava na drugu. Tadić je bio prvi predsjednik Srbije koji je od 1991. posjetio Vukovar. Ispričao se za Ovčaru, donio je dokumentaciju odnešenu 1991. iz vukovarske ratne bolnice, misleći da će to riješiti jedno od ključnih pitanja – pitanje nestalih. A njih je 60-ak i taj broj se godinama ne smanjuje.

Nit’ je Willie Brandt ustao iz groba, nit’ je sadržaj dokumentacije riješio pitanje nestalih.

A onda je došla nova garnitura. Garnitura sa svojim novim pakovanjem i, ne toliko izmijenjenom retorikom, koliko promišljenijom, koja bi te teme najradije da ne spominje jer je sama imala velikog udjela u cjelokupnoj atmosferi stvaranoj početkom 90-ih. To je u neku ruku mogao biti i dobar znak, jer baš ta činjenica može biti dodatni motiv da se stvari istjeraju na čistac i da se riješe osnovna pitanja. Čišćenje savjesti, moglo bi se reći.

Premijer Srbije, Aleksandar Vučić, bio je čak i prvi čovjek na visokoj poziciji koji je primio logoraše iz Vukovara, koji su svoj logoraški staž upisivali u Srbiji, prije svega mjestu zvanom Stajićevo, u blizini Zrenjanina. Obećao je čak i rješenje oko komemoracije stradalim logorašima i postavljanja spomen-ploče u logoru Stajićevo, što članovi Udruge već godinama bezuspješno pokušavaju.

I to nije bilo tako davno. Od tad do danas – muk. Čemu podsjećanje na crnu prošlost kad je budućnost, ako se te prošlosti odreknemo i ako joj se ne budemo non-stop vraćali, tako svijetla? A baš primjer Stajićeva nam govori i koliko svijetla može biti.

Jedna od glavnih prepreka bilo kakvom postavljanju spomen-ploče bio je novi vlasnik zemljišta, pošto nije želio da mu business kvari podsjećanje na jedan takav događaj. Da, ima u BiH i domaćih primjera. Mital u Prijedoru je jedan od njih, ali ono što je ovdje posebno bitno je da je vlasnik zemljišta na kom se nalazio logor Stajićevo, Ivica Todorić.

To je ta svijetla budućnost koja nam se sprema. Vukovar? Glavno pitanje uskoro će biti koliko košta, a ne gdje su nestali iz tog grada. Uostalom, grad se već godinama suočava s novim brojem nestalih, onih koji napuštaju grad i tu sredinu, pa uskoro neće više imati tko ni da podsjeti na ono što se dešavalo prije 25 godina, pa se čak i rečenica velike Ljiljane Gehrecke s početka teksta može dovesti pod znak pitanja.

“Ljudi dolaze, potpale vatru i odu, a drugi ostaju da se dalje bore s njom.”

Neće više biti nikoga ni da se bori s vatrom. Svako “Vukovar je srpski grad” samo je još jedna bomba ispaljena na te napaćene ljude i napaćeni grad