Vuk Perišić: Neodoljivost orwellijanske kontrole

Povezani članci

• Marko Vešović: O moralu balkanskih kruvetina
• Petar Jeleč: Vlast treba opet formirati bez HDZ-a
• Mučno mi je čim Mamić otvori usta
• Fahrudin Radončić smijenjen s pozicije ministra sigurnosti
• Vučićeva Srbija na putu povijesnog revizionizma
• Hrvatska (i) na svjetskim bespućima: TKO NE ZNA, A TKO ZNA ( ŠTO HOĆE)?

Tehnološki napredak je civilizaciji donio mnoge blagodati ali je nesrazmjerno uvećao i državnu moć.

Projekt tajnog nadzora elektronskih komunikacija koga američka sigurnosna agencija NSA provodi pod šifrom Prizma mogao bi označiti prekretnicu u povijesti demokracije. Ako je demokracija mehanizam ustanova i procedura kojima se ograničava državna moć i proces kojim se država pokušava iz trajne prijetnje preobraziti u zaštitnika slobode, može se postaviti pitanje je li demokracija nakon Prizme sposobna nositi se s tom zadaćom.

U doba kada su nastali engleski Bill of Rights (1689.), američki Ustav (1787.) i francuskaDeklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789.), države su bile brutalnije, ali zapravo neusporedivo slabije nego danas. Za ugrožavanje građanske privatnosti – dakako, osim gole sile – stajali su im na raspolaganju samo nekolicina uhoda i po koji sposobnjaković koji je s pisama vješto skidao voštane pečate.

Tehnološki napredak je civilizaciji donio mnoge blagodati ali je nesrazmjerno uvećao i državnu moć. Upravo je razvoj parobrodarstva, telegrafa i željeznice sredinom 19. stoljeća i omogućio nastanak moderne države. Kako se razvijala građanska udobnost i kako se širio prostor građanskih sloboda, tako je jačala i potreba vlasti da uspostavi ili zadrži nadzor nad tom udobnošću i tom slobodom. Tako je sredinom dvadesetog stoljeća nastupila epoha J. E. Hoovera i A. Rankovića, čudnih šumova u slušalici i analitičara koji sjede zamišljeni nad onim starim dobrim magnetofonima s velikim kolutovima, poput Genea Hackmana u slavnom Coppolinom filmu The Conversation. Već tada, u vrijeme nastanka fraze ‘nemojmo o tome preko telefona’, bilo je dvojbeno je li uopće moguće – kako pravno tako i tehnički – nadzirati ili spriječiti državu u tim nasrtajima jer, osim što po svojoj prirodi teži neograničenoj moći, državi na raspolaganju stoje jednako neograničeni tehnički resursi.

Kada su prespojene žice, analogne aparate i velike magnetofone zamijenili digitalna telefonija i tvrdi diskovi i kada je otvaranje pisama zamijenilo hakiranje e-maila, državama su se otvorile nove neslućene mogućnosti. No, kao i u doba Fouchéa ili Dzeržinskog, ostala je potreba da netko analizira sirove i nepovezane informacije i u beskraju svakodnevnih konverzacija pronađe nešto što bi doista moglo zanimati vlast. Danas, kad je službamadostupna još veća – nikad veća i sve veća – količina informacija taj je problem postao akutan. Zalud prislušna sredstva i agilni doušnici ako nema (a nema) dovoljno kadrova koji će u tom moru podataka prepoznati nešto korisno. Donedavno se demokracija mogla osloniti na pretpostavku da službe ne posežu za masovnim zadiranjem u privatnost iz jednostavnog razloga što ne znaju što bi s tolikom količinom informacija.

Čini se da će projekt Big Data dokinuti i tu prepreku. Pojednostavljeno rečeno, to je softver sposoban odvajati bitne od nebitnih informacija i dovoditi ih u uzajamnu vezu čime su obavještajna i policijska analiza stekle novu prednost, a sloboda i privatnost novog neprijatelja u obličju dinamičkog algoritma.

Teško je zamisliti državnu vlast koja ne bi iskoristila neograničene mogućnosti neprimjetnogpraćenja koje joj pruža moderna tehnologija. Postojeći mehanizmi pravne zaštite su slabi, a tehnološki su još slabiji. Ako bolji haker može pomoću opreme nabavljene u maloprodaji prodrijeti u svaki email ili Facebook profil, onda to mogu i štreberi iz NSA čiji hardver ima kapacitet koji se ne mjeri terabajtima nego teško pojmljivim jotabajtima.

Uspostava potpune orwellijanske kontrole ne mora nužno biti posljedica totalitarne ideologije već puke tehnološke prilike kojoj države jednostavno neće moći odoljeti i neće je propustiti. Drugim riječima, tehnologija omogućuje državi jednostavno zaobilaženje ionako krhkih i nedostatnih pravnih prepreka državnom nasilju i samovolji.

Ako je demokracija vječni rat između države i slobodnog građanina, građanin bi ga mogao izgubiti jer demokracija, po prirodi stvari, ne raspolaže resursima kojima raspolaže vlast i, za razliku od tehnologije, razvija se sporo i evolutivno. Država je u trajnoj prednosti, ne samo zato što su joj raspoloživa najnovija tehnološka dostignuća, nego i zato što represija uživa podršku svjetine. Mali obični čovjek – najveći gad među nitkovima – obožava autoritete, prezire slobodu i ne postoji tako glupa i tako zlokobna ideja koju neće podržati, od nacionalizma, preko fiskalnih kasa, do heteroseksualnog monopola na brak. Osjeća se nesigurno i ugroženo kad nije nadziran ili organiziran u neki sumnjivi pothvat koga prigodno, ovisno o okolnostima, naziva povijesni san, klasna borba, državna bezbjednost, nacionalna sigurnost ili obiteljska vrijednost. On je bezbrižan jer zna da njegovi sms-ovi i elektronska pisma čak ni državi ne mogu biti zanimljivi.

U državi Utah NSA gradi postrojenje sposobno da pohrani čitavu elektronsku komunikaciju čovječanstva za sljedećih stotinu godina. Utješno je da se na to tehnološko čudovište može gledati i kao na umjetničko djelo i konceptualnu instalaciju posvećenu svim sms-ovima i elektronskim pismima koje je itko ikada poslao, kao na golemi Matrix sazdan od ispraznosti ili gigantski spomenik banalnosti.

Čime se, osim ironije, demokracija može suprotstaviti drastičnoj porasti državne moći? Ne ostaje joj ništa osim velikih prosvjetiteljskih i humanističkih načela iz osamnaestog, opominjućih pouka iz dvadesetog stoljeća i krhke nade da dovoljan broj ljudi ipak želi živjeti slobodno i da je spreman pustiti i druge da žive slobodno. Možda nikada ništa više od toga nije ni imala, niti će imati. Možda je njeno trajanje između čekića vlasti i nakovnja gomile veće iskušenje i od same Prizme.

T-portal